HRVATSKA KRONIKA u LJETOPISU POPA DUKLJANINA - ovdje

ska redakcija spominje na više mjesta sveti puk, dok je ta sintagma izostala
u latinskoj redakciji... Ako se, međutim, gleda hrvatska redakcija,
jasno je da izraz sveti puk ima puno svoje mjesto. Upotrijebljen je u smislu
kršćanska općina, upravo pokršteni narod, zajednica kršćana, koju
očito čine osim slavenskih obraćenika na kršćanstvo još i oni, ‚koji latinski
govorahu‘, a bihu pod poganima izbjegli u planine, pa se u vrijeme
kristijanizacije po pozivu Budimira vratiše ‚svi u mista svoja‘. Prema
hrvatskoj redakciji, osim Budimirova kraljevstva svetoga puka, i u
Hazariji ‚pribiva kraljujući sveti puk, koga Kostanc biše obratil‘.... U
hrvatskoj redakciji javlja se pojam sveti puk samo povezano s djelovanjem
kralja Budimira, kada je na područje zagorske sklavinije uslijedilo
masovno primanje kršćanstva. Prije toga, autor Hrvatske kronike ne zna
za sveti puk, niti se taj pojam sreće u ostalim sastavnim dijelovima Ljetopisa
popa Dukljanina. Možda se neće pogriješiti ako se pojam ‚sveti
puk‘ u Hrvatskoj kronici, odnosno njenom protografu, ljetopisu zagorske
sklavinije, identificira s pojmom populus dei. Taj izraz sreće se naročito
u homiletskoj literaturi... Sveti puk, dakle, i prema analogiji iz Conversio
Bagoariorum et Carantanorum treba shvatiti u smislu kršćanska općina,
zajednica kršćana, sacra communitas i sl. Kao termin sveti puk ima
svoj puni rezon u spisu kakav je Ljetopis zagorske sklavinije. Zato pojava
Svetopeleka u Ljetopisu popa Dukljanina nije nikakva glosa, već pogrešno
shvaćeni i prevedeni pojam iz slavenskoga predloška.
2. Da latinska redakcija predstavlja prijevod, koji je na pojedinim
mjestima netočan, pokazuje još jedan dalji primjer: U hrvatskoj redakciji
opisuje se kako je Konstanc – apostol Slavena Konstantin – vršio misiju
u Hazariji, hazarskoj zemlji (Hazarski kaganat od VI. do sredine X.
stoljeća)… Put i misija Konstantinova u kazarsku zemlju historijski su
utvrđeni (Žiće Konstantina, Italska legenda). Dok, dakle, hrvatska redakcija
govori historijski egzaktno o Konstantinovoj misiji ‚u Kazariku‘
u latinskoj redakciji stoji ‚Caesaream‘, što Mijušković prevodi kao
Cezarijska pokrajina. Šišić je, istina, ‚ispravio‘ tekst u ‚Cesariam‘, no iz
faksimila koji je objavio Mijušković vidi se da vatikanski rukopis ima
‚Caesaream‘. Ova pojedinost, mislim, još dokazuje da se latinski redaktor
ni kod Svetopeleka nije povodio –kako se tvrdi– Panonskim legendama,
već je naprosto pogrešno prevodio slavenski original.
3. Jedan dalji argumenat koji dokazuje da je latinski tekst prijevod sa
slavenskog originala odnosi se na datiranje smrti blaženoga kralja Budi-
21