Vjesnik Provincije 4/2011. - Franjevačka provincija Presvetog ...

iZ života provincije
postalo vezano, ne više za točno određeno mjesto na zemlji, nego uz osobu
Isusa Krista u kojem se Božja riječ utaborila među ljudima.
Tako za kršćane više nema jednoga geografski točno određenog svetog
mjesta na zemlji nego biva posvećen svaki onaj prostor u kojem se sastaje
zajednica u Kristovo ime. Stoga je, kako također piše u Rimskom pontifikatu,
ono najvažnije i jedino nužno za posvetu crkvene građevine u kojoj se
okuplja zajednica: euharistijsko kao najveće sakramentalno slavlje ljudskog
i božanskog zajedništva.
No, time nipošto nije dokinuto bitno značenje posvećenog prostora koje
je sadržano u šatoru sastanka i jeruzalemskom hramu. Dokle god čovjek
živi na zemlji, tj. u vremenu i prostoru, njegov se odnos s Bogom ne može
vidljivo izraziti izvan tih kategorija. Euharistijsko slavlje i drugi sakramenti
mogu se slaviti na svakom prikladnom, otvorenom ili zatvorenom prostoru.
Ali to mjesto ipak na neki način mora biti izabrano. Zato je pri punoj svijesti
da sva zemlja i sve što je na njoj pripada Bogu u crkvenoj predaji sačuvan
prastari običaj da se određeni prostori posvete isključivo za slavljenje svetih
otajstava.
Sam obred posvećivanja crkve ima nekoliko svojih važnih dijelova koje
navodimo onim redom kako su opisani u Rimskom pontifikatu:
1. Ulaz u crkvu. Ako je riječ o crkvi u kojoj se dosad nisu slavila otajstva,
ona se otvara posebnim obredom pred crkvenim vratima. Ali, kad se
radi o crkvi u kojoj se već redovito slave otajstva, onda se taj obred
po naravi stvari izostavlja, te se narod već okupi u crkvi, kao što je
to sada.
2. Bogoslužje riječi. Čitanja za misu posvete crkve izabiru se iz
Lekcionara, a propisano je da se kao prvo čitanje uvijek čita odlomak
iz Nehemije koji opisuje narodni zbor u Jeruzalemu nakon povratka
iz babilonskog sužanjstva (Neh 8,1-4a.5-6. 8-10).
3. Posvetna molitva i pomazanje crkve i oltara. Nakon homilije i
litanija svih svetih slijede posebni obredi koji se sastoji od četiri
dijela, a u središtu im je oltar bez čije se posvete crkva uopće ne
može posvetiti.
a. Najprije se oltar pomazuje uljem da bi tako postao znamen Krista
– Pomazanika i Glave crkve, a onda se istim uljem pomazuju
zidovi ili stupovi („stijene“) crkve na mjestima označenima
križem. Taj čin pomazanja simbolizira jedinstvo Glave i tijela
Crkve, te označuje da je ona slika svetog grada Jeruzalema.
b. Na oltaru se pali tamjan koji simbolizira Kristovu žrtvu koja se
u otajstvu nastavlja i s našim molitvama uzlazi Bogu na ugodan
4/2011
vjesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja
121