HRVATSKA KRONIKA u LJETOPISU POPA DUKLJANINA - ovdje

12
Malo je istraživača (kao na primjer Ivan Črnčić, Dominik Mandić,
Krešimir Mlač, Savić Marković Štedimlija) stvarno koristilo jedini u rukopisu
poznati prijepis hrvatske redakcije spisa koji se čuva u Biblioteca
apostolica Vaticana (sig. 7019). Ni F. Šišić za svoje izdanje (iz 1928.)
nije konzultirao prijepis u toj biblioteci. 18 Šišićev postupak rezultirao
je time da su se u njegovu izdanju dogodile netočnosti, a dijelom i samovoljni
ispravci. Vladimir Mošin se u svome izdanju iz 1952. godine
umnogome oslonio na Šišića, a prevoditelji toga izdanja iz latinske redakcije
na hrvatski (Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić) počinili su
više pogrješaka. 19
Čitanje hrvatske redakcije rukopisa donio sam u ovom izdanju na
temelju fotosnimaka vatikanskog izvornika koji mi je poslao iz Rima
profesor Stjepan Krasić. Ovu Kaletićevu hrvatsku redakciju usporedio
sam s do sada najboljim čitanjima Savića Markovića Štedimlije (kopija
rukopisa u mom posjedu od 1971. godine) 20 i Ivana Črnčića (izdanje iz
rad i svoje naučne rezultate podacima iz njega potkrepiti, a slovenska istoriografija
naročito.” (N. Radojčić, Društveno i državno uređenje kod Srba u
ranom srednjem veku–prema Barskom rododoslovu. Glasnik skopskog naučnog
društva, Skoplje, knjiga XV, d. n. 9, 1935, str. 26–27.)
18 “Manjak je Šišićeva izdanja, što ono nije rađeno izravno po vatikanskom rukopisu,
nego na osnovu pređašnjih izdanja, Lučićeva i Črnčićeva. Zbog toga
Šišić ne jednom daje različito čitanje od onoga, kako stoji u vatikanskom rukopisu,
i ne jedno mjesto proglasuje kasnijim umecima, iako za to ne postoje
dovoljni razlozi.« (D. Mandić, Rasprave, nav. dj., str. 445-446.) K. Mlač
je također usporedio mikrofilm sačuvanog prijepisa ovoga izvora s dosadanjim
izdanjima pa je zaključio: »Osim krivo čitanih riječi kod sviju izdanja,
Šišić-Mošinovo se ističe tekstualnim izmjenama i tobožnjim približavanjem
teksta današnjem jeziku kao da stari hrvatski tekst treba, onako kao njemačke
stare tekstove, zbog razumijevanja prevoditi!... Šišić to opravdava mišljenjem
Roth von Schreckeisena (iz 1864.) i Leista (iz 1884.) o potrebi čišćenja
tekstova od očitih pisarskih pogrešaka. Međutim, prave pisarske pogreške
Šišić nije primijetio, a tekst nije znao čitati...« (K. Mlač, Postanak,
nav. dj., str. 371-372.)
19 Veljko Gortan, Osvrt na prijevod Ljetopisa popa Dukljanina. Živa antika,
godište I, Skoplje, 1951, str.148-152.
20 Savić Marković Štedimlija mnogo je pisao o ovom izvoru. On je rođen u
Stijeni (Podgorica) 1906. Najveći dio života djelovao je u Zagrebu gdje je