Taifas Literary Magazine no. 5, November, 2020

31
Taifas Literary Magazine no. no. 5, November, 2020
kakve greške, kako bi ih zakinuo za koju
marku. Svakim danom sve je više pokazivao
svoje pravo, bezdušno lice. Sa Salemom u
grupi nalazili su se još momak sa srednjom
ekonomskom školom i dva starija čovjeka,
zidara, koji su samo radili i pokorno, bez riječi,
trpjeli sva šikaniranja i ponižavanja.
Vjerovatno su ih životne okolnosti prinudile
na to.
Trećeg dana predvečer Salem se vratio s
posla, umoran, ali zadovoljan što je zaradio još
jednu dnevnicu. Sobna vrata bila su malčice
odškrinuta pa je već na hodniku oćutio
majčine prigušene jecaje,
a potom i očeve ljutite,
optužujuće riječi:
– Sve nam je to
namjestio načelnik
općine! Sve je to Fejzino
maslo, sve! Dao je nalog
inspekciji da nam
zaplijene robu i kamion, a
zatim je otišao u Tursku
na odmor, kako ne bismo
u njega posumnjali i kako
bismo povjerovali da se to dogodilo bez
njegovog znanja. Sve je to unaprijed podlo
smišljeno i dobro isplanirano, kako bi me
smekšao, natjerao da kleknem na koljena,
njemu na aman, i zavapim za milost!
Salem polahko, na prstima, uđe u sobu,
pokušavajući da shvati o čemu se radi. Majka
je sjedjela za stolom, glave podnimljene
rukama i plakala. Otac se ushodao po sobi,
nesretan, ojađen, puši i uzdiše pa samo što ga
ne strefi srčana kap. Salem sav pretrnuo, teško
shvaća šta se dogodilo, a razumije toliko da se
dogodilo neko golemo zlo, nešto ružno, ljigavo,
te jedva istisnu pitanje:
year I, no. 5, 2020, November
– Šta je to bilo, mama?!
– Ah – uzdahnu majka, dok su joj se riječi
gušile u grlu – tržišna inspekcija nam je sve
zaplijenila, i kamion, i robu, u koju smo uložili
sav novac, sve što smo imali. Sad će protiv nas
podignuti krivičnu prijavu, dati nas na sud!
Sljedećeg dana na poslu gazda je bio
oduran, odvratno nesnošljiv, kao i obično, ali
Salem, zaokupljen drugim nedaćama, nije ga
skoro ni primjećivao. U mislima su mu jedino
roditelji, nepravda koja im se nanosi i njihova
tuga, trpljenje i patnja koju podnose zbog toga.
Toliko su bili skrhani i ojađeni da su ga
podsjećali na ptice
odsječenih krila ili na
leptire ulovljene u mrežu.
Žalio ih je do boli i pitao
se: ima li kraja ljudskoj
podlosti? Najprije su im
oduzeli pravo na posao,
istjerali ih na ulicu. Potom
su ih moralno izblatili,
žigosali, a sad su im
uskratili svako pravo i
svaku nadu da se snalaze
kako znaju i umiju, da bilo šta rade, da od
nečega žive. Uskraćuju li im to pravo na
postojanje, pravo na život? Nije mogao
razumjeti da postoje i takvi ljudi: bezosjećajni,
samoživi, sebični do gramzivosti, do
potiskivanja i samozatajenja svega čovječnog
u sebi. A postoje, i to u ogromnom broju; zato
se događaju toliki zločini i tolika zla u svijetu.
Zatim se sjeti kako je štokad razmišljao o
vječitoj moralnoj dilemi: smrtna kazna za
zločince – da ili ne? I o tome kad bi se našao u
specifičnim, sudbinskim životnim
okolnostima – da li bi mogao ubiti čovjeka,
makar bilo u pitanju ti ili on, pa ako bi se radilo
i o kakvom zlikovcu? Čas je smatrao da bi
ISSN 2458-0198 – ISSN-L 2458-0198