o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

Vizualna kulturazarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 16EKSPRESIVNA DIVERZIJATRADICIONALNOG CRTEŽAKomplementarna poetika dvojice umjetnika mlađe i srednje generacijeBojan KrištofićNicolaj Dudek/Miron Milić, Galerija SC, Zagreb,od 17. do 28. travnja 2012.Nakon zatvaranja vrlo zanimljive izložbe Vrste/Artendomaćeg strip umjetnika i kipara Mire Župete kolektiva autora okupljenih oko njemačkogknjiževnog časopisa Blumenfresser, zagrebačka GalerijaSC svoj je program nastavila u sličnom tonu, još jednomizložbom slika i crteža – ovaj put je predstavljen duet MironMilić i Nicolaj Dudek, a riječ je o umjetnicima mlađei srednje generacije, ali donekle bliske, komplementarnepoetike, stoga ne čudi ideja o zajedničkom predstavljanju,u postavu Kulture promjene i njezinih voditelja i kustosaMarte Kiš, Ksenije Baronice i Karle Pudar.Paralelne paralele Miron Milić hrvatski jeumjetnik rođen 1980. u Vinkovcima, a 2006. godine diplomiraoje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebuu klasi pokojnog profesora Miroslava Šuteja. Od 2002.intenzivno se bavi crtežom, prvenstvenim medijem svogumjetničkog izražavanja, a izlagao je na nekoliko skupnihi četiri samostalne izložbe, među kojima je posljednjaodržana ranije ove godine u agilnoj i sve poznatijojgaleriji Greta, također u Zagrebu. Nicolaj Dudek, pak,njemački je multimedijalni umjetnik (djeluje na poljimacrteža, skulpture, instalacije i videa te ih dosljedno širi ipovezuje) koji je još 1989. diplomirao geologiju u Frankfurtu,da bi se kasnije posvetio umjetničkom radu iboravio na akademijama u Winchesteru, Reykjaviku iOffenbachu na Majni. Izlagao je s još jednim hrvatskimbestijalnim egoizmombavi se i Miron Milić nasvoja tri autoportreta,minuciozno iscrtana crnimtušem, gdje sebe prikazujekao brutalnog, bradatogprimitivca koji bez milostikolje bespomoćne životinjei na sebe navlači njihoveostatkeumjetnikom, Markom Tadićem, a 2010.godine radio je i izlagao u Art radioniciLazareti u Dubrovniku, potvrđujući takosvoje čvrste veze s ovdašnjom umjetničkomscenom. U crtežu se kreće od senzibilne,lirske figuracije s nizom pop kulturnihcitata, do egzistencijalističke apstrakcijes tragovima enformela. Svi su ti formalnii sadržajni elementi ujedinjeni u cjelinujedinstvenim, suptilnim tonalitetom, ukojem tehnikom tuša i kista umjetnik postižedoista začuđujuću skalu sive boje, čijikontinuitet prekida intenzivnim tonovimaprimarnih i sekundarnih boja, što se širepoput krvavih mrlja, doimajući se takopoput krika očajnika u bezličnom sivilusvakodnevnice. Možemo povući paraleles jednim stranim umjetnikom, pionirommeđunarodnog modernizma u slikarstvu, ijednim domaćim, živućim predstavnikomsuvremene umjetnosti od poratnog slikarstvado epohalnih konceptualnih strujanjašezdesetih. Riječ je o Edvardu Munchu iJosipu Vaništi.Kruženje oko ideje Zanimljivo,upravo je u slučaju Muncha veza s Dudekomkonceptualne prirode, iako se moguprepoznati neki zajednički motivi i utjecajiu tom smjeru (likovi izmučenih, mršavihljudi u neprijateljskom, uznemirujućempejzažu i slično); no, prvenstveno, riječ jeo organizaciji Dudekovog crtačkog opusa,u kojem (prema riječima samog umjetnika)naglasak nije na pojedinačnim radovima niti je njihovasamostalna vrijednost primarna, već ih treba promatratiu misaonom suodnosu, kao ekspresionističke zabilješkeautorovog procesa “kruženja oko ideje”, poput Munchakoji je većinu slika u svom radnom vijeku slikao premaunaprijed određenom mjestu u njegovom velikom simboličnomslijedu Friz života. Upravo su zbog tog konceptualnogpomaka, revolucionarnog u ranom dvadesetom stoljeću,a danas uobičajenog i samorazumljivog, Munchoveslike suvremenicima djelovale nezgrapno i ‘nedovršeno’. IDudekovim bi se crtežima mogli pridružiti slični epiteti,samo tada situaciju čini nešto složenijom veća tematskai estetska raznovrsnost, u neku ruku citiranje karakterističnoza (još uvijek) post-modernu današnjicu. Tako jena jednom papiru nacrtana čudna izdužena lubanja nalikna glavu izvanzemaljskog čudovišta iz filmskog serijalaAlien, odmah pokraj nje izložen je crtež čovjeka s nečimpoput kacige za projiciranje virtualne stvarnosti na glavi,zatim slijedi vatreno crvena mrlja, potomak Rothkovih‘obojenih polja’, potom čovjek kojem slap plave bojeulazi u glavu (ili iz nje izlazi), a na kraju zamišljenogniza, recimo, samo jedna suza na papiru. U tome i jestbit: u slijedu papira A4 formata, postavljenih na zid galerijebez neke očite kauzalnosti, zadatak je gledateljada prepozna one motive koji rezoniraju s njegovom vlastitommaštom, čime dolazi do okidanja valova emocijau našoj podsvijesti, tjerajući nas da se zapitamo ima liu tom gustom i zasićenom skupu jeftinih holivudskihmotiva prostora za originalan, individualan imaginarij,ili su sve slike koje zamislimo uvijek i nužno derivat većpostojećih snova – planski proizvedenih, rasprostranjenih,rasprodanih, unovčenih – što je, čini se, danas gotovojedini način funkcioniranja mašte u zapadnom društvu.Mogući utjecaj Josipa Vanište (s obzirom na Dudekove