HRVATSKA KRONIKA u LJETOPISU POPA DUKLJANINA - ovdje

lo s hrvatskom srednjovjekovnom historiografijom “vezuje isti jezik”. 38
Treba dodati da se u hrvatskoj redakciji vrela glavnina zbivanja događa u
“Primorju” (donjoj Dalmaciji, koja se kasnije u spisu izjednačuje s Bijelom
Hrvatskom), Slavoniji, i u “Zagorju” (Bosni). Eta Zelić-Bučan obrazlaže
da je “harvacko pismo” izvora Sclavorum Regnum moglo biti bosančica
koja se mnogo upotrebljavala na tlu srednjovjekovne Hrvatske.
Ta autorica posebno ističe da mišljenje nekih povjesničara i jezikoslovaca
kako je hrvatska redakcija nastala poslije latinske nije “ničim sigurno
dokazano shvaćanje” i dodaje: “Nisu ti naši glagoljaši do turske provale
bili tako neuki kako smo, s nepravom, skloni shvaćati. Oni su bili nosioci
bujne glagoljaške hrvatske književnosti do kraja XV stoljeća... Oni
postaju neuki tek onda, kada usljed turskog prodora, bježe i nestaju njihove
mecene, kada ostaju sa svojim pukom pod turskom dominacijom
prepušteni sami sebi, bez škola i bez knjiga. No prije nije bilo tako. I Hrvatsku
kroniku vjerojatno je napisao neki učeni glagoljaš. A ta povjesna
knjiga ostavila je ne samo spomen o hrvatskim vladarima nego i jedan
od najstarijih spomena narodnog naziva hrvatskog jezika...” 39 Aleksandar
Virag donosi uvjerljiv dokaz da je prvobitni izvor bio napisan glagoljicom
i u tom smislu uspoređuje stvarnu godinu smrti kralja Zvonimira
1089. s godinom 1079. koja je navedena u prijepisu izvora kao godina
njegove smrti. “Neka su ‘knjige stare u Marković pisane harvackim pismom’,
bile, kao što Rački i Kukuljević drže, glagolicom pisane, a sva
je prilika -, to je Dmine Papalić, čiji ‘ispis’ Kaletić razlikuje od onoga s
hrvatskim pismom, ispisao Dukljanina najbrže ćirilicom, koja se je već
do toga doba protisla i dalje k sjeveru. Ispisujući pako Dmine ‘rič po rič’
ispisa u ćirilicu i glagolske brojeve tisuća manje , koja slova
u glagolici znače godinu 90. manje jednu =89.; a u ćirilici 79. godinu,
koju donosi dukljanska kronika. Ovako neka je ušla u latinski prijevod,
pa našao li se s njom koji Hrvat, koji znajući za dva pisma u nas, nije se
mogao snaći u bilješci, nalik onoj Kaletićevoj, te uzeo, da su ‘stare knjige’
ćirilicom pisane, kao što ih Jagić i Črnčić uzimlju, a Dmine Papalić
da ih je glagolicom prepisao, pa – kako je ‘rič po rič’ – i same brojeve: to
je tada našao, da se broj 79 glagolski piše sa koja slova u ćirilici 58
38 Nikola Radojčić, O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Narodna knjiga,
Cetinje, 1951, str. 49.
39 B. Zelić-Bučan, Jezik i pisma Hrvata. MH, Split, 1997, str. 150, 152-153.
25