Vjesnik Provincije 4/2011. - Franjevačka provincija Presvetog ...

vjesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja
100
4/2011
iZ provincijalata
Jedno i drugo, vjera i milost, su darovi Božji koji su besplatno darovani, ali se
mogu i oduzeti. Činjenica da smo redovnici i svećenici ne daje nam povlasticu
sigurnosti i uljuljanosti da će redovničko odijelo ili svećenička misnica,
nekim automatizmom, nadomjestiti potrebu za preispitivanjem naše vjere i
svakodnevnim zahvaljivanjem za taj čisto besplatni i nezasluženi Božji dar.
Slično je to onoj situaciji u Cezareji Filipovoj kad je Petar na Isusov upit: „A
što vi kažete, tko sam ja?“, odgovorio: „Krist, Sin Boga živoga“, Isus mu reče:
„To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima» (Mt 16,
15-18). Stoga, sve što jesam i posjedujem, moje biti i moje imati, jest Božje
vlasništvo. Bog daje darove, koje može i oduzeti, jer ih ne daje bez pokrića.
Činjenica je da mlaka i površna vjera, profesionalna i formalistička, slabi
duh. Umjesto da to, slikovito rečeno, bude snažna i plodna, čista i pitka,
darežljiva i blagoslovljena rijeka, ona se pretvara u neznatni potok, sa
skromnim nagovještajima da kroz njega teče voda.
U tom kontekstu i u toj slici, nije li na mjestu upitati se, redovnički ozbiljno i
svećenički iskreno: Jesam li plodna i blagoslovljena rijeka ili potok kroz kojega
svašta teče, a najmanje zdrava i pitka voda? Što nas to čini nenatrunjenima,
bistrima i pitkima, poželjnim pićem onima koji su žedni? Na temelju čega
ljudi, kad nas sretnu, dožive neku svetu radost i zahvalnost ili pak razočarenje
i tugu? Je li to naša redovnička i svećenička zrelost, iskrenost i dosljednost,
u prvom, ili podvojena osobnost i vješta gluma, u drugom slučaju? Jesmo
li ljudi vjere ili samo zanata?
Osim vjere i iskrenosti prema sebi, i svega onoga što u taj inventar ulazi,
za naš je redovničko-svećenički život bitno i pitanje osjetilnosti, strasti i
čuvstava. U br. 1762 Katekizma Katoličke crkve čitamo: „Ljudska osoba
usmjeruje se prema blaženstvu svojim slobodnim činima: strasti ili čuvstva
što ih doživljava mogu je za to raspoložiti i u tome pomoći.“ Strasti «u sebi
nisu ni dobre ni zle. Svojstveno je savršenosti moralnog ili ljudskog dobra da
razum ravna strastima» (KKC, br. 1767). A «moralna je savršenost u tome
da čovjek bude usmjeren k dobru ne samo voljom, nego i svojom osjetnom
težnjom, prema riječima Psalma: ‘Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živome’»
(KKC, br. 1770). Ukratko, „Strasti su zle ako im je ljubav zla, a dobre ako
im je ljubav dobra“, veli sv. Augustin, O državi Božjoj, 14,7.
Draga braćo! Bog nas je stvorio razumnima i prepustio nas u «ruke naše
vlastite odluke» (Sir 15,14). Budući da živimo u vremenu u kojem su se mnoge
stvari do kojih se do jučer kao do neke «svetinje» držalo uzdrmane, a neke
toliko obezvrijeđene, omalovažene i gotovo ponižene, zato i naši osobni
čini i odluke, u tom kontekstu promijenjenih društvenih prilika i običaja,
moraju biti svjesnije, obzirnije i zrelije. Moramo biti odgovorniji prema sebi
osobno, a obzirniji i solidarniji prema svojoj redovničkoj Zajednici, i Crkvi
općenito, kojoj pripadamo. Jer došlo je vrijeme, evolutivno ili nametnuto