Milena Arežina Noć <strong>prevare</strong> <strong>dan</strong> <strong>izdaje</strong> 81
Milena Arežina Noć <strong>prevare</strong> <strong>dan</strong> <strong>izdaje</strong> Ja to svakako tada nisam znala, ali je neki sablasni eho nagoveštavao da će se izleći nešto neprirodno i nešto strašno, i to baš u samom sudu. Kum nije podržavao Kljajevićevo cernje, već ga je, kao slugu, opomenuo da ″zaveže". I to više puta. A onda sa mnom razgovor završio ovako: ″Gospođo, sinoć je doneta odluka da Kljajević preuzme sud, i to je nepromenljivo. Ja samo izvršavam naređenja sa najvišeg nivoa. Vi znate ko je <strong>dan</strong>as najvažniji. (Iako mi nije rekao ime, meni je bilo jasno da je reč o Zoranu Đindiću, jer je Kum istakao da je taj čovek ″napravio 5. oktobar, i da ga svi slušaju.) Naših 30 ljudi je već u sudu, i sede gore kod Glavonje (Boban Glavonjić, starešina za prekršaje, kod koga je tih <strong>dan</strong>a bio stacioniran ovaj krizni štab, a lično ga je štitio Beba Popović). Vama je najbolje da ovo shvatite ozbiljno, i ostavljam vam sat vremena da završite što sam rekao …" - Napolje! - zaurlala sam ponižena ovakvim ultimatumom, ali još gore - od ovakvih ljudi. ″ … za sat će goreti ceo sud" - odgovorio je hladno Kum. Reagovala sam instinktom povređenog čoveka, i bacila fasciklu „Difensa" u hodnik, direktno mlađem Kljajeviću u lice, starijeg sam pljunula. (Dugo se u štampi prepričavalo da sam ga udarila, što nije tačno.) Izrečena mi je presuda „umiraćeš na tenane". Čini mi se da je to rekao Surovi, iz tog pravca je dolazilo. A možda i Marko. A stariji Goran, opet, sladostrasno izmumlja: ″Probušićemo ti mozak još večeras!" Samo je Kum izišao pristojno. On je za ovu dvojicu bio gospodin, a njih je tretirao kao spodobe kojima lično nareduje sve. Suočena sa činjenicom da MUP neće fizički obezbediti zgradu Privrednog suda, preduzela sam jedino moguće, tj. hitnu evakuaciju. Donela sam naredbu da svi zaposleni automatski idu kući, i to bez obrazloženja, da panika stvar ne bi pogoršavala. Kad sam oko 13 časova obišla ceo sud, i utvrdila da osim sudskog obezbeđenja i mog vozača niko od zaposlenih nije tu, odahnula sam jer je eliminisana mogućnost incidenta, a što se sigurno htelo. Upravo su mi uplašeni radnici suda govorili o raznim provokacijama nepozantih ljudi, koji bez pardona ulaze u njihove prostorije i prete. Vratila sam se u kabinet, čekajući svoje dželate koji su kružili hodnikom onako kako ih je Kum krstio: ″Trideset naših ljudi je u sudu". Bila sam namerena da branim svoj radni prostor do kraja, jer mi ga niko nije poklonio. A tog trenutka, na užas prava i profesije, bez ikakve prepreke, otimaju ga kriminalci naoružani do zuba. Znala sam da me ne smeju ubiti, jer bi bilo previše očigledno, i samo ta očiglednost štitila me je od mogućeg straha, pa sam nastavila da pišem obrazloženje moje poslednje sudske odluke, o brisanju fantomske firme ″Dipos", koju je u sudski registar davno upisao upravo Goran Kljajević. Za tu uslugu dobio je diplomatski stan, kao kompcijski dar. Na toj osnovi stekao je milost Milana Milutinovića, čoveka koji je bio u svakom slučaju u samom vrhu privredno-sudske hobotnice. Kljajević je godinama za njega odrađivao najprljavije poslove. Izmedu mene, kao žrtve, i čopora kriminalaca bila je tako kratka i fizička i vremenska distanca. Bio je to period kada država nije fiinkcionisala kao tzv. interregnum, kad su se silom osvajale pozicije bez ikakve sankcije, jer su sve državne institucije čekale ishod predsedničkih izbora, da se priključe pobedničkom taboru. Žalosno je što je počelo sa kriznim štabom u sudu, ali je isti svesno izabran da se pre-ko njega izvrši legalizacija svih drugih kriznih štabova, formiranih metodom silničenja u srpskoj privredi. Zato je bilo važno osvojiti ovaj sud, jer on treba kao poluga zloči-na, usmerenog prema društvenim preduzećima. Silovanjem prava u jednom bestidnom postupku, Privredni sud od tada vrši kastraciju imovine ovih preduzeća, izbacujući radnike napolje, direktno u šake raspomamljenih stečajnih mafija-ša. Kljajevići i Kumova grupa radili su sinhronizovano. Kad su videli da ja ne napuštam sud, obavestili su me da mi je zapaljen stan, što me je nužno nateralo da pojurim kući, gde sam zatekla ršum obijanja, ali ne i paljenja. Njima je bio cilj da izidem iz suda, i odmah su skašili sve prostorije sudske uprave, uništavajući svu dokumentaciju, kompromitujuću za Kljajevića, 82