Romano ÄaÄipe - Udruga Roma Zagreba

More documents

Recommendations

Info

12 MLADE SNAGE primarnog obrazovanja. On se već 10 godina aktivno putem nevladinih organizacija bavi edukacijom socijalno ugrožene, udomljene i romske djece. Suosnivač je Udruge romskog prijateljstva Luna te predstavnik Roma za grad Beli Manastir i ponosan je što danas u Baranji, ne računajući Osijek, ima 38 Roma srednjoškolaca. Na jednom je seminaru prije nekoliko godina i sam saznao za mogućnost upisa na fakultet putem sistema takozvane pozitivne diskriminacije, a prilikom testiranja znanja iz opće kulture u Uredu za nacionalne manjine bio je jedan od dvojice koji su najbolje riješili testove. Kako je već godinama samostalno radio s djecom, a iz srednje škole imao je odlične ocjene, to mu je bio poticaj da 2005. godine upiše fakultet. No prošlu je studijsku godinu morao staviti u mirovanje zbog uznapredovalog dijabetesa koji mu je otkriven, od kojega već 17 godina boluje i njegova majka kojoj je amputirana noga i koja svaki drugi dan mora na dijalizu. Njegov otac ostao je bez posla u građevinskoj tvrtki pa žive od pomoći za uzdržavanje. »Ja se brinem o roditeljima, jer ono što dobiju nije dovoljno ni za režije, a kamoli za život i lijekove. Radim kao vozač u Društvu osoba s invaliditetom Baranjsko srce. Ako izostanem s kojeg predavanja profesori imaju razumijevanja, a učim vikendom. Kako se o romskoj kulturi i povijesti malo zna, ponekad držim izlaganja studentima na Filozofskom fakultetu u Osijeku«, kaže Duško Kostić. Oduvijek je bio borac, iako njegov život od malih nogu nije bilo lak. Do prije 10 godina s roditeljima je živio u kući bez kupaonice, a kad je krenuo u školu nisu imali ni struje pa je učio uz petrolejsku lampu. U školi je pomagao još četvorici Roma, no na žalost jedini je iz generacije završio srednju školu. »Želim biti pozitivan primjer drugim Romima«, kaže Duško Kostić, »jer ako ja s 34 godine mogu ići u školu, onda mogu i oni. Želio bih svojim primjerom razbiti predrasude o tome da su svi Romi neradnici, lopovi i sve druge negativne konotacije.« Duško još nije oženjen i nema djece. Prije deset godina bio je zaručen za Hrvaticu, ali su zaruke propale jer je njezinoj majci smetala njegova nacionalnost. Danas kaže da mu nije bitno hoće li njegova buduća žena biti Romkinja ili Hrvatica, bitno je da ga »začara«. Iz Belog Manastira dolazi i studentica Samanta Palko koja je ove godine upisala studij na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, a živi u studentskom domu na Laščini. Međutim, Samantina sunarodnjakinja, prva Romkinja koja je upisala Medicinski fakultet u Zagrebu i koja također prima stipendiju, nije željela sudjelovati u ovoj reportaži jer se ne želi javno deklarirati kao Romkinja. Slična je situacija s djecom mnogih Roma, posebno ako dolaze iz imućnijih obitelji ili iz miješanih brakova. Ni 21-godišnji Sandro Fazlić, student druge godine Fakulteta elektrotehnike i računalstva u Zagrebu, nije bio siguran koliko mu je potrebno javno izjašnjavanje o nacionalnosti. Tim više što uopće ne prima stipendiju, iako na nju ima pravo. Nije želio da ga bilo što obvezuje. »To bi značilo da mi je potrebna pomoć, što nas kao Rome još više izdvaja iz društvenog konteksta, čime se također naglašava da smo različiti. Mislim da to nije kontekst kroz koji bi nas se trebalo promatrati nego bismo trebali biti emancipirani. No Romi su i međusobno vrlo različiti, svaka regija ima svoj jezik. Ja sam dospio tu gdje jesam zato što su me roditelji gurali i podržavali. Ne samo mene, nego i moje četvero braće i sestara. Roditeljska podrška u tom je dijelu ključna, ali nije jedini uvjet. Znam puno ljudi koji su imali odlične uvjete i mogli su puno više postići u životu, a nisu. Ima mnogo imućnih Roma čija djeca ne idu na fakultet, jer smatraju da im to neće pomoći. No mislim da bi se svatko u ovom društvu trebao dokazati znanjem i radom. Ima puno pametnih ljudi, ali najbolje prolaze oni koji se trude i rade. Moj problem je bio što sam se oslanjao na inteligenciju, ali nisam imao radne navike. Sad sam počeo i učiti pa tako i prolaziti na ispitima«, kaže Sandro Fazlić. Dok većina njegovih prijatelja radi u brodogradilištu »3. maj«, 21-godišnji Riječanin Senad Etemaj student je treće godine na Studiju cestovnog prometa Veleučilišta u Rijeci kojeg od diplome dijele četiri ispita. No iako je pri upisu na fakultet imao više bodova nego što je zahtijevao bodovni prag, imao je nekih administrativnih problema i na kraju je morao upisati redovni studij uz plaćanje. Godina studija stoji gotovo koliko i cijela njegova godišnja stipendija, ali on se ne žali nego je sretan i ponosan što je među stipendistima, a preko ljeta se trudi nešto zaraditi preko Student servisa kako bi barem malo olakšao roditeljima koji su morali čak i podići kredit da bi mu omogućili školovanje. »U našem društvu«, kaže, »dobivati stipendiju znači nešto jako veliko, znači da si jako dobar i to motivira i sve ostale. I moji kolege na Veleučilištu znaju da sam Rom i respektiraju me.« Bez imalo gorčine, Senad Etemaj ispričao je slučaj kad mu je jedan profesor na ispitu rekao: »Tebi ću postaviti teže pitanje, ti si drukčiji.« Kad ga je pitao po čemu je drukčiji, odgovorio mu je: »Znaš ti dobro.« No to mu je bila još veća motivacija da nauči još bolje i na kraju je iz tog ispita dobio ocjenu dobar. Senad želi postati vještak u prometnim nesrećama. Poslušat će savjet jednog profesora koji mu je rekao da se ne zadovolji dok ne nađe posao koji će ga činiti sretnim. Njegova kolegu, 27-godišnjeg Etema Fazlija, sretnim čine vlakovi i zato već treću godinu studira na Studiju željezničkog prometa Veleučilišta u Rijeci te je nedavno počeo i stažirati u Hrvatskim željeznicama. Njegova cijela obitelj radi na željeznici tako da je s vlakovima odrastao. No studij željezničkog prometa, kaže, nije lak, jer se od njih stotinjak ROMANO ROMSKA ČAĆIPE ISTINA
MLADE SNAGE 13 sa prve godine na treću godinu upisalo tek desetak studenata. Etem si ne može priuštiti samo studiranje pa ujutro radi u pilani, a poslijepodne ide na predavanja. Kad je upisivao fakultet nije ni znao za stipendiju, a dobio ju je tek na drugoj godini studija. Međutim, od stipendije ne može živjeti, plaćati stanarinu, režije i benzin za automobil kako bi mogao stići s fakulteta na posao. »Moram raditi jer mi svašta treba, a želim svoj mir pa ga i plaćam. Stipendija je dobrodošla, ali želim biti samostalan«, kaže Etem Fazli. Karijeru je započeo kao mesar, bio je nekoliko mjeseci na brodu, otišao u Nizozemsku gdje je također radio kao mesar, ali je shvatio da ondje nije sretan i da kod kuće čovjek ako to želi ipak ima najviše mogućnosti. A on nikada nije dopustio nekome da ga omalovaži zato što je Rom. No, 25-godišnja Georgette Ponte toliko je razočarana postupcima nekih profesora na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje studira kiparstvo, da planira ostaviti sve, iako ima odlične ocjene i završene već dvije godine studija te otići u Italiju i početi sve ispočetka. Rođena je u Nici, gdje je živjela u prvim godinama života, jer joj je otac francuski Rom. No onda se s majkom vratila u Hrvatsku. Kako ima i francusko i hrvatsko državljanstvo, smatra da bi možda u Italiji, koja je članica Europske unije, imala poštenije uvjete studiranja. Naime, nakon što su je već na samom prijemnom pokušali diskreditirati, ali nisu mogli jer su njezini radovi bili među najboljima, kad je sve ispite sa 2. godine položila uglavnom s odličnim i vrlo dobrim, jedan profesor uvjetovao joj je prolaz ponudom da ‘dođe k njemu doma učiti kako se uči’. Osim toga, iako sama plaća studij koji stoji 11.000 kuna godišnje, nakon što je zbog tog profesora pala 2. godinu, oduzeli su joj i stipendiju. Naknadno je doznala da ima pravo pasti jednu godinu, a da ne izgubi stipendiju i sve to skupa previše ju je pogodilo. Odmalena je bila svjesna da je drukčija, iako se nije deklarirala kao Romkinja jer je odrasla uz mamu Hrvaticu, a otac ih je rano napustio i više ga se i ne sjeća. »U školi su mislili da sam Francuskinja pa su me zvali ‘francusko govno’. A u razredu je bila i jedna Romkinja koju su vrijeđali i tukli. Bili smo djeca i ja u to vrijeme nisam razmišljala o svom podrijetlu. No onda mi je mama rekla da odem pogledati jednu predstavu u romski teatar ‘Chaplin’ i tu je počela moja ljubav za romsku kulturu. Moja starija sestra završava Učiteljski fakultet, ali nikad nije primala stipendiju, iako bi nam dobro došla jer živimo samo od prodaje maminih i mojih slika, a podstanari smo«, priča Georgette Ponte, koja je doživjela i da njezine prijateljice Romkinje nisu pustili u neke riječke klubove. No, iako je toliko puta u životu naišla na zatvorena vrata, Georgette Ponte, koju je kiparstvom zarazio njezin djed Pavao Ćanković, neće odustati od svojih snova. Apsolvent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, 31-godišnji Alen Tahiri, dolazi iz imućnije romske obitelji. Njegov otac, koji je porijeklom s Kosova, bavi se izradom medicinsko-sportskih stolova za masažu, a majka, rođena u Skopju, ima veleprodaju tekstila. Iako među najboljim učenicima Srednje ekonomske škole, Alen je prije fakulteta nekoliko godina radio. »Kako su svi u mom društvu bili ekonomisti, doktori, pravnici, uključujući i stariju sestru koja je diplomirala na Ekonomskom fakultetu, upalila mi se lampica da to nije nešto što i ja ne bih mogao. Odrastao sam na Trešnjevci, osim tate u mojoj obitelji nitko ne zna romski, ali s vremenom sam postao svjesniji svoje pripadnosti. U svakoj drugoj emisiji na HTVu danas se koristi termin ‘Cigan’, a zbog neinformiranosti većina ljudi ima percepciju da su svi Romi prljavi i neškolovani. Da stvar bude još komičnija, i mene je mama, kad sam bio mali, plašila riječima: ‘Nemoj ići na cestu, ukrast će te Cigani.’« Zbog specifičnog položaja Roma u društvu, Alen Tahiri smatra da studentska stipendija nije i ne bi trebala biti namijenjena samo za socijalno ugrožene Rome, nego za izvanredne. Njemu osobno dobro dođe, ali ne živi od toga nego od svoga rada. Nijedan posao nije mu bio ispod časti. »I kad sam počeo raditi kao suradnik u Vladinom Uredu za nacionalne manjine«, priča Alen Tahiri, »nakon posla skinuo bih odijelo i kravatu, obukao radni ogrtač i išao u skladište u Svetoj Nedelji raditi do jedan u noći. Ja ne radim zato što moram, nego zato što želim bolji životni standard, želim sa zaručnicom kupiti naš stan, želim stvoriti svoje malo carstvo. Danas me mnogi koriste da bi moj primjer pokazali kao svoj rezultat, ali meni to ne smeta sve dok je to pozitivan primjer drugim Romima, dok znaju da će, budu li se dovoljno trudili, i oni jednoga dana moći raditi u Vladi. ROMANO ROMSKA ČAĆIPE ISTINA
Page 1 and 2: Časopis Roma u Republici Hrvatskoj
Page 3 and 4: SADRŽAJ Gradonačelnik Zagreba Mi
Page 5 and 6: DOGAĐAJI Dvadeset stanova romskim
Page 7 and 8: DOGAĐAJI Socijalna prava za mlade
Page 9 and 10: ĐURĐEVDAN Proslavljen najveći r
Page 11: MLADE SNAGE 11 mješoviti razredni
Page 15 and 16: ZA BOLJE SUTRA 15 skom postotku dje
Page 17 and 18: ZA BOLJE SUTRA 17 Informatičke rad
Page 19 and 20: ZA BOLJE SUTRA 19 Romska djeca broj
Page 21 and 22: INTERVIEW 21 znanstveno-kulturnog p
Page 23 and 24: INTERVIEW 23 Romi pred zidom smrti
Page 25 and 26: IZ ŽIVOTA ROMA 25 Školovanjem i z
Page 27 and 28: POLITIKA I ROMI 27 Kada Muslimani p
Page 29 and 30: SA SVIH STRANA 29 Rasizam u Hrvatsk
Page 31 and 32: ROMI U SVIJETU 31 Uznemiravanje i r
Page 33 and 34: ROMI U SVIJETU 33 U Europskoj uniji
Page 35 and 36: KULTURA 35 djeca koja pohađaju šk
Page 37 and 38: ROMSKI PJESNICI 37 USPAVANKA Stavil
Page 39 and 40: ROMANE GILJARNA 39 SUNO I Ande mrni
Page 41 and 42: ROMI U REGIJI 41 Kosovo protjeruje
Page 43 and 44: ROMI U REGIJI 43 Inclusion of Roma
Page 45 and 46: CRNA KRONIKA 45 Mladu Mađaricu dr
Page 47 and 48: 47 IROSKO ansvero, pe lil Rutkosko

Romano ÄaÄipe - Udruga Roma Zagreba

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

Romano ÄaÄipe - Udruga Roma Zagreba