SLAVIMO GODINU ŠUMA - Federalno ministarstvo okoliša i turizma

4 Tržište, država i okoliš
NOVI VIDICI
Moguće je izgraditi mostove koji bi doveli do toga da ekonomija i ekologija mogu
imati konstruktivni dijalog
Adekvatno korištenje i zaštita okoliša
igraju sve važniju ulogu, posebno
zbog činjenice da je u zadnjih nekoliko
decenija uništavanje okoliša postalo jako
progresivno. Svakodnevno smo svjedoci sve
prisutnijih elementarnih nepogoda, uništavanja
šuma, izumiranja biljnih i životinjskih
vrsta, globalnog zagrijavanja, uništavanja
ozonskog omotača, pretjeranog zagađivanja i
različitih oblika degradacije svih medija okoliša.
Tržišta, zbog svoje imperfektnosti, često
nisu u mogućnosti da izvrše efikasnu alokaciju
prirodnih resursa, što rezultira nastankom
brojnih negativnih eksternih efekata. Zbog
shvatanja da okolišna kriza dovodi u pitanje
opstanak ljudske civilizacije, samo rješenje
krize se danas ne traži isključivo kroz zaštitu
okoliša nego i kroz društveno-ekonomske
mjere. Potreba rješavanja okolišne krize u
svijetu, dovela je do nastojanja da se krerira
okolišno odgovorno tržište, tako da zaštita
okoliša postaje sastavna komponenta tržišnog
uređenja. Kontinuiran proces društvene
reprodukcije zahtijeva adekvatno tretiranje
prirodnog okruženja. Došlo se do saznanja,
da štedljivo i efikasno korištenje oskudnih i
skupih resursa može djelovati pozitivno kako
na naš okoliš, tako i na razvoj cjelokupnog
privrednog sistema. Kreiranje zajedničke politike
koja uvažava principe ekonomije i održivog
razvoja, upućuje na nužnost dinamičke
kombinacije ekonomskog, socijalnog, okolišnog
i institucionalnog podsistema.
Postoje različiti pristupi rješavanja važnih pitanja
vezanih za okoliš. Pristup koji ljudi
smatraju ispravnim ili odgovarajućim zavisi
od toga koju paradigmu prihvataju. Paradigma
je pogled na svijet koji korenspodira
određenom skupu vrijednost i principa.
Kada je odnos prema okolišu u pitanju možemo
reći da postoje dvije glavne paradigme:
Ekološka paradigma, zasnovana na nauci
ekologiji, naglašava zdravlje i opstanak
ekosistema; i Ekonomska paradigma
koja se oslanja na ekonomiku okoliša
(environmental economics) – koja predstavlja
primjenu ekonomske teorije na probleme
okoliša – i naglašava maksimiziranje
blagostanja ljudi, čak iako ovo znači nanošenje
štete okolišu. U nekim slučajevima ove
dvije perspektive izgledaju međusobno nespojive.
Ali u drugim slučajevima moguće je u
izvjesnoj mjeri kombinirati uvide ova dva različita
stanovištva. Oblast ekološke ekonomike
pojavila se kao rezultat napora da se
riješe razlike između dvije navedene paradigme.
Može se reći da je moguće izgraditi mostove
koji bi doveli do toga da ekonomija i
ekologija mogu imati konstruktivni dialog,
vodeći ka novim uvidima u probleme okoliša
i politike okoliša.
U svim državama, pa i u Bosni i Hercegovini,
značajno pitanje, naročito u oblasti okoliša,
svakako je i pitanje: Na kojem nivou regulirati:
lokalnom, kantonalnom, regionalnom,
državnom ili međunarodnom Ne samo da
ekonomske aktivnosti i tržišta u sve većoj
mjeri imaju međunarodni karakter, nego se i
problemi vezani za okoliš sve više pokazuju
kao globalni. Sve ovo rezultira time da nacionalne
vlade imaju sve više problema u postizanju
zacrtanih ciljeva u pogledu regulacije
okoliša, kako u industrijskoj tako i u socijalnoj
sferi. Sa druge strane, međunarodna,
nadnacionalna regulacija, vrlo je složena i
opterećena brojnim praktičnim problemima
vezanim za njeno definiranje, usaglašavanje,
implementaciju, koordinaciju i monitoring.
Sve navedene probleme demonstrira neuspješni
sastanak svjetskih lidera u Kopenhagenu
u septembru 2009. godine, a povodom
problema vezanih za okoliš, odnosno za negativne
posljedice klimatskih promjena.
Regulacija nije naravno sama sebi cilj. Njen
cilj je da se poboljša određeno stanje stvari;
drugim riječima da se riješi određeni problem
sa kojim se društvo suočava. Što se tiče
okoliša, ekonomska osnova ili opravadanje
regulacije često počiva na negativnim eksternim
efektima izazvanim zagađenjem ili prekomjernom
eksploatacijom prirodnih resursa.
Eksternalije postoje, uvijek kada
blagostanje jednog subjekta, bilo da se radi o
preduzeću ili domaćinstvu, zavisi direktno ili
indirektno o njegovim vlastitim aktivnostima,
ali takođe i o aktivnostima nad kojim
kontrolu ima neko drugi. U takvim slučajevima,
koristi ili troškovi razmjene mogu se preliti
na druge učesnike koji nisu eksplicitno i
izravno uključeni u proces razmjene. Sa ovog
stanovišta, može se govoriti o eksternim koristima
ili pozitivnim eksternalijama, kao i o
eksternim troškovima ili negativnim eksternalijama.
Pristustvo negativnih eksternalija dovodi do
tržišnih neuspjeha, odnosno situacija u kojima
nije postignuta potpuna alokativna efikasnost
u korištenju ograničenih, posebno prirodnih
resursa kojim društvo raspolaže.
Negativne eksternalije vezane za okoliš pojavljuju
se u slučaju da preduzeće proizvodi
previše po suviše niskim cijenama. Drugim
riječima, proizvodnja je veća od društveno
optimalne. Do ovog dolazi zbog skrivenih
društvenih troškova, koje preduzeća poslujući
na tržištu, prije uvođenja regulacije, nemaju
obavezu da uključe u obračun cijene svojih
proizvoda.
Regulacija u oblasti okoliša, nameće obavezu
internalizacije ovih eksternih troškova, povećavajući
na taj način cijenu proizvoda. Osnovna
logika je da povećana cijena obično
znači manju potražnju za tim proizvodom, a
time i njegovu manju proizvodnju, odnosno
time manju emisiju štetnih materija i bolji
kvalitet okoliša.
U opštem slučaju, ukoliko regulacija ili zakonske
norme ispravljaju tržišne nesavršenosti
i na taj način poboljšavaju efikasnost
alokacije ograničenih resursa, one se mogu
označiti kao „norme efikasnosti“. Sa druge
strane postoji grupa zakonskih i regulatornih
normi koje se mogu označiti kao „norme
jednakosti ili pravičnosti“, koje za cilj
imaju ispravljanje određenih nepravilnosti
u distribuciji dohotka do kojih dovodi funkcioniranje
nereguliranog tržišta. Kao primjer
moglo bi se navesti progresivno oporezivanje
dohotka ili ozelenjavanje odnosno
okolišno zasnovana reforma poreza. Takva
reforma podrazumijeva promjenu poreske
osnove, u smislu da predmet oporezivanja
više postaju zagađivanje i prekomjerno korištenje
energije i sirovina, (loše stvari ili
„bads“) a manje rad i kapital (dobre stvari
ili „goods“) a sve to uz uvažavanje načela
budžetske neutralnosti.
Za sagledavanje i objašnjenje problema vezanih
za zaštitu okoliša uglavnom se koristi neoklasični
model tržišta savršene konkurencije.
Ovaj model je vrlo pogodan za analizu
ovakve vrste problema, iako je u suštini dosta
apstraktan i sa mnogim preduslovima i pretpostavkama.
U stvari, polazi se od toga da
ukoliko su ovi preduslovi zadovoljeni, pojedinci
će vršiti “racionalne“ izbore koji vode ka
efikasnim rezultatima, odnosno individualne
odluke za rezultat će imati maksimiziranje
individualnih korisnosti, koje djelovanjem
Smitove nevidljive ruke maksimiziraju neto
koristi za društvo kao cjelinu. Naravno, neispunjavanje
ovih uslova dovodi do potrebe
njihovog korigiranja i proširenja u smislu realnijeg
sagledavanja ekonomske stvarnosti
očitovane u nesavršenom funkcioniranju tržišta,
prvenstveno u pogledu nezadovoljavajuće
alokativne efikasnosti, i svih negativnih
efekata koji iz toga proizilaze. Pretjerano zagađenje
i iskorištavnje okoliša je jedan od
najvažnijih i najurgentnijih.
Iz knjige prof.dr. Kasima Tatića “Tržište,
država i okoliš” u izdanju Ekonomskog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu.
FONDEKO SVIJET/33/2011.