Vjesnik Provincije 4/2011. - Franjevačka provincija Presvetog ...

vjesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja
120
4/2011
iZ života provincije
slavlje posvete samostanske crkve na trsteniku
Na svetkovinu Presvetog Otkupitelja, zaštitnika Provincije, u petak 15. srpnja
2011. godine, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić posvetio je
novu samostansku crkvu Presvetog Otkupitelja na Trsteniku u Splitu. Uz
provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja dr. fra Željka Tolića
i gvardijana dr. fra Šimuna Bilokapića, u slavlju su sudjelovali 43 svećenika,
predstavnici Splitsko-dalmatinske županije i vojske te oko 180 vjernika.
tumačenje obreda posvete crkve
Dr. fra Domagoj Runje, magistar bogoslova i profesor na KBF-u u Splitu,
prije početka slavlja ukratko je protumačio obred posvete crkve. Tumačenje
je započeo riječima: „Rimski pontifikat o posveti crkve kaže: ‘Po prastarom
običaju Crkve valja svečanim obredom Gospodinu posvetiti crkvu, koja se
podiže kao kuća namijenjena isključivo i trajno okupljanju Božjeg naroda
i slavljenju svetih otajstava’.
Kad se u crkvenim dokumentima govori o prastarim običajima, onda je riječ
o običajima kojima je nemoguće odrediti točan početak. Oni sežu daleko
u prošlost i redovito imaju biblijske korijene. Posebno posvećeno mjesto
Božjeg prebivališta ima svoju veoma važnu simboliku koja se očituje i u
samoj terminologiji. Hrvatskom riječju ‘sveto’, ‘posvećeno’ itd. redovito
se prevodi biblijska hebrejska riječ kadoš, koja u svom izvornom značenju
označuje nekoga ili nešto ‘izdvojeno’ za posebnu svrhu. U religioznom smislu
to se odnosi na posvećene osobe, tvari, predmete, vrijeme i prostor. Osobe
posvećene, tj. izdvojene za liturgijsku službu zovu se zato svećenici i samo
njima su pridržani određeni čini. Predmeti posvećeni za upotrebu u svetištu
nazivaju se ‘svetima’ i ne mogu su upotrebljavati u druge svrhe. U posvećeno
vrijeme ne mogu se obavljati redoviti poslovi pa tako i posvećeni prostor
ima svoju isključivu namjenu za slavljenje svetih otajstava. Svi ti znakovi
izdvojenosti ili posvećenosti u temelju imaju istu teološku simboliku: Bog
je jedini i On se s nikim i ničim ne može usporediti. Stoga sve što se odnosi
na Boga mora biti obilježeno posebnim znakom.
U Starom zavjetu dok su Izraelci hodili kroz pustinju postojao je šator
sastanka koji je napravljen po uputama koje je sam Bog dao Mojsiju na
Sinaju. Taj šator sastanka pratio je Izraelce na njihovom putu kroz pustinju
kao znak da ih Bog ne čeka tek na kraju puta nego s njima putuje do
konačnog ulaska u Obećanu Zemlju. Nakon ulaska u Obećanu Zemlju
sveti se prostor ‘zaustavlja’ u jeruzalemskom hramu koji ima svoju povijest
građenja i rušenja, da bi u Novom zavjetu mjesto susreta čovjeka s Bogom