Nikab - moj izbor moje pravo na pokornost Allahu

model demokratskog uređenja
društva. Izbori u Turskoj su
slobodni. Ali SAD masivno
kritizira Tursku. Najočitije je
to bilo u slučaju kada Turska
nije htjela da učestvuje u invaziji
na Irak – čemu se protivilo
95% turskih građana. Zbog
ovoga su uslijedile britke kritike
iz Washingtona: Turska
nije shvatila kako treba da se
ponaša jedna demokratska
zemlja. Mi pod demokratijom
podrazumijevamo da SAD
odlučuje šta treba da bude urađeno,
a ne šta narod skoro jednoglasno
želi. Turska je opet
navukla gnjev Amerike, ovaj
put pod Obaminom administracijom,
kada je zajedno sa
Brazilom isposlovala dogovor s
ciljem ograničavanja obogaćivanja
iranskog urana. Obama
je u jednom pismu upućenom
brazilskom predsjedniku Lula
da Silvi pozdravio ovu inicijativu
– vjerovatno misleći da je osuđena na
propast i da će se to moći iskoristiti kao
propagandno oružje proiv Irana. Kada se
inicijativa pokazala uspješnom, SAD su
bile van sebe od gnjeva i požurili su da
potkopaju inicijativu izglasavajući pred
UN-om rezoluciju u kojoj su bile nove
sankcije protiv Irana. Po ko zna koji put
Washington je reagirao ofanzivno – da
osigura da se niko ne smije miješati u
američku kontrolu u regionu. Nije bilo
iznenađujuće da su Turska i Brazil glasali
protiv američkih sankcija. Liban, zemlja
iz regiona sa sjedištem u Vijeću sigurnosti,
ostala je suzdržana. Ove akcije su dodatno
iritirale Washington. Philip Gordon,
jedan od vrhovnih diplomata Obamine
vlade za odnose sa Evropom, upozorio je
Tursku da za njezino ponašanje neće biti
razumijevanja u SAD-u. Kako ga citira
AP, on je izjavio da Turska mora “pokazati
da je u partnerstvu sa Zapadom.” Ovo
je bio jedan od “rijetkih ukora na račun
NATO partnera”, prenosi AP.
I politička nomenklatura se jasno
pozicionirala. Za Stevena A. Cooka,
akademičara “Council on Foreign
Relations”, pitanje glasi: “Kako možemo
držati Tursku na uzdama?” Da bi ona –
kao i sve dobre demokrate – slijedila naše
direktive. Naslov u “New York Timesu’’
pokazao je rasprostranjeno raspoloženje:
“Iran Deal Seen As Spot on Brazilian
Leader’s Legacy’’ (Sporazum sa Iranom
je mrlja na brazilskom predsjedničkom
mandatu). Drugim riječima: Ili ćeš raditi
kako ti mi kažemo, ili… Niko ne želi
da Iran ima nuklearno naoružanje – niti
bilo koja druga zemlja. Jedan od mogućih
puteva smanjivanja ili odstranjivanja
ove opasnosti je stvaranje
zone bezatomskog naoružanja
(Nuclear Weapons Free
Zone (NWFZ)) na Srednjem
i Bliskom istoku. Na konferenciji
o zabrani upotrebe
nuklearnog oružja, koja
je održana početkom maja
2010. godine, ovo je ponovo
bilo tematizirano. Egipat trenutno
predsjedava 118 nesvrstanih
zemalja i u toj funkciji
su predložili da konferencija
podrži plan o uspostavljanju
pregovora o NWFZ na
Srednjem i Bliskom istoku.
Zapad je – uključujući i SAD
– već 1995. godine dao svoju
saglasnost o jednoj takvoj
zoni. Washington se formalno drži svoje
saglasnosti, ali traže da se Izrael izuzme
iz ugovora. Na konferenciji o zabrani
upotrebe nuklearnog oružja ministrica
vanjskih poslova Hillary Clinton izjavila
je da vrijeme još nije zrelo za jednu takvu
zonu. Istovremeno je Washington insistirao
da se nijedan zahtjev koji traži da se
Izrael stavi pod kontrolu Međunarodne
agencije za atomsku energiju ne može
prihvatiti. Kao što nije prihvatljivo da
se na zemlje članice potpisnice apelira
da otkriju informacije o “izraelskim
nuklearkama, nuklearnim aktivnostima
uključujući informacije o isporukama
nuklearnog materijala Izraelu”.
Obamina taktika izbjegavanja ovakvih
stvari je da preuzme poziciju Izraela. A
ona izgleda ovako: svi ovi prijedlozi zavise
od toga da li će doći do odlučujućeg
mirovnog sporazuma – nečega što
Kada u jednoj
zemlji dođe do
pobune protiv
SAD-u podobne
policijske
države, onda je
to “agresija”. I
u akademskim
krugovima i
u političkim
komentarima
ovakav je
vokabular
normalan, jer ti
ljudi polaze od
toga da cijeli
svijet pripada
nama.
Amerika može blokirati do u
beskrajnost – i što je uspješno i
radila u zadnjih 35 godina (sa
manjim, vremenski ograničenim
izuzecima). Po izveštaju
AP-a, Yukiya Amano, direktor
Međunarodne agencije
za atomsku energiju (IAEA),
pozvao je ministre vanjskih
poslova 151 zemlje članice da
daju prijedloge na koji način
bi se mogla realizirati rezolucija
koja bi natjerala Izrael da
pristupi ugovoru o zabrani
upotrebe nuklearnog oružja
i da otvori svoje postrojbe
za IAEA. Malo se izvještava
o tome da su SAD i Velika
Britanija već potvrdile svoju
volju da se stvori NWFZ. To
je bilo prije okupacije Iraka u
2003. godini. Da bi invaziji
dali bilo kakav pravni okvir,
pozvali su se na rezoluciju
687 Vijeća sigurnosti iz 1991.
godine kojom je Irak pozvan
da prekine sa razvojem
oružja za masovno uništenje.
Kasnije će obje zemlje tvrditi
da to nisu uradile. Ali, ne dajmo
se omesti njihovim isprikama.
Ta rezolucija na koju
su se 2003. godine pozivali,
obavezuje sve zemlje potpisnice
da se zauzmu za stvaranje
NWFZ-a na Srednjem
i Bliskom istoku. Da spomenem
i to da Amerika stacioniranjem
nuklearnog oružja
na ostrvu Diego Garcia sabotira
NWFZ. SAD također
blokiraju uspostavljanje
NWFZ-a u Pacifiku jer ne
dozvoljava svojim “dependance”
ostrvima da budu članice.
Obamino retoričko obavezivanje
nuklearnog razoružanja bilo je pohvaljeno
– čak je dobio i Nobelovu nagradu
za mir zbog toga. Praktični korak u
ovom pravcu bilo bi uspostavljanje zona
bezatomskog oružja. Jedna od opcija
bila bi i ukidanje podrške za nuklearne
programe zemljama koje nisu potpisale
ugovor (Izrael, Indija i Pakistan). Ali kao
i mnogo puta do sada – retorika je jedno,
konkretna djela su drugo. Umjesto
da praktičnim koracima smanje realnu
i veliku opasnost (razvoj nuklearnog naoružanja),
SAD poduzima velike korake
da kontrolira regije Bliskog istoka koje
posjeduju zalihe nafte. I ako nijedno
drugo sredstvo ne pomaže, to će uraditi
silom. Oni to moraju uraditi. To je razumljivo
pa čak i ima smisla – pod uvjetom
da vjerujete u vladajuću imperijalnu
doktrinu.
30. juli - 18. ša’ban
54