o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

Glazbazarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 33Ravnatelj ih nije volioOkosnicu Prohićeve režije Janáčekove Jenůfe predstavlja složen odnos izmeđunaslovne junakinje i Crkvenjarke, čime se redatelj priklonio opciji čitanja koju dajeizvorni naslov opere – Njena pastorkaTrpimir MatasovićLeoš Janaček, Jenůfa, Hrvatskonarodno kazalište, Zagreb, 27. i 30.travnja 2012.Od svakog se nacionalnog kazališta,a pogotovo središnjeg, kojebarata najvećim i konkretnim isimboličkim kapitalom, očekuje da u svomrepertoaru pokriva i nacionalno i internacionalno,i stare i nove naslove, i “lektiru”i offstream. No, kada se u istom kazalištunalaze tri ansambla, teško je udovoljitisvim tim zahtjevima u realnim okvirimaod po tri-četiri premijerna naslova po ansamblui po sezoni. U tom smislu, odlukaRavnateljstva Opere da na daske zagrebačkogHNK postavi Jenůfu Leoša Janáčekasvako je pohvalna i neki je drugi dvojbenipotezi vezani uz ovu produkciju ne mogudovesti u pitanje. Naime, ta se opera nalazina svojevrsnim razmeđama u svim maločasnavedenim kategorijama – nije hrvatska,ali je slavenska (a slavenski je repertoargodinama zastupljen samo ruskim naslovima);nije stara, u smislu standardnogrepertoara devetnaestog stoljeća, ali ni sasvimnova (skladana je 1904.), naposljetku,svojom pozicijom na svjetskim opernimpozornicama, nalazi se među onim naslovimakoji jesu standardni, ali ne i “željezni”repertoar (Prema statistici preuzetoj sastranice operabase.com, Jenůfa je na 61.mjestu najizvođenijih opera u svijetu – štoje, primjerice, dva mjesta više od WagnerovaLohengrina).Neizostavni stolovi Jenůfa je iinače obilježena začudnim dvojnostima:njen skladatelj godinom rođenja pripadageneraciji kasnih romantičara, no glazbamu je u osnovi već modernistička; okvir“nacionalne” opere (s pripadajućom glazbenom,a u mnogim uprizorenjima i vizualnomfolklornom ikonografijom) koristiza “veristički” siže; naposljetku – najznačajnijeza Janáčekov kasniji opus, započetupravo Jenůfom – glazbena građa proizlaziprimarno iz govora. Začudna, gotovo “sirova”instrumentacija također je dugo bilakamenom spoticanja – kao što se MusorgskijevogBorisa Godunova desetljećimaizvodilo u “uljepšanoj” Korsakovljevoj instrumentaciji,tako se i Jenůfu dugo izvodilou iskasapljenoj obradi koju je prirediodanas uglavnom s pravom zaboravljeniKarel Kovařovic. Srećom, Janáčekovo seremek-djelo sve češće izvodi u izvornomobliku, pa je tako bilo i s najnovijim zagrebačkimuprizorenjem.Redatelj Ozren Prohić u suradnji se sasvojim autorskim timom odlučio očistitioperu od vizualnih folklornih konotacija,naglašavajući tako univerzalnost sižea.Na izrazitije folklorno obojene zborskebrojeve u prvom i trećem činu reagiralose dvojako – dok je “nadrealno” maskiranženski zbor u trećem činu naznačiofolklor kao svojevrsnu fantazmagoričnukolektivnu avet, u prvom je činu folklornanapitnica poslužila tek kao izlika za tipičnuprohićevsku razuzdanu “orgiju”, u kojojsu članovi kolektiva na različite načinedjelatni ispod, iznad, ispred, iza i pokrajstolova, kao gotovo neizostavnog elementamnogih Prohićevih režija.No, izuzmemo li tu možda i ne nužnopotrebnu (premda ne i bezrazložnu)iznimku, Prohić se u ovoj predstavi manjeusredotičio na scenski efekt i napučivanjerežije raznim više ili manje čitljivimreferencama i simbolima, a više na psihološkoportretiranje likova. Okosnicutog profiliranja predstavlja složen odnosizmeđu Jenůfe i Crkvenjarke, čime se Prohićpriklonio opciji čitanja ove opere kojudaje njen izvorni naslov – Njena pastorka(to je ujedno i naslov predloška GabreilePreissove – danas uobičajen naslov potječeiz njemačkog prijevoda Maxa Broda). Uorbiti oko tih dviju žena kreću se svi ostalilikovi, pogonjeni čas centrifugalnim, čascentripetalnim silnicama. U tom smislu,Janáčekova je Jenůfa izrazito “matrijarhalna”opera – žene su pokretačice radnje,koje, za razliku od muškaraca preuzimajupunu odgovornost za svoje postupke, bilioni “ispravni” ili “neispravni”.Takvo čitanje, što ga legitimiraju iglazba i libreto, potcrtava i Prohić – ključnielementi opere stoga nisu toliko sakaćenjeJenůfe u prvom činu i infanticid u drugom,koliko psihološki putovi što ih tijekomopere prolaze obje protagonistice.Dvojaka se katarza događa tako tek u završnicidjela, u trenutku Crkvenjarkina priznanjaubojstva Jenůfina djeteta a potomi Jenůfinog prihvaćanja ljubavi prethodnonevoljenog muškarca.Sustavno nepovjerenje U sinergijis Prohićevim scenskim čitanjemJanáčekove partiture bio je i glazbeni segmentpredstave. Ponajprije je to zaslugadirigenta Srboljuba Dinića, koji, doduše,nije uspio u nemogućoj misiji discipliniranjaHNK-ovog orkestra (otužni solovioline bio je glazbeno najslabiji trenutakpredstave), ali je i unutar takvog nesavršenogokvira izgradio zaokruženu idramaturški uvjerljivu interpretaciju. Zarazliku od orkestra, zbor i solisti bili suuglavnom na razini postavljenog zadatka– barem ako zanemarimo problem nedovoljnogovladavanja dikcijom češkoga jezika.Među brojnim solidnim epizodistimaosobito su se istaknuli nadahnuti zapjeviAne Zebić (Jano) i Ozrena Bilušića (Predradnik).Visoku razinu profesionalnostipokazala su obojica gostujućih tenora (AlbertBonnema kao Števa i Roman Sadnikakao Laca), a svojim je neupitnim glazbeničkimautoritetom, premda u nevelikoj ulozi,pozornost plijenila i Zlatomira Nikolovakao Burjeva.Ipak, čitavom je predstavom dominiralaIvanka Boljkovac u ulozi Crkvenjarke –usprkos ponegdje nesavršenoj kontroli nadvokalnim aparatom, riječ je o umjetnici čijaje interpretacija glazbeno, a još više i scenskiimpresivna i autoritativna. U naslovnojulozi predstavile su se dvije pjevačice – TamaraFelbinger Franetović predstavila seu jednoj od svojih dosad najupečatljivijihinterpretacija, ali se i vokalna i scenskaosobnost Adele Golac Rilović pokazalauvjerljivijom za tu ulogu.Čitavom je predstavom dominirala IvankaBoljkovac u ulozi Crkvenjarke – usprkosponegdje nesavršenoj kontroli nadvokalnim aparatom, riječ je o umjetnicičija je interpretacija glazbeno, a još više iscenski impresivna i autoritativnaFoto: Damil KalogjeraI tu dolazimo do možda ključnog problemaove produkcije – su stav nog nepovjerenjaRavnateljstva Opere zagrebačkogHNK prema svojim najboljim pjevačima.To je, pak, dovelo i do toga da je drugaizvedba bila daleko uvjerljivija od premijerne,ponajprije zahvaljujući scenskojenergiji kojom su isijavale Ivanka Boljkovaci Adela Golac Rilović, pri čemu jeznačajan bio i doprinos tenora StjepanaFranetovića, bitno profiliranijeg pjevačaod premijernog Alberta Bonneme. Valjase ovdje zapitati čemu uopće služi ne samovlastiti ansambl ,ako se premijerna postavapuni gostujućim glazbenicima, nego, unutartog ansambla, institucija prvakinjeOpere. Jer, i Ivanka Boljkovac i Adela GolacRilović imaju (posve zasluženo) taj status,ali su obje sustavno degradirane napoziciju “alternacije” – Golac Rilović takojoš od Mandićeve Mirjane nije pjevala nijednupremijeru, dok se Ivanka Boljkovac,nakon predugog vremena, u premijernojpostavi Jenůfe našla tek nakon otkazivanjanastupa nesuđene gošće Tiziane Fabbricini.A ako i jest činjenica da za neke ulogeFoto: Damil KalogjeraFoto: Damil Kalogjerau ansamblu zagrebačkog HNK nema odgovarajućihpjevača, uloge za koje postojeodgovarajući interpreti trebalo bi ipak povjeritiprimarno vlastitim pjevačima. Advije spomenute prvakinje HNK i publikabi zacijelo rado češće vidjela na pozornicinjihove matične kuće. Svidjelo se to ravnateljuOpere ili ne.