Vjesnik Provincije 4/2011. - Franjevačka provincija Presvetog ...

naši pokojnici
I gorjet će svijeća i plamen će se širiti, a tebe nema i kako se s tim pomiriti.
Doći će i jesen, a Cetina će i dalje teći, a ti više nikada u svoj krevet nećeš leći.
Nestat će dana i sunce će zaći, a mi tebe u Hrvacama više nećemo naći.
I ujutro će nova zora zaruditi, a ti se više nećeš probuditi.
Možda naiđu i lijepi dani, a mi ćemo biti bez tebe, bit ćemo sami.
Hvala ti, Bože, što nam ga dade i što nam ga uze, ipak smo se nadali i vjerovali
da će još biti s nama, da će živjeti duže.
Još jednom zbogom, fra Frano, hvala ti, uvijek ćemo ti zahvalni biti, jeseni,
zimi u proljeće i liti.
oproštajno slovo fra bože lovrića
„I da si mi zdravo, starče Milovane, Boga moli, ostavi megdane, sve je ništa,
sve će u prah poći, grije plači, Bogu valja doći” (Kačić).
Pri oproštaju s našim dragim župnikom fra Franom svima nama mogu dobro
doći ove spomenute riječi drevnog pjesnika Kačića, jer svatko od nas može
svakog trenutka Bogu doći. Ako našem fra Frani pri kraju njegova života i
nisu padale na pamet ove Kačićeve riječi, obuzimale su ove kršćanske misli
njegovu pamet i njegovu redovničko svećeničku dušu. Bio je svjestan svoje
teške bolesti. I zato nije umro ni naglom ni nepripravnom smrću, nego u
Gospodinu zaista blago preminuo i otišao svom nebeskom Ocu, jer je bio
dobar župnik i sretan svećenik.
Mi hrvatački svećenici pratili smo njegovo osmogodišnje župnikovanje
u našim Hrvacama. Svima nama je rado otvarao i župnu kuću i svoje
svećeničko bratsko srce. Sa svime, kako se ono kaže, što je Bog dao, bio
nam je na raspolaganju, jer je bio susretljiv i gostoljubiv. Lijepo bi se doimao
svaki susret s njim. Odisao je neobičnom vedrinom i susretljivošću, njemu
svojstvenom, od Boga darovanom.
Prema svojim prilikama i mogućnostima okupili bismo se mi hrvatački
svećenici osobito za blagdan Žalosne Gospe, a on bi na završetku sv. mise
pred svijetom svakog pojedinačno spomenuo, pozdravio, ohrabrio. U
najsvečanijim prigodama se pred svojom župskom zajednicom postavljao
kao pravi kućedomaćin, koji je, opet na njemu svojstven način, znao sve
razveseliti, ohrabriti, gotovo razdragati, i to nas je uvjeravalo da je od svojih
Hrvačana bio ne samo dobro primljen, nego zaista obljubljen.
Kad je počeo teže pobolijevati, braća svećenici iz Sinja, osobito fra Joško
Kodžoman pomagali su ga i hrabrili na putu njegove kalvarije. Dakako,
fra Jošku, fra Boži Norcu Kljaji i svim svojim pomoćnicima bio je duboko
zahvalan.
4/2011
vjesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja
181