Vjesnik Provincije 4/2011. - Franjevačka provincija Presvetog ...

vjesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja
144
4/2011
iZ života provincije
narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite
ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u vrijeme do svršetka
svijeta« (Mt 28,19-20).
Njihov apostolski zanos, uspjesi i pothvati, podizao im je duh mladosti i
velikodušnog darivanja na njivi Gospodnjoj. Kod ređenja odvažno su kazali
da su spremni staviti se na raspolaganje Kristu i Crkvi. Dok su drugi gradili
svoje planove i trčali vlastite trke na utakmicama života, a ljudi se divili
njihovoj veličini, njih su oplakivali što čame u crnoj školi reakcionarnih
crnomantijaša. Oni ni tada nisu bili uzdrmani. Tom su se zlu oduprli i čistom
dušom sačuvali nadu i pouzdanje u životno redovničko i svećeničko poslanje.
Što su radili i onda kad su nas neki odbacivali? Ostajali vjerni svom pozivu i
navješćivali evanđelje, hranili narod Božji neprolaznom duhovnom hranom,
slavili euharistijsko slavlje okupljajući vjernike oko stola Gospodnjega
posebno nedjeljom i blagdanom. Mlado i staro otvaralo je svoje uši i srce
da čuje poruku spasa.
Predsjedatelj misnoga slavlja fra Stjepan Čovo, među ostalim je rekao: »Kad
gledamo svoj protekli redovnički život i svećeničko poslanje, obuzima nas
radost i zahvalnost što smo bili franjevci-svećenici, jer smo se uvjerili da
to jedinstvo redovništva i svećeništva ima veliku vrijednost. Današnjem je
čovjeku usred buke i gužve, usred vreve i trke života teško naći mir i smisao
života, pribrati svoje najplemenitije snage i djelovati skladno. Zato mu je
potrebno da nađe sebe, da jasno sagleda što treba biti, za čim treba težiti i
što treba činiti. Tom današnjem svijetu potrebne su plemenite osobe koje će
se širokogrudno voditi i predati Bogu i staviti mu na raspolaganje sve svoje
umne i duhovne darove. Redovnik-svećenik mora najprije svjedočiti o Božjoj
prisutnosti u svom životu te potom govoriti o Bogu i životu koji nam dolazi
od Boga. Činjenica je da narod Božji potrebuje pastira, svećenika, taj narod
ljubi svećenika, moli za svećenika i zahvalan mu je za svaku dobru riječ i
svjedočanstvo o Bogu i čovjeku. I dok odajemo dužnu zahvalnost i priznanje
proteklim naraštajima požrtvovnih apostolskih djelatnika koji su zadužili
našu povijest i kulturu, ne možemo a da ne zahvalimo i našoj generaciji koja je
dala svu sebe, svatko na svoj način, za izgradnju kraljevstva Božjega. Godine
služenja i vjernosti koje su iza nas prigoda su velike zahvalnosti Bogu, ali i
opravdanog pouzdanja u Gospodina danas i sutra. Ovo nije hvalospjev, ovo
je činjenično oslikavanje prošlih vremena našeg redovništva i svećeništva.
Bilo je teških dana i velikih iskušenja u našem životu… Svjesni smo bili
važnosti molitve i drugovanja s Gospodinom. Plodan redovnički i svećenički
život moguć je jedino ako se nauči osluškivati Isusov glas. Bez toga iskustva
vjere i nade, budućnost bi bila neostvariva. I mali pramičak nade koji nas je
vodio u izazovnim časovima svakidašnjice dao nam je snagu da ne klonemo.