Nikab - moj izbor moje pravo na pokornost Allahu

Bliskog istoka.” Etzioni podvlači da će se
zemlje regiona okrenuti Iranu “kao velesili”
ako iranski nuklearni program bude
uspješan, među njima Turska i Saudijska
Arabija. Nešto racionalnije ova bi se izjava
mogla ovako protumačiti: možda bi se
mogao formirati regionalni savez koji bi
bio neovisan od SAD-a. U američkom
vojnom žurnalu Military Review
Etzioni
požuruje SAD na napad na Iran – ne
samo na iranske nuklearke nego i na vojne
kao i na infrastrukturne (znači civilne)
ciljeve. “Vojni udar ove vrste bio bi isto
kao i sankcije. On bi prouzrokovao ‘bol’
sa ciljem promjene ponašanja, ali sa veoma
moćnijim sredstvima”, piše Etzioni.
Strategija “vojna ravnoteža’’
Ostavimo okrutni vokabular po strani
i upitajmo se: U čemu se uopće sastoji
iranska prijetnja? Odgovor na ovo
daje nam studija “International Institute
of Strategic Studies’’ objavljena u aprilu
2010. godine pod nazivom “Military
Balance 2010’’. Bez sumnje, okrutni klerikalni
režim Irana predstavlja opasnost
za svoje građane. Ali, po ovom pitanju
ne rangiraju više u odnosu na druge režime
u regionu koji su američki saveznici.
Međutim, to spomenuti institut ne interesuje.
Njihove brige su da li bi Iran mogao
biti opasnost po regiju i po svijet. Studija
dolazi do zaključka da Iran ne predstavlja
vojnu opasnost. Vojni izdaci Irana su
“relativno niski – u poređenju sa onima
u regiji” – i iznose samo 2% onoga šta
Amerika u ovom pogledu troši. Iranska
vojna doktrina je krajnje “defenzivna…
i ima cilj da spriječi invaziju i da diplomatskim
putem riješi neprijateljstva.”
Iran je tek “ograničeno u mogućnosti da
van svojih granica primijeni silu”. Što se
tiče nuklearnih mogućnosti spomenuta
studija kaže: “Iranski nuklearni program
i volja (Irana) da drži otvorenom opciju
za proizvodnju nuklearnog oružja su sastavni
dio iranske strategije zastrašivanja”.
Iran, znači, ne predstavlja vojnu opasnost.
Ali to ne znači da ga Washington može
tolerirati. Sa svojim zastrašujućim potencijalom,
Iran predstavlja nelegalnu suverenost,
koja smeta globalnim ciljevima
SAD-a. Prije svega smeta nastojanjima
Amerike da kontrolira energetske resurse
Bliskog istoka, nešto čemu američki
planeri od završetka Drugog svjetskog
rata pridaju posebnu pažnju jer se na ovaj
način garantira “supstancijalna kontrola
svijeta”, kako je to jednom izjavio A. A.
Berle, jedan od najutjecajnijih ljudi američke
doktrine. Ali iranska prijetnja nije
samo u njegovom zastrašujućem potencijalu.
Iran pokušava da proširi svoj utjecaj.
U spomenutoj studiji to je ovako formulirano:
Iran “destabilizira” region. Kada
SAD okupiraju iranske susjedne zemlje,
tako nešto se zove “Stabilizacija”. Kada
Iran pokušava da proširi svoj utjecaj na
susjedne zemlje, onda je to “destabilizacija”
i jednostavno ilegalno. Da se na ovom
mjestu prisjetimo da je odabir pojmova
već postao rutina. Poznati vanjskopolitički
analitičar James Chace, nekadašnji novinar
najvažnijeg glasila Establishmenta
“Foreign Affairs”, koristi ovaj termin u
smislu US doktrine kada je objasnio da
se Chile mora “destabilizirati” (rušenjem
demokratski izabrane vlade Allendea i
instaliranjem diktature Pinočea), da bi
se zemlja onda “stabilizirala”. Po pitanju
“iranske krivice’’ studija navodi da Iran
podržava terorizam kada najvažnijim
političkim snagama u Libanu i Palestini,
Hezbollahu i Hamasu, čuva leđa.
Prilikom zadnjih izbora u Libanu (2009.
godine) koalicija sa Hezbollahom je pobijedila.
Hamas je 2006. godine pobijedio
na izborima u Palestini. Kao odgovor na
to, Amerika i Izrael odlučili su hermetički
zatvoriti Gazu da bi kaznili “kretene”
koji su na slobodnim izborima pogrešno
birali. Radilo se o jedinim relativno slobodnim
izborima u arapskom svijetu.
Ovo otkriva cijelo licemjerstvo Amerike
koja izdašno podržava diktatore u regionu
kao i Obamin hvalospjev za okrutnog
egipatskog diktatora Mubaraka, za vrijeme
svoga poznatog govora islamskom
svijetu u Kairu. Terorističke aktivnosti za
koje se optužuje Hamas ili Hezbollah su
ništa u poređenju sa američko-izraelskim
terorom u regionu. Ipak se isplati baciti
pogled na njih. 25. maja Liban slavi svoj
nacionalni praznik – “dan oslobođenja”.
Dan je znak sjećanja izraelskog povlačenja
iz južnog Libana koji je uslijedio nakon
22 godine okupacije. Ovo povlačenje
bila je posljedica Hezbollahovog otpora.
U ovom kontekstu, izraelski zvaničnici,
kao što je Ephraim Sneh, govore o “iranskoj
agresiji” protiv Izraela – u Libanu
kojeg je okupirao Izrael. I ovo odgovara
normalnom hegemonijskom vokabularu.
Predsjednik John F. Kennedy osudio je
“unutarnji napad, kojim manipulira sjever”.
Mislio je na napad južnovijetnamskog
otpora na Kennedyjeve bombardere,
protiv hemijskog oružja, protiv protjerivanja
vijetnamskih seljaka u logoru, koji
su de facto bili konc-logori, kao i druge
dobronamjerne mjere ovakve vrste. Čak
i Kennedyjev tadašnji UN ambasador
Adlai Stevenson, junak liberalaca, kritizirao
je“unutarnju agresiju”. Znači, kada
su Sjeverovijetnamci pomagali svojim
sugrađanima na jugu protiv okupacije
njihove zemlje od strane SAD-a, to je bila
“agresija” i kao takva se nije mogla tolerirati
jer je predstavljala miješanje u pravednu
misiju Washingtona. I Kennedyjevi
savjetnici, Arthur Schlesinger i Theodore
30. juli - 18. ša’ban
53
*Noam Chomsky je profesor
na lingvistike na Massachusetts
Institute of Technologie
(MIT) i 1960-ih godina
svojim je tezama revolucionirao
teorije o jeziku i mišljenju.
Istovremeno je jedan od najpoznatijih
i najoštrijih kritičara
trenutnog svjetskog poretka
američkog imperijalizma.
Sorenson koji su slovili za umjerene, hvalili
su intervenciju Washingtona kojom
je trebalo stati ukraj “agresiji” u Južnom
Vijetnamu. Ovu tzv. “agresiju” vodio je
domaći pokret otpora (što bi ova dvojica
savjetnika trebali znati, jer su znali za izvještaje
američke tajne službe). Američki
generalštab je 1955. izdao nekoliko definicija
“agresije”, među kojima i za “agresiju
bez oružja, kao što je političko vođenje
rata ili subverzija”. Kada u jednoj zemlji
dođe do pobune protiv SAD-u podobne
policijske države, onda je to “agresija” - ili
gore spomenuti izbori sa pogrešnim ishodom.
I u akademskim krugovima i u
političkim komentarima ovakav je vokabular
normalan. Po njima je ovo sasvim
normalno – jer ti ljudi polaze od toga da
cijeli svijet pripada nama. Hamas pruža
otpor izraelskoj vojnoj okupaciji kao i
okrutnim i ilegalnim akcijama Izraelaca
u okupiranim teritorijama. Hamas se
optužuje da ne priznaje Izrael. Ali kako
SAD tako i Izrael ne samo da ne priznaju
Palestinu nego se decenijama brinu da
palestinska država ne poprimi oblik i da
nikako ne može ni opstati; partijski program
vladajuće izraelske stranke iz 1999.
godine isključuje mogućnost postojanja
palestinske države.
Politika izlivenog olova
Hamas se optužuje da granatira
izraelska pogranična naselja. To su bez
sumnje kriminalni akti. Ali, oni su samo
djelić sile koju Izrael primjenjuje naspram
Palestine. Ovdje je važno imati na umu
da SAD i Izrael veoma dobro znaju kako
se može zaustaviti teror nad kojim se neprestano
zgražavaju. Tako je Izrael priznao
da Hamas 2008. godine nije ispalio
nijednu granatu prema Izraelu, dokle
god je Izrael poštovao, barem djelimično,
sporazum o prekidu vatre. Izrael je odbio
produžiti ovaj sporazum i izabrali su sprovesti
ubilačku akciju “izliveno olovo” protiv
Gaze. To je bilo u decembru 2008. godine.
Amerika je bez pogovora stajala iza
ove zločinačke agresije – za koju nije postojalo
ni najmanje pravno niti moralno
opravdanje. Uprkos ozbiljnim deficitima,
Turska u islamskom svijetu predstavlja