o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

Prozazarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 43uhićenja pa i egzekucije, opće beznađe u kojem sve do 1992. nema ni sna opovratku u Italiju. Iako nakon rata potrebni Enveru Hoxhi za izgradnju zemlje,kasnije su talijanskim kolonistima i njihovoj djeci, kao “agentima imperijalizma”,“saboterima” i “neprijateljima revolucije”, oduzeti jezik, nacionalnost, sjećanje ipostojanje, pa zaboravljeni i u klopci, otaljavaju svoje bunkerirano postojanje.Dora i Massimo iz mediteranske Vlorë, uronjene u vrtove i maslinike,Ah, bila je krasna naša Valona, rekla je Haya Tedeschi,Dora i Massimo 1947. po direktivi Centralnog komiteta KP Albanije bivajupreseljeni u Burelë, gradić od petnaestak tisuća stanovnika na sjeveru zemlje, gdjei umiru – Massimo 1982., Dora tri godine poslije. Za njihovu novu djecu, Giuseppea(1942) preimenovanog u Zefi,Sjećam se kad se rodio, rekla je Haya Tedeschi,i Rosu – Rozu (1945), stvarnost uronjena u trpljenje kotrlja se teško i sporo.Burelë, rodno mjesto Skenderbega i Ahmeta Zogua Albanci još zovu i Zemljomkraljeva. U vrijeme komunizma Burelë je rudarsko mjesto prekriveno nevidljivimčesticama otrovnog kroma koji steže pluća pa se u njemu diše dodatno otežano.U Burelëu inženjer Massimo Ketz nadgleda rudnik tako što u njemu kopa. Uvrijeme Envera Hoxhe Burelë je najpoznatiji po okrutnom zatvoru za kriminalce ipolitičke izdajnike. U tom zatvoru Massimo Ketz boravi u više navrata zbog širenja“antikomunističke propagande i agitacije” među rudarima. Sigurimi kontroliranjegov život. Svuda, u svim životnim nišama plaze metastaze Sigurimija. U vrijemeUskrsa tajni agenti noću prekopavaju kante za smeće tražeći obojene ljuske jaja,u vrijeme Božića razbijene ukrasne kugle i ukrasni papir iako ni ukrasnih kuglini ukrasnog papira na tržištu nema, traže osušene grančice bora i onda hapse. Uzatvoru Massimo Ketz upoznaje Fatosa Lubonju osuđenog na 25 godina robijeod kojih 17 provodi u Burelëu i čiji roman ispisan na kutijama za cigarete ne stižepročitati; upoznaje Pjetëra Arbnorija osuđenog na 28 godina, čuje strašne priče,gleda pretučena tijela, bezube čeljusti. Gadna vremena, vremena razularenog uma,beskonačna vladavina uroborosa.Godine 1992. nova albanska vlast pušta Rozu Bufi, rođenu Ketz, da ode u Italijupotražiti svoju polubraću Carla i Rubena Ketza, rekla je Haya Tedeschi. Da li je bilosusreta s djecom Dore Dag, udane Ketz, ne znam. U garsonijeri, tik do tršćanskebolnice San Giovanni, tada živi pedeset sedmogodišnji Carlo Ketz koji povremenoposjećuje psihijatre. Sad sam dobro, tvrdi Rubenov brat Carlo Ketz. Carlo Ketzpedeset godina živi u uvjerenju da mu otac, Massimo Ketz, gine na albanskoj frontiu obrani fašističke mu Kraljevine Italije pa nema pojma da bilo kakva Roza Bufi,rođena Ketz postoji. Zato kaže, draga Rozo Bufi, ovo je moja obitelj, i pokaže nastare uokvirene sepija fotografije koje vise na zidu. To su ljudi odjeveni u pliš i svilu.Muškarci na sebi imaju košulje s poprsjem od volana i žaboa, žene s čipkanimrukavicama sjetno se smiješe. Ruben kaže, rekla je Haya Tedeschi, da to Carlo Ketzobilazi antikvarijate od Trsta preko Kopra i Rijeke i u njima kupuje uramljene tuđeživote i svoju izmišljenu prošlost.I tako se Andreas Ban po tko zna koji put uvjeri kako se svi mi vozimoparalelnim kolosijecima, kolosijecima koji se samo na tren dotaknu prekopoludjelih iskrica što frcaju pod kotačima vječno jurećeg vlaka.Avete delle vecchie fotografie, famigliari? Delle fotografie famigliari, odjekuje uglavi Andreasa Bana.To neki Triestin dolazi redovito, traži rodbinu, kaže antikvar Oskar.Ecco la mia nonna, ho trovato la mia nonna, kaže Talijan. Comprerò tutto. Kupioje moju rodbinu, Oskaru kaže Andreas Ban, tuđe živote.Možda ne toliko tuđe koliko nam se čini, zaključuje Oskar.Sad, dvije-tri godine poslije, dok sluša Hayu Tedeschi, Andreasu Banu preostajesamo da se nasmiješi pri spoznaji da mu je starac u Oskarovoj antikvarnici, njegovnekadašnji brother-in-law Carlo Kretz, iako letimično i na tren, ponovno ušetao uživot čije je rasute krpice odvukao u svoja udaljena skloništa.