o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

natječajzarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 46PROZAK / NAVRH JEZIKA Godišnji natječaj Algoritma i Zareza za neobjavljeneprozne i pjesničke rukopise autora do 35 godina starostiJoško Alebić, Send me an AngelJoško Alebić (1982.) do sada je objavio roman Starac koji je provodiovrijeme smišljajući kratke priče (Naklada Bošković).Bio jednom jedan škorpion. I bio je kaoi svi ostali škorpioni. I radio je sve štoveć takvi kao on rade. A možda i nije.Uglavnom, jednom je negdje išao i nekakose našao na rubu nekakve rijeke. I želio je prijećipreko, a nije mogao, jer nije bio baš neki plivač.A tu se nekako u blizini, a opet ne u tolikoj blizini,našla jedna mlada žaba.“Ovo je de ja vu”, pomislio je te joj doviknuo:“Hej ti tamo žabo! Znam da me vidiš. Priđimalo bliže da te nešto pitam.”“Imam osjećaj kao da sam ovo već jednomdoživjela”, pomisli žaba istovremeno. I zato jebila još opreznija, nego što bi inače bila. Znalaje kakvi su škorpioni. Mislila je kako će ju ubitiako mu se dovoljno približi, pa se samo odmaklanešto malo niže od mjesta gdje je bila, pokazujućimu tako i da ga je čula.“Hej žabo! Znam da me čuješ. Priđi bliže!Ne bježi! Dođi da te zamolim nešto.”, mahnuoje škorpion najnježnije što je mogao svojim škarama.No, ni to žabi nije bilo dovoljno nježno.Kada je vidjela kolike su mu škare i onaj ubojitižalac gdje visi gore iznad glave, samo se pomaknulajoš par koraka niže.“Bože kako sam samo uspjela naletjeti naovu spodobu. A nigdje nisam bila. Kako je samoon uspio naletjeti na mene. Samo da već jednomode”, stala je žaba u razmišljanju.“Hej ti tamo žabo, molim te priđi bliže”, nastavioje škorpion molećivo.“Neću ti ništa loše napraviti. Trebam tvojupomoć.”Ali žaba je bila neumoljiva. A škorpion jenastavio moliti, kao što je i rijeka nastavila teći.Bio je jednako uporan u svojoj namjeri da prijeđepreko.“Ponesi me. Tamo preko rijeke. U ovomblatu su tragovi mog bola. Molim te. Uskoroće noć”, nastavio je moliti škorpion.“Ne hvala. Čula sam da tako umiru mlade inaivne žabe”, odgovori žaba.“Hladno je, a možda će i kiša. Molim te, samoda mogu nastaviti svoj put.”“Ne, ne, i ne. Sjećam se kako sam nedavnočula prijateljice gdje razgovaraju o sličnoj situacijiu kojoj je jedan škorpion uboo žabu nasredrijeke, i kako su potonuli zajedno. I kako jojje rekao prije nego li su se utopili, da je vamaškorpionima to u krvi.”“Ma daj, molim te. To je bila nekakva budala.A i kako su te tvoje prijateljice mogle znati štoje on rekao ako su bili samo njih dvoje i obojesu potonuli?”“Ne znam.”“Pa vidiš da su to gluposti. Vidiš da te lažu.”“Gluposti ili ne, i sama imam taj osjećaj. Kaoda sam sve ovo već jednom doživjela. Kao da tine smijem vjerovati.”“I onda, što radiš inače, osim što sjediš tu ublatu pored rijeke?”“Ne sjedim nego ležim. I ništa. I što te briga!”I tako su malo pomalo počeli razgovarati.Osjetio je škorpion da je samo stvar vremenakada će ju uspjeti nagovoriti da ga prenese. Akako je imao pravi spikerski glas, žabi se odmah“na prvu” svidio (samo što to ona nikada ne bipriznala).“Znaš, ja sam ti jednom pjevao u bendu. Štomisliš kako smo se zvali?”, ali žaba nije znala.Ona je bila mlada, i kao sve mlade žabe, samoje slušala narodu glazbu. I nije joj bilo važno.Kada je čula taj glas i kad ga je vidjela gdje leži,učinio joj se tužan i sam, kao što je zapravo i bio,ali i nekako slabašan pa mu je prišla malo bliže.Kada mu se približila, vidjela je i da je veća odnjega pa se na tren ohrabrila i osjetila još jačomte je zaboravila da je njen jezik, iako jako dugi brz, slabiji od njegovih škara, a kamoli odnjegova žalca.“Daj da ti otpjevam jednu pjesmu. Strana je,možda si je negdje slučajno i čula. Meni se jakosviđa. Možda će i tebi.”“Možeš ti pjevati koliko hoćeš, al´ isto će tibit. Svejedno ćeš ostati na toj strani obale, jer jati se više od ovog ne približavam.”“Ne mogu je točno otpjevati cijelu jer jedugo nisam pjevao pa sam zaboravio dio teksta.Znam samo prvi dio i refren. A i ne zvuči bašnajbolje, bez, barem gitarske pratnje. Možeš samnom pjevati refren ako želiš. Jako je jednostavani melodiozan.”“Ne-neeee”, nasmiješila se žaba.“Ovo je sigurno neka tvoja mamilica. Da meprevariš. Slobodno ti pjevaj sam.”I tad joj je zapjevao:“The wise man said just walk this way,to the dawn of the light,the wind will blow into your face,as the years pass you by.Hear this voice from deep inside,it’s the call of your heart,close your eyes and you will find,the passage out of the dark.Here I am, will you send me an Angel?Here I am, in the land of the morning star!”Kad je žaba čula pjesmu kako joj je pjeva,odmah se rastopila. I odmah joj je bilo žao štoje bila tako gruba prema njemu te što mu nijepovjerovala.“Jer niti jedan škorpion ne može biti zao akoovako lijepo pjeva”, mislila je.“A i u slučaju da me ubode dok smo tamona rijeci, i on će potonuti.”“Bio bi pravi glupan da me ubiješ dok tenosim preko rijeke”, kaže mu žaba.“Nema bržeg puta do ženskog srca od pjesme.Sada si moja”, pomisli škorpion blago sesmijući.“Naravno da bih bio glup. A to nisam. Nitiću te ubosti kada me preneseš. Niti je to namau krvi. Molim te vjeruj mi.”Razmišljala je žaba što je točno čula od prijateljicaiz tog događaja, a i onaj sablasni osjećajkako je sve ovo već jednom negdje proživjela juje napustio, jer nije čula kako je u tom slučajuškorpion pjevao. Samo da ju je uljudno zamolioi da su, nakon što su oboje sagledali situaciju,krenuli preko.“To je sigurno bio kakav depresivan škorpion,i neka glupa žaba koja ništa nije primijetila.Neka mlada naivka”, pomisli žaba.“A ovaj tu, ovaj mora da je Gospodin međuškorpionima, on sigurno nije takav. On je očiglednoiz kakve plemenite porodice, možda čaki Kraljevski škorpion, a oni su posebni.”“Dobro. Hajdemo. Prenijet ću te preko. Izapamti što si rekao”, kaže ona te mu se približi.Kada mu je prišla učinio joj se nekako trom ibolestan, ili možda star, iako je njima jako teškopo izgledu odrediti starost, da mu je čak moralai pomoći da joj se popne na leđa te su tek nakondužeg namještanja konačno krenuli.Voda je bila brza i hladna, a sunce je skorozašlo iza vrhova obližnjih planina. Ona je plivalapolagano, ravnomjernim ritmom, pazeći da jojvalovi koje je vjetar stvarao ne prelaze prekoleđa. On joj se čvrsto držao za leđa, pazeći da jeslučajno ne ogrebe, nastojeći ne gledati u tamnozelenudubinu brze rijeke, neprekidno upirućipogled prema uvijek predalekoj suprotnoj obali.“Ima jedna pjesma koju sam često kao malapjevala, dok bih se igrala u blatu, u plićaku, saprijateljicama. Sjetila sam je se sada dok te nosim,a kako nikad nekog nisam nosila preko, sadmi se čini smiješna. Hoćeš da ti je zapjevam?”“Hajde da je čujem, iako ti moram priznatikako sada i nisam baš nešto raspoloženza pjesmu.”“Slušaj:Pliva žaba preko Save,nosi pismo na vrh glave,u tom pismu pišene volim te više.”“O jebo te bog glupa li si”, - kaže tiho škorpionsebi u bradu, te nekontrolirano zavitla žalcemi pogodi je ravno u glavu.“Jao!! Uboo si me! Ha, pizdune!!”“Ne znam što mi je bilo.”“Znala sam da ti ne smijem vjerovati. Sviste vi isti.”“A sranje. Koja glupa pjesma. I uopće nemašsluha. Ne mogu se kontrolirati ako sam ljut.”“Joj, muka mi je. Sve me boli”, kaže žaba.“Plivaj brže!! Plivaj brže!!!”, derao se škorpioniz svega glasa, zarivši joj vrhove nožicau leđa.“Uuuu, spava mi se.”“Hajde nastavi!! Hajde nastavi!!! Nemajoš puno. Skoro pa smo tu”, - panično je urlaovidjevši obalu tek nekoliko metara predalekood sebe.No žaba nije imala više snage. A nije bilazlobna da bi namjerno pustila rijeci da ga odnese.Sigurno bi ga prenijela preko da je mogla,makar joj to bilo zadnje što bi učinila.“Here I am, will you send me an angel!!”zavapio je škorpion pjevajući iz sveg glasa dokse žaba polako gubila pod njim u dubini i brzinirijeke.Luka Mataković, Vrlo ste ponosniVrlo ste ponosnia onda jednog dana otvoriš očii bojese miješaju i prelijevaju i sve sešto vidišjest svijet pretvoren u modernu,nastranuumjetnost koju ne razumiješ ipomišljašda se možda radi o kubizmuili možda kubo-futurizmu ilinečemuo čemu znaš vrlo malo – posvetišdane proučavanju, čitanjuraznobojnihrazbacanih slova i nekakonadođeš na zaključakda bi se možda trebao liječiti, ane nastojatiotkriti od koje avangardne graneumjetnosti boluješ– iskreno se nadam da vam tonešto govori.Vrlo jednostavnopogledaš li kroz prozor i proučišmrtve granemnogo će ti toga biti jasnije– a možda se ništa nećepromijenitiu svakom slučaju, moraš znaticijeniti trudkoji su tvoje nagrižene emocijeuložileu proces – bio on uspješan ili nejednako tako tvrdim da jedanjedini korakvrijedi više od svih vaših knjigana svim vašim bijelim policamau svim vašim blistavimdomovima.Drugi čovjekotac je na staru godinute godinebubnjao sa svojimjazz kvartetomdok smoORSON WELLES i jana balkonu pušilicigare i razgovaralio cigarama –bila je to noć za pamćenje.Tri tjednasve što si umislio da znašcuri ti kroz prste kao šećer uprahuili običan šećer koji nije u prahui sva imena koja si upamtioizgubila su se na stranicamaimenikameđu milijunima drugihnije važno kako se sada osjećašjer njezino tijelo predaleko je dabi ga osjetioi njezin miris zatomljen jekilometrima isprekidanihbijelih linija.Stereotip automatskogokretajaparker olovke skupa su igračkaali parker saksofoni ne postojepa zašto onda neprestanogovoriteo politici i njezinom utjecaju načovjekovusposobnost da nosi teret koji munikako nije namijenjen i za kojisvakabudala shvaća da ga treba bacitina gramofoni pustiti da odsvira svoje.Što nam donosi ožujakniz alejunjegovo tijeloi četiri strancai dvije kurve za lijesomi nekoliko indijacai ostalih propalicasmijeh i žamor– mrtav je.Luka Mataković rođen je1992. u Vinkovcima. Živi i radi.