o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

KAZALIŠTEzarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 35Ima li sloboda u Pacifikki nekeveze sa završnim, mirnim, preciznokoreografiranim lijeganjem ŽakaValente na hrpicu soli (osušenog mora),kao i s polaganim, gotovo bestežinskimspuštanjem ruke Silvie Marchig premaplavoj boji kojom lagano iscrtava „kartu“provizornih linija na golim leđimaMarka Boldina, bez potrebe daljnjegobjašnjavanja ove autoterapeutske geste?pozivala na što izravnije suočenje s vlastitimstrahovima i vlastitim ograničenjima,što je katkad vodilo u izrazito produktivnaumjetnička ostvarenja (hvaljeni mladenačkiradovi, zatim velika stvaralačka oseka), akatkad i u kronični alkoholizam ili naprostoekscesna socijalna i seksualna ponašanja.U tom se smislu Pacifikka bavi pohvalnoneugodnim pitanjem što je uopće slobodaprekoračenja konvencije: bijeg iz građanskiorganiziranog – posebno bračnog – života,homoerotičnost, plovidba prema egzotičnimdestinacijama, utapanje u izazovima“originalnih grijehova” (ništa od navedenogadanas ne zvuči naročito prevratnički:sve su to gotovo kolonijalističke konvencijeotpuštanja kočnica), ili sloboda ima nekeveze sa završnim, mirnim, precizno koreografiranimlijeganjem Žaka Valente nahrpicu soli (osušenog mora), kao i s polaganim,gotovo bestežinskim spuštanjemruke Silvie Marchig prema plavoj boji kojomlagano iscrtava “kartu” provizornihlinija na golim leđima Marka Boldina, bezpotrebe daljnjeg objašnjavanja ove autoterapeutskegeste. Kao što zapisuje HélèneCixous: “Ništa nije izgubljeno, ništa nijepronađeno, sve ostaje u traženju, u strastiprema nepoznatome i neizvjesnom”,koliko god se kooridnate tog nepoznatogstalno mijenjale. Svakako je važno da sete koordinate ne mogu “dosegnuti”, što jeizvrsno demonstrirala Mila Čuljak svojimperformansom, slijedeći impuls rasula, ane kohezije.Višak kontrole Problem s Pacifikkomsvakako je vezan za ritam izvedbe,s jedne strane blizak vrlo intrigantnomsomnabuličnom koračanju i prizivanjuozračja halucinacije, a onda opet okrenuthodalačkoj – nimalo povišenoj, rutinskoj– svakodnevici (posebno je konvencionalanpokret Marka Boldina, općenit gotovodo bezličnosti), zbog čega nastaje dojamkonfuznosti, rastavljenosti rezultata plesnegeste od individualnih motivacija kretanjaovdje i sad te općenito do prevelike“režiranosti” uprizorenja. Zanimljivo jeda se predstava tematski zainteresiranaza gubitak kontrole neprestano vraća usigurno okrilje namjerno jednostavnih, odsvakog ukrasa ogoljenih koreografskih dionicai jake socijalne maske, udaljavajućinas od mogućnosti bilo kakve uznemiravajućeneposlušnosti ili anomičnosti. Zbogtoga je publika na izvedbu također reagiralapomalo rezervirano. Pojedini glasovigrađanske publike nakon izvedbe čak suotvoreno zahtijevali drugačiju pripremu zapredstavu, s daleko jasnijim signalima u kakvojsu točno međusobnoj relaciji izvođači,odnosno zašto ne možemo ni razabratini definirati njihove uzajamne i unutarnjemotivacije za sudjelovanje u predstavi(zašto baš te “tri usamljenosti”, a ne nekedruge). Bilo je i gledatelja koji su smatralida predstava nedovoljno radi na ritualnomvremenu same publike, umjesto toga koristeći(preuski) prostornovremenski formatkazališne priredbe.Obzirom da se Iva Nerina Sibila vratilakoreografskom radu nakon višegodišnjepauze i da je Pacifikka možda njezino dosadnajkompleksnije djelo, rekla bih da ganikako ne treba vrednovati logikom neposrednepopularnosti kod publike. Paciffikase tematski mudro izabrala usidriti u dubokojpotrebi poništenja jednom uspostavljenihidentiteta, potrebi prevrednovanjaidentifikacijske mašinerije (u čemu svakakopomaže i tekst Jane Bowles), pa u tom odabirunekalkuliranih rizika samoistraživanjasvakako leži i njezin ogromni potencijal.Dodatno bih pohvalila i glazbenu matricuJosipa Mršića i Zorana Medveda, krajnjeosjetljivih na minimalne titraje zvuka tesvakako bliske senzibilitetu finog unutarnjegosluškivanja koje njeguje Iva NerinaSibila.Iscrpljenost Zasebno je pitanjezašto su obje riječke predstave toliko skromnei minimalističke u strategijama otpora.Usporedimo li riječku i pulsku plesnuscenu, već i sama činjenica da su u Pulitrenutno djeluju osobnosti poput MatijeFerlina, Andreje Gotovine i Roberte Milevojdosta govori o razlikama između rastućeriječke inercije (čak i tematskog uprizorenjasvojevrsne paralize), nasuprot svejačeg pulskog potcrtavanja pojedinačneborbenosti kad je u pitanju sustav rastućihograničenja i poniženja za svakoga tko nijeu službi najsirovijeg kapitala. Dah promjenei duh dijaloga između ovih geografskibliskih pozornica donijela je riječkaplesna umjetnica Tanja Kalčić u završnomkoreografskom Tasku pulskog scenskogumjetnika Matije Ferlina, inzistirajući nadrskosti teksta (“Konj je pojeo i kralja ikraljicu i sad je u bijegu”) i na ferlinovkomuspostavljanju vrlo jednostavne, a krajnjeefektne scenografije (skulpture nastale iz43 ukosnice izvučene iz kose izvođačice)- s time da je završetak ponovno uprizorioistu onu horizantalu odmora i poraza kojojsmo svjedočili tijekom Pacifikke. Doduše,ovdje je polegnuto tijelo pratila audiosnimkaWarholova žvakanja hamburgera,dakle krajnje ironična bilansa poraza, alirazmišljajući o tom tijelu koje naprostoželi ležati i “upijati” gustu juhu gravitacijerekla bih da je u njega upisana premorenostčitave naše nezavisne scene, koja neprestanoradi na pogon zadivljujućeg profesionalizmai apsolutnog, nesalomivogentuzijazma – političarima nesumnjivoridikuloznog, ali i herojskog iz perspektivesvakog pojedinog zainteresiranog gledatelja.Sve ono što institucije otaljavaju,nezavisna scena odradi s osobnim i političkimmaksimalizmom. Nije, dakle, nimaločudno što tim iscprljenim tijelimanužno trebaju različiti oblici podrške. Ovegodine prestao je s radom Queer festival,PLATFORMA je najavila ukidanje međunarodnei domaće selekcije u korist koncentriranograda na programu TASK-ova,Ekscena je proslavila desetogodišnjicu postojanjaskromnom rođendanskom tortomi novim, iscrpljujućim bitkama za elementarnopreživljavanje radionica i predstava,Bacači sjenki zabrinuto su najavili „studijskugodinu“, dok BADco. još uvijeknastoji izboriti onoliko minimalne ekonomskeuvjete hrvatske produkcije svojihpredstava koji su potrebni da se realizirajunjihovi europski-orijentirani programi.Sve nam to govori da stanje nezavisne scenenikada nije bilo gore, kao i da Ministarstvokulture i Gradski ured za kulturu u tomeuopće ne vide razlog za mobilizaciju vlastiteodgovornosti. Podsjetila bih pri tomštovane političke funkcije (Tedija Lušetića,Vladimira Stojsavljevića, Andreu Zlatar)da je Feral Tribune svojevremeno takođerdoveden do točke krajnje iscrpljenosti, alinjegovi su autori itekako preživjeli raspadsvog originalnog časopisnog formata. I nezavisnaće scena preživjeti nemar i programatskolicemjere gradske i državne vlasti(podsjetimo: u nastupnim je govorima ministricakulture Andrea Zlatar obećalaupravo najozbiljniju podršku nezavisnimprojektima). Kao što nam je svima pisaoJosif Brodski, otpor je ono što nas održavaživima, a ne ono što nas zatire. To jednakotako vrijedi za kompletnu kulturnu ponuduneke zemlje, kao i za individualne stvaralačkeprojekte. Zbog toga bih zaključno oriječkoj sceni, kao i o čitavoj nezavisnojsceni Republike Hrvatske, rekla samo dvijeriječi: Non serviam.