Nikab - moj izbor moje pravo na pokornost Allahu

More documents

Recommendations

Info

završavati sa spoznajom da Kosovo više nije srpsko, već je albansko, zato što je jedna generacija Srba počinila genocid nad jednim narodom, i što je razarala civilizacijske tekovine: ljudske živote, gradove i kulturnohistorijske spomenike. Svijet se zgražavao nad talibanima u Afganistanu koji su srušili drevne kipove, ali taj čin je ništavan naspram zla koje su počinili srpski, pravoslavni talibani, rušeći Dubrovnik i Vukovar, a potom sve one sakralne bisere po Bosni i Hercegovini. Takav pohod mora biti obilježen trajnom kaznom, za Srbe najbolnijom, kakav je gubitak Kosova. No, tu nije kraj srpskog poraza. Slijedi ukidanje Republike Srpske. Pamćenje i neminovnost Iako se ponekad činilo kako će se Bošnjaci utopiti u zaborav svoga stradanja, kako će potpasti pod utjecaj sramotnih preporuka o ciji (Šaćir Filandra), te da u konačnici deviktimizaneće prepoznati politički potencijal svoje žrtve, u ime čije čistote bi se morala izgraditi čestita politička realnost u BiH – posljednjih godinudvije postaje očito kako se okrupnjava i omasovljuje bošnjačka svijest o onome što je najbitnije za bošnjački opstanak – svijest o žrtvi. Nisu zalud toliki dejtonski napori uloženi u ubjeđivanje Bošnjaka da zaborave, i u klevetanje i kaljanje Bošnjaka tzv. islamskim terorizmom, jer oni koji su protiv Bosne i Bošnjaka jako dobro znaju da je demokratski i ZAVNOBiH-ski poredak u BiH u direktnoj vezi sa društvenim prisustvom svijesti o bošnjačkoj žrtvi. Negacija žrtve genocida je negacija demokratije i slobode, a priznavanje te žrtve je potvrđivanje antifašističkog i slobodarskog bitka ove zemlje. E, to su već procesi koji se ne mogu zaustaviti! Kod Bošnjaka se odlomilo pamćenje iz bezveznog stida da se svjedoči istina, i bjelodano je da će se taj proces razvijati dalje i dublje. Tako je bilo i sa Jevrejima nakon Drugog svjetskog rata. Tek oko 60- ih godina počeli su ozbiljniji projekti kulture pamćenja u Jevreja, a do tada je vladao šok od onoga što im se dogodilo. Petnaest godina od genocida u Srebrenici, u Bošnjaka sazrijeva nacionalni konsenzus o važnosti pamćenja, a u čemu neizmjernu zaslugu imaju Islamska zajednica i reisul-ulema dr. Cerić, jer su uz masovne dženaze uspijevali poslati poruke o civilizacijskoj superiornosti bošnjačkog čovjeka, koji uprkos iskustvu genocida gradi prostor razumijevanja i tolerancije, a u tom prostoru ne zaboravlja svoju žrtvu. Danas je to realnost, sve snažnija i usmjerenija, a na putu te realnosti ispriječila se Republika Srpska, koja ne može izdržati susret sa demokratskim standardima, pa joj neminovno prijeti gašenje. Za razliku od Kosova, koje ima svoju duboku povijest, čak i naučno obrađenu u studiji Noela Malkolma, Republika Srpska se sva svela na svog prvog predsjednika, utemeljitelja, oca i praoca, koji sad sjedi u Hagu i odgovara za zločine genocida – Radovana Karadžića. A svela se i na Radovanovog pobratima po zločinu, Ratka Mladića. Nema tu, u toj Republici Srpskoj, nikakve povijesti, osim povijesti genocida. To je to, i ništa više. Nastojanje da se porede Kosovo i Republika Srpska diskreditirano je u samom startu, jer jedno ima historiju, a drugo je svo ukorijenjeno u zločinačke biografije Karadžića i Mladića. Tu se priča završava. Kakve kompenzacije i kakvi bakrači! Reakcije srpskih političara iz Banje Luke na mišljenje Suda u Hagu o legalnosti kosovske nezavisnosti irelevantne su, kao što je irelevantna i izjava Željka Komšića da priznaje Srbiju bez Kosova. Te izjave tek su medijski atraktivne, kao što je atraktivno i kad Ivo Josipović padne sa bine u Subotici, pa se narod smije što je jedan predsjednik drža- ve pao kao što i običan svijet pada. Šta misli Dodik, i šta misli Komšić o Srbiji i Kosovu, nema nikakve pravne i legalističke veze sa Bosnom i Hercegovinom. To je isto kao kad bi vodoinstalater došao u stomatološku ordinaciju da narodu popravlja zube. No, nas ne čudi Dodik i ostali sljedbenici Radovana Karadžića koji pričom o otcjepljenju Republike Srpske pokušavaju zaustaviti neminovan susret genocidne tvorevine sa demokratskim standardima. Nas čudi taj Željko Komšić koji bosanske interese nepotrebno stavlja u relaciju pristrasnosti oko kosovskog pitanja. Dijalog, a ne konfrontacija Hrvate u BiH sigurno ni po ko- jem osnovu ne zanima kosovsko pitanje. A Željko Komšić je njihov Za razliku od Kosova, koje ima svoju duboku povijest, Republika Srpska se sva svela na svog prvog predsjednika, utemeljitelja, oca i praoca, koji sad sjedi u Hagu i odgovara za zločine genocida – Radovana Karadžića. predstavnik, iako su ga izglasali Bošnjaci. Srbe u BiH zanima kosovsko pitanje kao i Srbe s onu stranu Drine, jer oni Kosovo doživljavaju kolijevkom svoga identiteta. Bošnjake, pak, kosovsko pitanje zanima kao mogućnost da se napakosti Srbiji i Srbima koji su toliko zla nanijeli Bosni i Bošnjacima, iako to nema veze sa racionalnim nazorima. Po tome ispada da Željko Komšić udovoljava Bošnjacima, kad veli da priznaje Srbiju bez Kosova. Kako i ne bi, kad Željko Komšić ne može drukčije ponovo zasjesti u Predsjedništvo BiH, ako za njega neće glasati Bošnjaci. Jer, Hrvati – neće. Bošnjaci bi trebali razumjeti, prvo, da je nepošteno Hrvatima izglasavati i nametati člana Predsjedništva BiH, a drugo da je nepošteno što taj hrvatski član Predsjedništa Željko Komšić nastoji lo- viti izborne poene preko nepotrebne konfrontacije oko kosovskog pitanja. Albancima je svejedno šta mi mislimo o kosovskom suverenitetu, jer oni svoj posao tjeraju i bez nas. A naše antisrpsko mišljenje o kosovskom suverenitetu samo nam može produbiti nerazumijevanje sa Srbima, sa kojima smo sustanari u bosanskoj kući. Prema tome, svako izjašnjavanje za i protiv kosovskog suvereniteta za bošnjačke je prilike štetno, i nepotrebno. Mi u Bosni živimo sa Srbima, a ne živimo sa Albancima, a Albanci na Kosovu ne žive s nama i od nas im ništa ne zavisi. Nas bi Albanci mogli zanimati tek kao učitelji od kojih bismo se mogli učiti jedinstvu i istrajavanju na zacrtanom cilju. A šta je naš cilj? Mi moramo pripremati svoje komšije Srbe na vrijeme kad neće biti Republike Srpske i kada se oni moraju osjetiti dovoljno sigurnim pod okriljem zajedničkih institucija države Bosne i Hercegovine. Moramo ih navikavati na činjenicu da Bošnjaci neće zaboravljati svoje žrtve, čiju su smrt skrivili Srbi, ali da zbog toga neće prekidati svoju ambiciju da sa Srbima grade društvo tolerancije i zajedništva. Kao i sa Hrvatima, svakako. U toj racionalnoj ambiciji nema mjesta marketinškim glupostima Željka Komšića. Bošnjacima konfrontacije ove vrste ne trebaju. 30. juli - 18. ša’ban 20
Društvo Pogledi Nikab - moj izbor, moje pravo na pokornost Allahu Piše: Dr. Madžida Mulaosmanović-Zalihić Da se historija zaista zna ponoviti, svjedoci smo i mi ovih dana slušajući kako se diže prašina oko pokrivanja lica žene muslimanke. Prije samo nešto više od pola vijeka totalitarni komunistički režim zabranio je ženama muslimankama da pokrivenog lica hodaju svojim čaršijama i evo ponovo hoće, dojučerašnji agresori na Bosnu i Hercegovinu da na mala vrata sprovedu isti, nehumani, zločinački čin, spajajući na taj način ugodno sa korisnim. Prisjećam se ovih dana svoje rahmetli nane, hafize Fikrete Mulaosmanović i priče kako je to bilo u njen vakat po Sarajevu, kako su je komunisti prisilili da skine feredžu, i evo danas ja ponovo doživljavam istu sudbinu, samo što je to sada mnogo bolnije, jer se to dešava u mojoj Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je srbočetnički agresor izvršio genocid nad nama muslimanima, zemlji u čijim je temeljima utkano hiljade šehidskih života, u Bosni čije “demokratsko društvo’’ želi da ima sluha za sve ljudske potrebe, pa makar one bile i nastrane, samo se nema sluha za žene koje žele biti pokorne Uzvišenom Allahu. Bolno je doživjeti da ti se u tvom rodnom gradu osporava osnovno ljudsko pravo – pravo na prakticiranje vjerskih propisa, a u isto vrijeme se na sav glas priča o demokratizaciji društva i borbi za ljudska prava. Radeći kao ljekar u misiji humanizma i činjenja dobročinstva svim ljudima, pogotovo djeci, ne mogu shvatiti ljudsku potrebu da se drugima želi činiti nasilje, nametati propisi i zakoni koji jasno ugrožavaju osnovna ljudska prava i vjerska osjećanja. “Eksperti’’ za islam Ne mogu da shvatim i prihvatim činjenicu da mi se zabrani način odijevanja za koji smatram da je moje pravo, moj lični izbor i ubjeđenje. Ne želim nikoga vrijeđati, pogotovu ugrožavati svojim izborom načina života i odijevanja, ali isto tako ne dozvoljavam da se meni nasilu nameću propisi i zakoni kako ću da živim, kako ću da izgledam kad izađem vani vezujući to za pitanje sigurnosti bh. građana. Do jučer su pokušavali razni “eksperti za islam’’, iznoseći neutemeljene tvrdnje, pokrivanje lica proglasiti običajem koji nema nikakve veze sa vjerom. Kao da žene Poslanika, alejhisselam, nisu pokrivale lice, kao da žene njegovih plemenitih drugova to nisu činile, kao da generacije i generacije muslimanki nakon njih to nisu činile, i napokon kao da to nisu prakticirale žene u Bosni preko pet stotina godina. No, danas su izgleda palicu borbe protiv čednosti žene muslimanke uzeli u svoje ruke “demokrate’’ iz RS-a. Zaista sa gnušanjem se samo može slušati kako političari iz manjeg bh. entiteta žele ukidanje prava na prakticiranje vjerskih propisa podvući pod pitanje sigurnosti bh. građana. Mislim da su oni koji su počinili zločin genocida i koji ga danas poriču, zadnji ljudi na ovoj planeti koji bi imali pravo da pričaju o nečijoj sigurnosti. Koliko su oni zlonamjeni i lukavi u svojoj nakani, pokazuje i činjenica da feredžu, zar ili nikab, ne žele nazvati pravim imenom već smo svjedoci ovih dana nove zlobne sintagme – odjeća koja onemogućava identifikaciju. Samo su nam zaboravili reći kome je ona onemogućena. Znači li to da svaki puki prolaznik na ulici treba identificirati ženu muslimanku. Ili, da li je zabilježen ijedan slučaj odbijanja identifikacije žene sa pokrivenim licem službenim osobama. Naravno da nije. Znaju oni dobro da su žene vjernice, muslimanke, zadnje koje bi se bavile prevarom, jer je vjerovanje u Allaha Uzvišenog inkompatibilno sa prevarama, ali se stručno, licemjerno kriju iza toga. Meni nikab nije smetao da završim medicinski fakultet, niti mi danas predstavlja poteškoću da radim kao ljekar, i funkcioniram u svojoj zajednici kao koristan član, naravno kada ljudi pokažu 30. juli - 18. ša’ban 21 Želim poručiti sestrama koje nose nikab, da se ne predaju, već da na dostojanstven i civiliziran način, kako nas i uči naša vjera, ustrajemo u borbi za svoja osnovna ljudska prava. malo dobre volje prema ženama muslimankama. Radim svoj posao pošteno, odgovorno i savjesno želeći biti na usluzi svima onima kojima moj poziv kao ljekara može koristiti, ne praveći nikakve razlike prema ljudima, vjerskom opredjeljenju, njihovom izgledu, načinu života, načinu odijevanja i sl. Pa kako onda mogu ja biti prijetnja sigurnosti bh. građana, samo zato što pokrivam lice pred muškarcima. Kao drugi argument za zabranu nikaba RS-ovi parlamentarci navode odluke vlada pojedinih zemalja o zabrani nikaba, svjesno zanemarujući usvojenu rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope o tome kako se ne preporučuje zabrana nikaba. Zanemaruju također i činjenicu da smo mi ovdje u Bosni autohtoni muslimani koji su to vjekovima prakticirali i da je BiH jednostavno neuporediva sa, recimo, jednom Belgijom, koja danas donese takav zakon, koji je u osnovi diskriminirajući, ali donekle razumljiv, kada pokrivanje lica žena nije viševjekovna praksa Belgijanki. Ali, eto, hoće nas oni koji su do juče topovskim granatama skidali minareta po Bosni, sada skidanjem zara sa lica muslimanki, kobajagi voditi u Evropu. Zasigurno, ovo je još jedan razlog za dobronamjerne političare u BiH da počnu predano i kvalitetno raditi svoj posao, kao što to čine oni koji ne vole ovu državu. Moraju dobronamjerni političari u BiH pokazati da su na visini zadatka, definirajući zakon o sigurnosti građana, istovremeno vodeći računa o vjerskim osjećanjima pripadnika najbrojnijeg naroda u BiH. U suprotnom, sutra može “demokratama” iz RS-a pasti napamet da nejedenje svinjskog mesa ugrožava prava životinja, jer recimo ova životinja ima pravo da se nađe na trpezi svakog čovjeka koji želi u Evropu. I na kraju, želim poručiti sestrama koje nose nikab, da se ne predaju, već da na dostojanstven i civiliziran način, kako nas i uči naša vjera, ustrajemo u borbi za svoja osnovna ljudska prava, oslanjajući se pri tome na Allaha dželle šanuhu, a Allah je zaista na strani iskrenih i pokornih.
Page 1: Hutba: Ko ubije jednog čovjeka, ka
Page 4 and 5: U PRODAJI JE INFORMACIJE NA TELEFON
Page 6 and 7: Hutba “Onaj ko ubije je čovjeka,
Page 8 and 9: Hutbe iz tri sveta mesdžida Mekka:
Page 10 and 11: Polumjesec Oružane snage Bosne i H
Page 12 and 13: Nezavisne novine Novinarski kodeks
Page 14 and 15: Politika (Ne)naučene lekcije Gani
Page 16 and 17: Politika i društvo Suđenje i ratn
Page 18 and 19: Kolumna Borba za opstanak Kosovski
Page 24 and 25: Feljton Skrivena disertacija: Drugo
Page 26 and 27: dokazima i negirajući Truhelku bez
Page 28 and 29: Društvo Socijalno-patološki aspek
Page 30 and 31: dodijeljen Srbima je neprekinut, on
Page 32 and 33: Loveparade, orgijan seks i droge Ak
Page 34 and 35: Fetve Aktuelna pitanja i dileme Mus
Page 36 and 37: Razmišljanja Savremene muslimanske
Page 38 and 39: Tefsir Sura El-Asr Smilujte se čov
Page 40 and 41: toliko i toliko, ali je ja nisam da
Page 42 and 43: Zelena transferzala Hafiz Irfan ef.
Page 44 and 45: Malić: Za dvadesetak dana, koliko
Page 46 and 47: Zločin Logoraši imami i učenici
Page 48 and 49: Islamnet Holandija Da bi dobili use
Page 50 and 51: SAD Milion obavještajaca prati ter
Page 52 and 53: Svijet medija Vladajuća imperijaln
Page 54 and 55: model demokratskog uređenja društ
Page 56 and 57: Kutak za mlade Moralne i duhovne vr
Page 58 and 59: Mu se pokoravali i kako biste Mu bi
Page 60 and 61: Iz arhiva Dio iz knjige “Snagom v
Page 62: svoje ruke ka Miru, Sreći i Spasu?
Page 65: Nauka Plombama i zubarskoj bušilic

Nikab - moj izbor moje pravo na pokornost Allahu

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?