HRVATSKA KRONIKA u LJETOPISU POPA DUKLJANINA - ovdje

moć drugih vjerodostojnih izvora, možemo sa sigurnošću utvrditi, da je
Ljetopis popa Dukljanina napisan između god. 1143. i 1163… Zaključku,
da je Ljetopis nastao god. 1143.-1163. ne protivi se ni to, što u tim
godinama u Baru nije stolovao nadbiskup-metropolita. Bar je prije tih
godina bio nadbiskupija, pa je barsko svećenstvo s pravom moglo zvati
svoju stolicu nadbiskupskom i nadati se, da će njihov crkveni starješina
uistinu dobiti metropolitanski plašt, sve dotle, dok nijesu nastupile prilike
slične onima iz god. 1167., kada je papa s anatemom proglasio ukinutom
barsku nadbiskupiju i tražio pod kaznom izopćenja, da se barski
biskup podloži dubrovačkom metropoliti. Pop Dukljanin, kada je počeo
raditi, imao je namjeru, kako sam kaže u predgovoru, da prevede s hrvatskoga
na latinski jezik hrvatsko djelo, koje se među Latinima nazivalo
‘Knjižica o Gotima’... Ali kako je to djelo bilo odviše kratko i svršavalo
s opisom događaja do pod konac 10. st., to se pop Dukljanin odlučio, da
učinjeni prijevod nastavi i opiše događaje sve do najnovijih zgoda svoga
vremena. Za to se poslužio ljetopisnim bilješkama, kojih je sigurno
bilo i u Duklji, osobito po samostanima, kao i na evropskom zapadu. Napose
je iskoristio dubrovačku legendu o osnivaču grada Pavlimiru Belu
(poglav. 25.-27.) i legendu sv. Vladimira Dukljanskoga (pogl. 36.). Pogl.
28.-35. napisao je prema raznim zapisima, do kojih je došao, a moguće i
našao u kakvoj obradi, koja je već bila učinjena prije njega. Konac Ljetopisa
(pogl. 37.-47.) napisao je prema uspomenama ‘naših otaca i negdašnjih
staraca’, a naravno i prema svom osobnom sjećanju.” 51
Da je prvobitni prijevod sa slavenskog jezika na latinski dovršen do
kraja dvanaestog stoljeća potvrđuje i jedan detalj koji je nemoguće zanemariti.
“Orbini je prevodio neku srodnu a ne istovetnu latinsku verziju,
mada nije isključeno da je i sam uneo neku malu izmenu u svoj prevod.
On je, bez sumnje, smišljeno izvršio jednu prepravku, ne tako beznačajnu.
U Dukljaninovoj verziji se pričešćuje hlebom i vinom (accepto
corpore et sanguine domini). To je još jedan dokaz starine Letopisa,
koji niko nije isticao. Takvo je pričešćivanje trajalo u latinskoj crkvi do
XII. veka, a otada je prevagnulo i uskoro postalo obavezno pričešćivanje
samim hlebom, bez vina (o razlozima ove promene vid. Enciclopedia
cattolica pod comunione). Poznato je da je Jan Hus bio pristalica pričešća
u oba vida, a da njegovi sledbenici nisu odustali, ni posle njegovog
51 D. Mandić, “Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora. Hrvatski povjesni
institut.” Knjiga prva, Chicago, 1957, str. 6-10, 12-17, 19-27.
31