o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

TEMAT: CRITICIZE THIS!zarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 25U potrazi za identitetomO etničkim, religijskim i drugim kolektivnim indentifikacijama u suvremenoj bosanskohercegovačkoj prozi—Ivan TelebarO romanima Bekima Sejranovića, Nigdje,niotkuda i Ljepši kraj, i Emira Imamovića Pirkea,Treće poluvrijeme1. UVOD: IDENTITET Unatoč bogatom dostupnomteorijskom aparatu ne možemo u cijelosti ekstrahirati i definiratifenomen identiteta bez relacije s fenomenima kao štosu primjerice kultura i subjekt. Nevolje s identitetom, dakle,započinju s njegovim tumačenjima jer "identitet je konceptkoji se ne može promišljati na stari način, ali bez kojeg seodređena ključna pitanja uopće ne mogu razmatrati" (Hall,1996: 2). Značenja koja se ostvaruju unutar pojedinih sferaidentiteta nalaze se u složenoj relaciji s ostalim značenjimadrugih područja zbog čega se sagledavanjefenomena identiteta u cjeliničini neostvarivim zadatkom. Zbogtoga se teorijska proučavanja identitetanajčešće fokusiraju na određenopodručje ili pojedinu intraidentitetskurelaciju.Drugi problem s identitetom jestšto imamo posla s nestabilnom kategorijomuvjetovanom promjenamaunutar svoje strukture, stalnim transformacijamaidentitetâ (na nižojrazini) koji ga sačinjavaju. Dakle,jedan od uzroka nemogućnosti sveobuhvatnogpristupa leži u činjenicida je "identitet uvijek trenutačan i nestabilanefekt odnosa koji definirajuidentitete obilježavanjem razlika"(Grossberg, 1996: 109). Odnosi međuidentitetima niže razine uvjetuju formiranjeidentiteta kao koncepta kojiih okuplja u cjelinu. Drugim riječima,identitet (u općem poimanju) je slagalicasastavljena od više različitih"identitetskih" dijelova koji se međusobnorazlikuju po veličini, odnosno koji u različitim omjerimautječu na reprezentaciju tog identiteta. Identiteti nižerazine zapravo su biološki i sociokulturni čimbenici poputrase, klase, etnosa, spola, roda, kulture/supkulture, religije,dobi pa čak i manje apstraktni faktori kao što su obitelj,obrazovanje, prijateljstva i profesija. O stupnju problematizacijepojedinog elementa ovisit će i njegova važnost ukonstruiranju pojedinačnih i kolektivnih identiteta.Kako se ne bismo previše zapetljali u mreži identiteta,valja još jednom istaknuti kako identitet nije jedinstvenfenomen, nego mozaična struktura sastavljena od mnogostrukihidentiteta koji također nisu jedinstvene cjeline jer"identiteti nikada nisu singularni, već mnogostruko konstruiranipreko različitih diskursa, praksi i pozicija" (Hall,1996: 4) koji se često međusobno presijecaju. Upravo suta sjecišta identitetâ žarišne točke njihovih proučavanja.U teorijskim istraživanjima pitanja identiteta dominantnasu dva pristupa – esencijalizam i antiesencijalizam. Prvizastupa tezu da je "svaki čovjek drugačija, ali zatvorenakategorija" (Majić, 2010: 3), dok se antiesencijalističkomišljenje temelji na postavci da čovjek nema svoju objektivnuprirodu, već se "sve prirode (kvalitete) konstruiraju".Temeljna aporija koja se nalazi u biti ovih dvaju pristupa jepitanje: je li identitet zadan ili subjekt proizvodi svoj identitetsvojim postupcima? Esencijalizam promatra identitetkao uzrok, kao osnovu postupaka koji taj subjekt stvaraju(Culler, 2001: 130), dok antiesencijalizam vidi identitet kaoposljedicu akcije subjekta. U fokusu interesa antiesencijalističkogpristupa stoji "politika/e identiteta", a esencijalizmuje bliža "problematika subjektivnosti i formiranja identiteta"(Petković, 2010: 12), odnosno "pitanje subjektivitetai njegovih nesvjesnih procesa formiranja" (Hall, 1996: 2).Drugi važan problem teorijskog proučavanja identitetaje odnos individualnih i kolektivnih identiteta, odnosnopreciznije rečeno, u kojoj mjeri zajednica kojoj subjektpripada utječe na izgradnju njegova identiteta? Ovo pitanjeSejranovićev naratoru Nigdje, niotkudasuočava se s nametnutompozicijom egzilantapred kojom je zapravonemoćan. Njegov subjektje određen nemogućnošćuidentifikacije s bilo kojometničkom zajednicom kaoposljedicom egzilantskepozicije, ali i činjenicom dai sam ne pridaje važnosttakvoj vrsti identifikacijepretpostavlja i dvojaku poziciju koju subjekt može zauzetiu odnosu na kolektiv – suprotstavljanje ili pokoravanjedruštvenim normama i konvencijama (koje se pak unutargrupnog identiteta mogu promatrati kao naslijeđene ilikonstruirane). Granica između utjecaja kolektiva na individualniidentitet subjekta često ostaje nejasna jer je subjekt sjedne strane aktivan u procesu izgradnje vlastitog identiteta(priklonimo li se antiesencijalističkom stajalištu), a istovremenopodređen zahtjevima zajednice. Bitnu ulogu u ovimodnosima ima i element moći – moć (ili ne-moć) subjektada se odupre postavljenim zahtjevima/ulogama te moć zajedniceda subjektu nametne određene obrasce ili pozicijekoje u konačnici mogu bitno obilježiti identitet pojedinca.S obzirom na složenu strukturu identiteta valja istaknutikako identiteti koji ga tvore nisu jednakomjerno zastupljeniu teorijskim promišljanjima, odnosno,nisu svi identiteti jednako zanimljiviza raščlambu. Među onima koji suse nekako uvijek našli u središtu pozornostisu nacionalni, etnički i rodniidentitet. Valja upozoriti i na "opasnosti"koje vrebaju u definiranju ianalizi identitetâ, a tiču se dviju krajnosti.Prva, koju bismo mogli opisatikao "inzistiranje na identitetu", možezastraniti u "slijepu inauguraciju tzv.čistih identiteta", dok druga, koja teži"potpunom zaboravu identiteta" nosiopasnost potiskivanja nacionalnih ietničkih identiteta i inzistiranja na"artificijelnoj konstrukciji identiteta"(Petković, 2010: 23). U ovom će tekstunaglasak biti stavljen na problematizacijuetničkog i religijskog identitetate individualnog i kolektivnog,iz razloga što su upravo ti identitetiapostrofirani u književnim tekstovimasuvremene bosanskohercegovačkeproze koji će poslužiti kao primjer.2. DEKONSTRUIRANI IDENTITETI Koliko su identitetinestabilni možemo zorno vidjeti promotrimo li novijupovijest jugoistočne Europe. Početkom devedesetih godina20. stoljeća, u tzv. ranoj fazi tranzicije, na prostoru dotadašnjeSFRJ dolazi do redefinicije nacionalnih identitetâ (Kolanović,2011: 340), odnosno do rekonstrukcije nacionalnihidentiteta koji su dotad bili (prividno) integrirani. S promjenomrežima i ratovima koji su uslijedili, ova rekonstrukcijanacionalnih identiteta bila je usmjerena prema već spomenutim"čistim identitima", temeljeći se na diferencijacijiod drugih identiteta koji su se do tog trenutka nalazili podzajedničkim političkim krovom. Drugim riječima, "naša sepotraga za autentičnošću (naših) identiteta odvijala relacijski,u odnosu na druge, ja : ne-ja" (Petković, 2010: 25).Takva "potraga za identitetom" nije bila izolirana pojava,već je zahvatila svaki kutak na prostoru nekadašnje državnetvorevine, a i takvi su procesi bili uobičajeni na globalnomplanu u bilo kojem post kolonijalnom društvu.U postjugoslavenskim društvima dolazi do kritičke "problematizacijeidentiteta na kolektivnoj razini" (Kolanović,isto) te se pitanja identiteta sve više okreću prema subjektu,odnosno prema individualnom identitetu. Javlja se otporprema nacionalizmu, a uloga nacionalnog identiteta višenije dominantna u onolikoj mjeri kao do tada. Mogli bismoreći da se od tog trenutka nadalje rekonstruirani identitetidekonstruiraju, ostvarujući nova značenja i pozicije.Identitet se uglavnom smatra produktom identifikacije, amožemo se složiti s uvriježenom tezom da je "identifikacijakonstruirana na pozadini prepoznavanja nekog zajedničkogpodrijetla ili zajedničkih karakteristika s drugom osobomili skupinom, ili s idealom" (Hall, 1996: 2). Identifikacija jestoga iznimno važan proces u odnosu pojedinac – kolektivjer poistovjećivanje s društvenom zajednicom ili nekim segmentomkolektivnog identiteta bitno utječe na individualniidentitet subjekta. Budući da je njegov identitet po svojojnaravi labilan, subjekt u identifikaciji s grupom, ili nekomidejom koju ona nosi, pronalazi čvrsto uporište za ostvarenjevlastitog identiteta. Subjekt, najčešće nesvjesno, preuzimauloge nametnute od strane kolektiva, a osvješćivanjem tihnameta ulazi u već spomenutu situaciju ili pokoravanja ilisuprotstavljanja koja nije pitanje izbora, već pitanje moćiu odnosu pojedinca i kolektiva. Jedno od mogućih gledištana odnos individualnog i kolektivnog identiteta je i u kojojmjeri subjekt reprezentira preuzete zahtjeve grupnog identitetai kako oni ograničuju mogućnosti pojedinca? Subjektmože iznevjeriti te zahtjeve (ako ih osvijesti) i tada višene govorimo o reprezentaciji, već o proizvodnji identiteta.I u tom slučaju identifikacija ima važnu ulogu zbog svojemnogostrukosti jer je na koncu "identitet proizvod niza djelomičnihidentifikacija, nikad dovršen" (Culler, 2001: 134).No, što ako do identifikacije ne dolazi? Prestaje li time isam proces oblikovanja identiteta? Smatram da je izostanakidentifikacije (u smislu nacionalnog, etničkog, religijskog idrugih identiteta) bitno obilježje dekonstrukcije identitetâ.Možda je previše drastično reći da identifikacije u takvimdekonstruiranim identitetima nema, ali ona više nije neizostavanproces u formiranju identiteta. Nemogućnostidentificiranja s drugim osobama, skupinom ljudi ili društvenomokolinom ne sprečava tvorbu identitetâ, već je samopreusmjerava. Također, ako uzmemo u obzir činjenicu da jeidentifikacija proces koji ne završava, možemo ustvrditi i danjezin izostanak nije definitivan. Ako prihvatimo postavkuo slabljenju utjecaja identifikacije, onda se logičnim čini izaokret od kolektivnog prema individualnom identitetujer "jedino točka gledišta prvog lica može osigurati prostorintrospekcije u kojemu će se artikulirati agens bilo kojepotrage za identitetom" (Petković, 2010: 34).3. RASCJEP IDENTITETA, EGZIL KAO MEKAAPATRIDSKIH IDENTITETA Subjekt i potraga zaidentitetom glavna su tematika romana Nigdje, niotkuda iLjepši kraj Bekima Sejranovića te Treće poluvrijeme EmiraImamovića Pirkea. Sva tri romana odnose se na poslijeratnuBosnu i Hercegovinu (Sejranovićevi djelomično, a Imamovićevu potpunosti). Sejranovićevi romani problematizirajupoziciju egzilanta i rascjep subjekta glavnog lika (ujednoi pripovjedača), prate njegova unutarnja previranja, strahovei nemogućnost vezivanja za druge ljude. Imamovićevtekst također polazi od pojedinačnih sudbina svojih aktera,ali portretira i kolektivni identitet mjesta koje je zapelo utranziciji. Osim problematike etničkog identiteta, koja jenajzastupljenija kod Sejranovića, tekstovi progovaraju i oreligijskim identitetima na prostoru Bosne i Hercegovine.Naglasak je ipak na individualnim identitetima protagonistai njihovim psihičkim i emocionalnim stanjima.Iako su Sejranovićevi romani Nigdje, niotkuda i Ljepšikraj ispripovijedani iz iste perspektive i u istom stilu, nemožemo govoriti o istom naratoru u oba teksta. Odnosno,narator je možda jedan, isti, ali njegovi identiteti nisu, većse u nekim elementima razlikuju. To zapravo i ne čudi jerje Ljepši kraj koncipiran kao svojevrsni nastavak prvogromana pa je ostvaren i taj vremenski odmak između dvijepripovjedne pozicije, a već smo utvrdili da se identiteti svremenom mijenjaju. U romanu Nigdje, niotkuda naratorgradi priču u dva smjera. S jedne strane pripovijeda o sebiu sadašnjem vremenu, a s druge o svojoj prošlosti i prošlostisvoje obitelji čime zapravo pokušava dati legitimitet svojojnestalnoj ličnosti."Zatim sam otišao na otok S., na krajnjem sjeveru Norveške.Želio sam pobjeći još dalje, ali nije se više imalo kamo bježati."(Sejranović, 2008: 43)Naratorov neprestani bijeg od stvarnosti ima korijene unjegovom djetinjstvu kada je silom prilika napustio rodnibosanski zavičaj kako bi u Bakru nastavio školovanje. Nakonsrednjoškolskih i studentskih dana stigao je rat. Utom trenutku započinje cijepanje njegova identiteta kojeće u konačnici biti uzrok stalnog osjećaja nepripadanja. Utrenutku kada rat u Bosni sve više jača i kada mnogi iz njeodlaze u izbjeglištvo, on kao Bošnjak postaje nepoželjni gostu zemlji u kojoj sve nehrvatsko biva protjerano."Nisam se osjećao kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali, jebiga,očito nisam bio ni iz Hrvatske." (Sejranović, 2008: 132)