In memoriam - Vojin Dimitrijevic - Beogradski centar za ljudska prava

Prije nekoliko godina je u Beogradu objavljena jedna njegovažanrovski vrlo opuštena knjiga, svaštara, pod naslovom „Silaženjes uma“. Premda se u međunarodno pravo odlučno ne razumijemi preskačem sve u vezi toga, a teme o ljudskim pravima meonespokoje, pa razbjesne, malo kad sam neku knjigu tako lako čitao,s hedonističkim žarom, ali i s osjećajem da sa svakim retkom bivampametniji i da je u svakom retku nešto što ću od autora ukrasti,premontirati i plasirati kao svoje. Pročitao sam je u vlaku od Beogradado Zagreba. Ama nisam ni osjetio granicu kod Tovarnika. Učinilo mise da nisam ni putovao, ili da je od Beograda do Zagreba popišaj puta.Na to me je čitanje podsjetio Miloš Vasić, svojim sjajnim i vedrimnekrologom Vojinu Dimitrijeviću, što ga je objavio u tjedniku Vreme,u kojem je, što po sjećanju, a što s papira, pobrao i neke važne citatetoga čovjeka. Kako nemam naročite potrebe da budem originalan,pokrast ću ono što je Vasić pozajmio od profesora Dimitrijevića.Recimo, jedna tako bolno prosta i jednostavna misao, koja dokraja i sjajno objašnjava zašto je Čičkobancu i svim drugim našimkaramarcima toliko važno da predsjednik Srbije bude TomislavNikolić. Kaže Dimitrijević: lako je „biti fanatičan u odbrani nekogekstrema, ali se ne može biti fanatično tolerantan“.Drugom prilikom, Vojin Dimitrijević je, poput Diogena iz bačve,zavapio: „Inteligencija je ovde gluplja od naroda!“ Govorio je o Srbijiprije Miloševićeva pada, ali mogao je isto to govoriti i o Hrvatskoj.Evo, danas, 2012, službujuća je inteligencija, ona koju gledate kakoanalitički djeluje diljem HTV-a (čast izuzecima: Žarku Puhovskomi onoj dvojici kojih se ne mogu sjetiti, ali valjda postoje), ona kojadjeluje u ime političkih stranaka ili ravna, u ime Vlade, kulturomili znanošću, bitno je oskudnije pameti nego narod. Evo sitnogprimjera: ministrici prof.dr.sc. Zlatar u „Arhivskome vijeću“, koje onaimenuje, sjedi hrvatski Razum, Stjepan Razum, koji je, kao i ona,„inteligencija“. Na zadnjim izborima, pak, birači su birali suprotnoRazumu i svim njegovim telalima i glasonošama, protivno, dakle, iČičkobancu, tom vickastome i vižljastome kolektivnom intelektualcu.