Taifas Literary Magazine no. 5, November, 2020

32
Taifas Literary Magazine no.5, November, 2020
morao, čas da ne bi mogao, da bi na kraju
zaključio kako je to dilema na koju bi jedino
život, jedino takva realna situacija, dala jasan
odgovor. Ali, sad više ne, sad je bez dvojbe na
strani smrtne kazne za zločince i sasvim je
siguran da bi, bez truna griže savjesti, i sam
zlikovca mogao lišiti života. Potom se stao
čuditi kako to neki ljudi osuđuju smrtnu kaznu
i smatraju je nehumanom makar bio u pitanju
i višestruki zločinac nad nedužnim žrtvama.
Bilo kako bilo, ukidanje smrtne kazne za
zločince – činilo mu se više nehumanim i
velikom nepravdom prema žrtvama zločina.
Sjetio se Haškog suda za
ratne zločine i pomislio –
kako to ljudi mogu
suosjećati, biti na
njegovoj strani, braniti ga,
biti humani prema
jednom zločincu, a ne
suosjećati, ne biti na
njihovoj strani, biti
zapravo nepravedan
prema desetinama pa i
stotinama nevinih
njegovih žrtava? Gdje je tu
pravda i gdje je tu humanost? Nije li to ironija,
ismijavanje i izrugivanje pravde? Činilo mu se
kako je red nekih bitnih stvari u ovome svijetu
pobrkan, kako je nepopravljivo apsurdno
postavljen.
Došavši u stan, zatekao je ojađene roditelje,
koji su ga uporno odvraćali od zaposlenja na
elementari. Govorili su da je to za njega
prenaporan posao, a on je bio uporan da radi
bilo gdje i bilo šta, samo da ne bude dalje njima
na grbači. Majka ga upita je li mu bilo teško, je
li se umorio, i pruži nekakvo pismo.
Odmah prepoznade rukopis. Tako sitnim i
nečitkim slovima piše samo Kerim. Odluči da
pođe u svoju spavaću sobu, a onda umorno
tijelo opruži na kauč i poče da čita:
“Dragi druže!
Nalazim se na Sarajevskom aerodromu,
neposredno prije polijetanja aviona za Tursku.
Dosad je sve teklo po planu. Ovih sto pedeset
maraka šaljem ti kao tvoju zasluženu plaću, što
ona zaista i jeste. Jer tata nije bio dokraja
korektan prema tebi. Ipak, ja nisam u svemu
na tatu, zar ne?! Srdačan pozdrav
Kerim
P. S.
Pripazi na Meri.
Zgodna je ona cura –
rijedak dragulj! Javit ću ti
se iz Turske.”
Čim završi s čitanjem,
razmota pismo dokraja, a
iz njega zalepršaše
novčanice. “Kakav cinik”,
bilo je prvo što mu je palo
napamet. Onda malo
razmisli pa zaključi: “Ne,
ne, nije on takav. Nije toliko iskvaren. Ili je na
majku ili još nije stigao da se iskvari. Uostalom,
sam život će to najbolje pokazati. No, sasvim
sam siguran da on nema nikakve veze i da
ništa ne zna o prljavoj igri i o podlosti njegovog
tate prema mojim roditeljima. Izvjesno je da
on to ne bi ni odobrio, a kamoli učinio. Jest
površan i neodgovoran, ali barem nije
iskvaren. Eto, i novac je poslao ne novčanom
uputnicom ili makar u preporučenom pismu,
već ovako, u običnom.“
– Stiglo je danas – veli. – Na njemu ne piše
ko šalje već samo ko prima.
ISSN 2458-0198 - ISSN-L 2458-0198
TAIFAS LITERARY MAGAZINE