Vjesnik Provincije 4/2011. - Franjevačka provincija Presvetog ...

iZ provincijalata
okružno pismo o. provincijala
svoj braći u domovini i inozemstvu
o vjeri i životu, odgovornosti i poslanju
„Nevidljivi Bog, u bujici svoje ljubavi – veli Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj
konstituciji Dei Verbum, br. 2 – zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima
i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.“
Jedini odgovor na ovaj besplatni Božji poziv jest vjera. Ne bilo koja i ne bilo
kakva! Riječ je o vjeri poput Abrahamove – čovjeka spremna na svakodnevno
prihvaćanje Božjih nauma. To je vjera o kojoj govori i apostol Jakov u svojoj
poslanici – vjera života i djela, a ne slatkorječivosti u kojoj jezik može izgovoriti
i najljepše riječi o Bogu a da srce pri tom bude daleko od njega, pa i bez njega.
Činom vjere, čovjek se u potpunosti otvara Bogu kao što se biljka otvara suncu.
Budući da su nam Božji darovi darovani besplatno i bez kajanja, tako bi i
čovjek trebao besplatno Bogu uzvratiti, podastirući mu besplatno svoj razum,
bez kajanja svoju volju, bez ustručavanja svoje strahove i s povjerenjem
sve svoje nade; sve svoje noći i svitanja, lijeganja i ustajanja. Činom vjere i
potpune izručenosti trebao bi se svakodnevno – bez počinka, ali i bez umora
– ugrađivati u Božji naum spasenja; trebao bi se „poslušnošću vjere“ (Rim
1,5; 16,26) – poput Abrahama, Marije, sv. Franje, fra Ante Antića i fra Rafe
Kalinića... – sunovratiti u bezdan neizvjesnosti i Božje providnosti. Mogu li
se s tim osobama barem u nečemu poistovjetiti? Mogu li ih barem u nečemu
nasljedovati ili, zbog njihove nedostižnosti, o njima smo lijepo govoriti?
Ovaj Pavlov izraz „poslušnost vjere“, odnosno poslušati vjerom, pred sve
nas koji smo «službenici Riječi» stavlja ozbiljni ispit s jedne i izazov s druge
strane. Riječ je o ispitu iskrenosti prema samome sebi i svojoj savjesti, prema
Bogu i prema svima kojima njegovu riječ prenosimo. S druge pak strane riječ
je i o izazovu koji nas svakodnevno stavlja i dovodi pred nas same u smislu
promišljanja našega puta, redovničkog i svećeničkog, koji smo odabrali i
svjedočanstva uzornog života na koji smo dužni i pozvani.
Čin poslušnosti vjere otvara još jednu važnu stranicu našega poziva i
poslanja, koja može biti i ovako pročitana ili napisana: ne možemo vjerovati
u Isusa Krista ako nemamo udjela u njegovu Duhu. O tome na više mjesta
svjedoči i sv. Pavao kad kaže da „nitko ne može reći: ‘Isus je Gospodin’,
osim u Duhu Svetom“ (1 Kor 12,3).
Nakon odgovora na Božji poziv – naravno, dragovoljnog i bez prisile – i nakon
ulaska u čin poslušne vjere, kojega resi iskrenost i svakodnevno usavršavanje,
odnosno suobličavanje slici Krista Gospodina, neminovno ulazimo u predvorje
svete poniznosti i besplatne milosti, jer vjera je svakako milost.
4/2011
vjesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja
99