Strategija razvoja nauke u BiH 2010.- 2015. - Univerzitet u Zenici

sposobna za održiv ekonomski rast sa višim i boljim mogućnostima za posao i boljom socijalnomkohezijom”. Za BiH kao zemlju koja se opredjelila za EU put, izuzetno je važno slijediti sveusvojene dokumente EU, uključujući i dokument „A European Framework for Key Competencesfor Lifelong Learning“. Ovaj dokument, koji su Vijeće Evrope i Evropski parlament usvojili2006.godine identificira ključne sposobnosti potrebne građaninu za lično ispunjenje, socijalnuuključenost, aktivno građansvo i zapošljivost u ekonomiji utemeljenoj na znanju.Ratna dejstva, ekonomska kriza, teške restrikcije budžeta, industrijska rekonstrukcija i drugepopratne reforme tržišta stvorile su, u zadnje dvije decenije, veoma nepovoljne uvjete za naučni iistraživački rad, te su uticale na smanjenje ljudskih resursa u NIR-u u BiH. Profesijanaučnikaistraživača postala je potpuno neatraktivna, ne samo u BiH nego i u svim zemljamazapadnog Balkana, te se mali broj mladih istraživača odlučuje za rad u RTD sektoru. Rastnejednakosti i socijalne diferencijacije imaju takođe uticaj na kidanje tradicionalnih vrijednosti,tako da suprotno od situacije prije devedesetih godina, stupanj univerzitetskog obrazovanja nije višegarancija za dobijanje posla.U ratnom i poratnom vremenu, desila su se dva procesa koja su direktno zahvatilaistraživačko-razvojni sektor: masovni i kontinuirani odliv mozgova tzv.“brain-drain” – čiji je rezltatda su brojni vrhunski istraživači emigrirali i zaposlili se u inozemstvu, i takozvani “brain-waste”,gdje su naučnoistraživački radnici napustili svoje profesije i počeli se baviti bolje plaćenimposlovima u privatnom i/ili javnom administrativnom sektoru, te dolaskom većeg broja stranihfirmi kod njih bez obzira na niže rangirane ali bolje plaćene poslove. Oba fenomena imaju dubokeimplikacije za ljudski kapital u Bosni i Hercegovini. Procjenjuje se da je više od 60% kvalificiranihnaučnika, istraživača i univerzitetskog osoblja napustilo zemlju u posljednjih petnaest-dvadesetgodina.Zbog činjenice da je u BiH u posljednjih desetak godina udvostručen broj javnihvisokoškolskih ustanova koji nije praćen adekvatnim porastom broja nastavnog kadra, nastavnoosoblje ostvaruje visok stupanj unutrašnje mobilnosti, angažmanom na drugim javnim i privatnimvisokoškolskim ustanovama u BIH. Na javnim univerzitetima u FBiH angažirano je 2.271nastavnika sa punim radnim vremenom i 201 sa pola radnog vremena u 2007/2008. akademskojgodini. Prema podacima za 2006/07 akademsku godinu u RS bilo je ukupno 1.434 osoblja kojeučestvuju u visokoškolskom procesu sa punim radnim vremenom i 1.173 sa pola radnog vremena.Ovo pokazuje da na jednog stalno zaposlenog u nastavnom procesu dolazi oko 35-40 studenata uBiH što je daleko ispod prosjeka za razvijene univerzitete EU (prosjek 12-20 studenata pozaposlenom). No daleko veći problem od ovoga je činjenica da većina nastavnog osoblja zbogdržanja i po nekoliko univerzitetskih nastavnih normi i svakodnevnih gostovanja na različitimuniverzitetima u BiH nema šansu niti interes za ozbiljnije bavljenje naučnoistraživačkim radom, teza ozbiljniju komunikaciju sa studentima koji su uskraćeni za dovoljnu pažnju profesora iuključenost u istraživački rad. Broj naučnoistraživačkih radnika u samostalnom institutima i drugimistraživačkim organizacijama u BiH u odnosu na akademsku zajednicu je danas srazmjernoneznatan u odnosu na povoljnu prijeratnu situaciju. Procjenjuje se da je danas samo 10%naučnoistraživačkog tijela zaposleno u ovim organizacijama u odnosu na akademsku mrežu BiH.Prema podacima Agencije za statistitku Bosne i Hercegovine za 2006/2007 godinu,postotak visokoobrazovanog stanovništva od oko 6 -7% u BiH je preko tri puta niži od evropskogprosjeka koji iznosi preko 20%. Nedovoljan broj studenata u BiH, posebno na prirodnomatematičkimi tehničko-tehnološkim fakultetima, čini veoma malu osnovu za izgradnju budućihistraživačko-razvojnih kadrova. Pored ostalog, ovi podaci ukazuju i na činjenicu da se dosadašnjarealizacija zacrtanih politika u obrazovanju i obuci, a samin tim i u kreiranju kompetentnih ljudskihresursa u BiH, ne odvija zadovoljavajućim tempom i da ne daje željene rezultate, te da je glavniproblem našeg obrazovnog sistema spora implementacija reformskih procesa. Osim toga, veomamali broj preduzeća omogućuje internu obuku za svoje radnike, niti postoji neka organizirana ikvalitetna eksterna obuka tih ljudi. U ovim uvjetima izraz „cjeloživotno učenje“, kojem se daje32