Borislav Pekic - Novi Jerusalem.pdf - Ponude.biz
Borislav Pekic - Novi Jerusalem.pdf - Ponude.biz
Borislav Pekic - Novi Jerusalem.pdf - Ponude.biz
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
preživela hitro prilagođavanje arhitekata novom dobu. U njoj smo se osećali u<br />
svom gradu, iza čijih je niskih, secesionističkih kuća bio tuđinski, ružan,<br />
neprijateljski.<br />
Obuze me tuga. Ulica će se još dugo Slaviji spuštati. Spuštati bez mene. Bez<br />
raog prijatelja. Bez ijednog od nas. Mi ćemo u njoj biti mrtvaci. Nećemo se ni<br />
videti. Žurićemo u školu, u bioskop, na sastanak s devojkom, ni od koga<br />
primećeni, ne smetajući prolaznicima, sudarajući se jedino s onima koji su<br />
davno pre nas njome koračali, pre nas bili mrtvi. I kao što mi njih, dok živi<br />
besmo, nikad nismo sreli, ako smo znali da su tu, ni nas niko neće videti. Niko<br />
neće znati da<br />
prolazi kroz groblje. Groblje je ličilo na svemir sa paralelnim vremenima, koja<br />
jedno za drugo nisu znala iako su u istom prostoru tekla.Čuo sam korake.<br />
Dolazili su iz pravca Zorine, gde je ova Krunsku sekla, i bili užurbani. Ulicom je<br />
hitao mladić sa školskom torbom u ruci. Jednu je ruku držao na obrazu. Pod<br />
kandelabrom je zastao, skinuo s obraza ruku i otkrio rasekotinu iz koje je<br />
curila krv.<br />
Odmah sam ga prepoznao. Bio je to maturant S., o kome je govorio moj<br />
prijatelj. Upravo su ga izbacili iz gimnazije. Vraćao se Krunskom kući, osvrćući<br />
se iza sebe, gledajući prema zgradi u kojoj ga niko u zaštitu nije uzeo. Setio<br />
sam se da sam se tako i ja vraćao. Opet se čuše koraci. Bili su to moji<br />
pretučeni drugovi. Sablasti drugog doba, druge dimenzije, ali iste - istine.<br />
Svako je išao sam, oborene glave. Udaljen jedan od dragog. Dalek jedan<br />
drugome.<br />
Mene u astralnoj povorci prošlosti nije bilo. Bio sam negde pozadi. Takođe<br />
sam. Takođe dalek. Lipe su se pretvarale u kesten i dužile senke. „Pod<br />
kestenom senke duge, izdadosmo jedni druge... "<br />
Čekao sam sebe. Hteo sam da vidim kako sam izgledao. Roditelji su mi kazali<br />
da sam izgledao strašno. Ali kad sam ih pitao u čemu se „strašan izgled"<br />
sastojao, šta je to na meni strašno bilo, nisu mi umeli odgovoriti. Zacelo je to<br />
bilo negde u meni.<br />
- Ne vredi čekati - rekao je prijatelj.<br />
- Zašto?<br />
- Neće doći.<br />
Reči razbiše magiju. Ulica je opet bila pusta. Svetlost se njihala u krošnjama<br />
lipa kao u paučini. Nisam mario što u njoj nije bilo mene. Znao sam da sam i<br />
ja tu, kao muva zauvek u nju zapleten, i da ću uvek biti. Pod kestenom i<br />
njegovim dugim senkama.<br />
- Otkud znaš da neće?<br />
- Trebalo je odmah da ti kažem, ali nisam znao kako. Razgovarao sam sa<br />
njim.<br />
Upalio sam lampu.<br />
- Telefonom smo razgovarali. -Kada?<br />
- Sinoć. Dva puta. -I štati je rekao?<br />
- Prvi put ništa. Svirao je na fruli. Tek drugog puta je progovorio.<br />
- I šta je rekao?<br />
- To ne mogu da ti kažem.<br />
- Kako misliš da ti pomognem ako mi ne kažeš o čemu je reč?<br />
- Ja i ne želim da mi pomogneš.<br />
- Zašto si me onda u sve ovo uvukao? Šta od mene hoćeš?