o umirovljenju profesora temat: criticize this! - Zarez

Knjigezarez, xiv /334, 10. svibnja 2012. 39Kratka izvješća iz paklaKnjiga prošlogodišnje pobjednice Algoritmovog i Zarezovog natječaja Prozakfragmentirana je prozna posveta godinama bolesti autoričine majkeDario GrgićJedan od najboljih početaka književnogteksta napisao je Rick Moody: “Tkogod poznaje nabore i kompleksnosttijela svoje vlastite majke, taj nikada nećeumrijeti”. Tom rečenicom započinje romanPurpurna Amerika. Pogledajte Srđana V.Tešina u jednoj priči iz zbirke Ispod crte:“Sanjam kako neki brkati muškarac sličanBurdušu naskače na moju Milku kao vepar”.Pisce je moguće podijeliti i po otvaranjimaknjiga. Neki su žestoki, kao spomenuti dvojac,nekima trebaju brojni meandrični zavijutcipa su i na stotoj stranci nekako sneni.Dugo se dižu, kao stara računala, puna pradavnihtajni, fotki prvih rođendana i zaboravljenihljubavnih pisama. Moodyjev je prvikontakt s čitateljem potresan, gotovo da imanekakvu evanđeosku čistoću patnje, onu razinuboli nakon koje su mogući samo ludilo ilipročišćenje. Bolestan roditelj, to je nezgodnaprva informacija o životu. Sve što čovjekmože učiniti jednako tako može biti poništenoglupim genetskim obratom. Moodyjuje za razvijanje radnje nakon takva uvoda bilapotrebna prijeteća apokalipsa. I doista, djecibolesnih roditelja svijet je u permanentnojugrozi. Ona, čak, kao kod Moodyja čiji junakpere svoju majku, prožive zamjenu uloga. Neda postanu sami svoj otac ili majka, nego dato postanu svojim očevima i majkama.Konceptualni zbrojproznih krhotinajednako je mogućečitati i kao maliroman u nastajanju,koji se nije mogaorazmahati jerkao da je pisanpo čekaonicamabolnicaRazlomljena stvarnost Jednaspecifična napuštenost od svemira o kojojbi ontologija tek trebala izreći svoje sudove.Kada imate petnaestak godina i nasmrtbolesnu majku, Sartreov iskaz koji kažeda smo “mi poslije Husserla uvjereni da jenaše fizičko i psiho-fizičko ja transcendentalanobjekt koji mora pridoći prije epoché”mogu izazvati samo glasan i gorak smijeh.Od odrastanja je napravljen mit, jedan odnajvoljenijih mitova. Djetinjstvo je praznik.Njemu se može pristupati jedino protokolarno,kao nekakvom predsjedniku života.Osobno sam doživio nešto kao okrjepu kadasam u autobiografiji gitarista Keitha Richardsapročitao da je “djetinjstvo nekakopreživio” u nekom predgrađu. Koliko sesjećam, svi ozbiljniji pripadnici dječje vrstejedva su čekali da odrastu, potpuno svjesnida je odraslost prava stvar. Neke je od njih,nažalost, u tom procesu starenja ubrzavalabolest roditelja. To su one tužne oči sa slikarazreda, koje znaju nešto više, i o čemu šute.Često i sa stidom. Kao da ona primarnapatnja nije dostatna.Tea Tulić svoju je knjigu kraćih proznihzapisa (od kojih neki mogu funkcionirati ikao pjesme u prozi) Kosa posvuda posvetilagotovo u cijelosti bolesti majke. Konceptualnizbroj proznih krhotina jednako je mogućečitati i kao mali roman u nastajanju, koji senije mogao razmahati jer kao da je pisanpo čekaonicama bolnica i uz uzglavlja bolesničkihpostelja. Filmska fragmentarnostpostupka omogućuje izranjanje vrlo preciznoispisanih proznih slika koje povremeno imajuonirički efekt. Zaista, stvarnost razlomljena ipropuštena kroz proznu mašineriju počestoizgleda kao ružan san. Kao da forma diktira(zapravo i diktira!) osjećaj posvemašnje nesigurnosti,ništa nema snagu potrajati, nijednase priča ne uspijeva razviti, sve je krajnjeneizvjesno. Ovu neizvjesnost u fabularnomsmislu Tea Tulić podvlači pojavljivanjem kojekakvihiscjelitelja, gurua i onih agresivnotihih prodavača Hare Krishna manufakture.Njezinoj se pripovjedačici optimizam kojiproizlazi iz vrlo jednostavne karmičke matematikepo kojoj bijelo uvijek daje bijelo maltenenadaju kao svojevrsni otočići gdje nemapatnje. Iscjelitelji, s druge strane, posebna sufela, i ovdje je prisutno prvo njihovo proznopopisivanje u Hrvata. Njihovo mešetarenjes bolestima, njihova apsolutistička uvredljivost,njihova lakomost i njihov bijedni neuspjehda iscijele ikoga od ičega. U proznimprhutima koji povremeno bljesnu knjigommoguće je pročitati i rečenice poput: “Svasam kancerogena dok raspoređujem rakovepo sobama od pijeska”. U narednoj rečenicipripovjedačica “kopitom lupa po podu” i“odapinje svoje strijele prema Bogu”. Pogledupročišćenom koncentriranom brigombližnji izgledaju i kao izdajnici vlastitih riječi(ravnateljica bolnice koja ne daje otkaz, aprijetila je njime), dok “masa” nipošto nijesamo negativna oznaka: biti utopljen u masi,da ti bude onako kako je drugima, ima danai mjeseci i situacija kada to uopće nije loše.Novine preuveličavaju Tea Tulićsvoju je pripovjedačicu dobro situirala uodnosu na problem, odnosno misli koje seroje njezinom glavom lišene su uobičajenogintelektualiziranja hrvatskih pisaca pasu, paradoksalno, intelektualnije, preciznijenego što je to počesto u nas slučaj. U Kosiposvuda pojavljuje se jedan mladić koji jeimao bend i koji je volio nogomet i koji jeotvorio diskoteku i koji se ubio. Ne znam,ova takozvana alternativa, ali u njuejdžerskomsmislu, barata terminom indigo djece.Ta su djeca osjećajnija od nas oguglalih nasve prevare. Ova proza pisana je s povišenomosjećajnošću i dodatnom fokusiranošću. To jeautobiografski tekst u formi kratkih izvješćaiz pakla, s povremenim proplamsajima blažihoblika vatre koje nazivamo svjetlošću.Mladić koji se ubio takav je paradoksalniproplamsaj. Lik majke, kao i svi šetači krozknjigu, orisan je u naznakama: mama volirock glazbu, sklona je grubljoj šali (u scenikad zaprijeti kćerki sraćkom jer je samo sebikupila sladoled), i rezignirano zna da odlazi(valjda se to ni ne može znati veselije?). Nedopušta kćeri da je kupa, hoće sve do krajaobavljati sama. Tekstovi su pisani na samojgranici infantilnosti, što povremeno možebiti iritantno, no u pravo se vrijeme pojavljujui znaci žestine, kao kada pripovjedačicapita svećenika hoće li svejedno uzeti novac,premda neće spomenuti majčino ime na misi,zbog velike gužve. I kod Tulićke je u crkvamajedinima kao u trgovačkim centrima, biznisne staje ni za trenutak. Jednako ironizira i“velikog iscjelitelja”: dolazi u glavni grad iliječi tisuće ljudi, što tisuće, stotine tisuća.Tulićka onda dodaje: Novine preuveličavaju.Taj problem, kojeg, koliko znam, prva u hrvatskojprozi jasno i glasno imenuje, a radi seo poplavi gurua i iscjelitelja i tarot majstora,jedan je od gnjusnijih za koje znam. Probajteogleda radi prebaciti na koji od kanala kojeod lokalnih televizija u sitnije noćne sate:to je njihovo vrijeme, vrijeme sjena, rekaobi Galilejac. I onda poslušajte teško bolesneljude koji ih nazivaju u nadi da će imovi pomoći, da im mogu pomoći. To su oneposljednje slamke. Prisustvovat ćete odurnojmanipulaciji tuđom mukom. I u ovakvimslučajevima uopće ne radi logika u stilu: tkoim je kriv, naivni, dali su se upecati i slično.Jer je ovdje kriv svatko tko okreće lovu naračun bolesnih ljudi, poglavito onaj tko jeovim vucibatinama dao medijski prostor.Odreda se radi o psihijatrijskim slučajevima.O majstorima ljubavi. Prilično atraktivnihžiro-računa.Tea Tulić, Kosa posvuda; Algoritam,Zagreb, 2011.Sposobnost da podnesemoPojedini dijelovi Kose posvuda kao da suispali iz Quoruma s konca osamdesetih, zašto nisam siguran da li je kompliment iliuvreda. To su oni kratki prozni zapisi zatrovanipoezijom, melankolijom i pomnim izbjegavanjemdirektnog iskaza, koji cijeli grcajuu metafori gdje pisca, osim ako nije majstor,prate samo najodaniji, rodbina, bake i budućeljubavi. Vrsta je to sitnog veza s kojim seTulićka dosta dobro nosi, jer se kompozicijskiobično nalaze smješteni između dvaju provalastvarnosti, koja je u slučaju njezineknjige tužna i zastrašujuća (nešto što svakakone poželiš svojoj djeci, i to ne zbog sebe, negozbog njih). Raspad sistema i kako se nositi spadom hardwarea i softwarea. Klasično linearnopripovijedanje u dugim komadimavjerojatno ne bi izazvalo ovaj snoviti efektpredvorja pakla, a tako izgledaju sve čekaonice,koji je ostvaren iskidanošću i iskrzanošćuteksta, miješanjem vremena, proplamsajimalažnih nada i tihim očajavanjem jer seživot raspada. Obožavana sintagma “rasutogtereta” ovdje je dobila svoje “raspadnuto”tumačenje: teret se nije rasuo, to je olakšanje,oslobođenje, skoro pa nirvana, nego vam gaje netko razbio na leđima pa sad ne samo daimate onu težinu, nego imate i stotine krhotinakoje se pojedinačno zabijaju u leđa.Knjiga koja, iako posve osobna, može izazvatipoštovanje širih masa. Koja kao da je pisanasebi, ne bi li se nekako sačuvalo normalu, aspašava druge od predavanja sitnim razmaženostimaznanima pod časnim imenimarevolta i reklamacije. Ne grintaj, ne prigovaraj,nego gledaj, možda uspiješ ugledati čudood one vrste kakvih ima na svijetu, a to suuglavnom perceptivne stvari, male stvari kojenam se stalno vrzmaju pod nogama i koje uobijesnom luksuzu šutamo od sebe. Infantilizamje intonacijski opasno sredstvo, istokao što je i mač opasan: tek jednom je, kažu,ubojit. Osim, opet osim, ako pisac nije svladaobrojne meštrije i vratio se kući u jednostavnosti dječju čistoću. Kao Ágota Kristofili Knut Hamsun na kraju spisateljskog puta.Ali to su oni posve rijetki među nama. Dabi nam pokazala kako vlada plivačkim umijećem,Tulićki je ovaj puta bio dostatan napuštenidječji bazen. Sljedeći će puta Tulićkamorati isplivati na pučinu. Ili možda ni nemaveće pučine od dječjeg bazena na napuhavanje,pod uvjetom da je dijete u bazenuostavljeno samo? Zastrašujuća samoća istoje efekt, i to ne nužno specijalni, pogotovokad smo ga iskusili na vlastitoj koži. Osobnaiskustva obično stanu na poleđinu poštanskemarke. Sve ostalo je kulturološki dodatak,nešto što smo usput naučili i sada prodajemokao dobro ili loše usvojen trik. Zato većinaknjiževnosti, i to ona dobra, podsjeća jednimsvojim dijelom na dresiranog tuljana u zoološkom.Divlju je životinju teško naći. Midanašnji smo prefrustrirani da bismo povjerovaliu svoju malu ideju. Uvijek se moraraditi o nečemu spektakularnom, o nekomhodanju po vodi. Onda može. Pisci bi se prvitrebali riješiti akademskog balasta i hrabrozagnjuriti u svoja osobna iskustva. Pa ako jeto mama (ili tata), onda su to mama (i tata).Oni umiru. Prethodno su nadrapali od zdravstvenogi socijalnog i sad su, umjesto u bolniciili domu, kod kuće. S vama. A vi ih kupateiako niste pročitali rečenicu: “Tko god poznajenabore i kompleksnost tijela svoje vlastitemajke, taj nikada neće umrijeti”. Mislimda je to najbliže što se možemo približitibesmrtnosti, Bogu, ili, ako hoćete, jednostavnojljudskoj matematici. Sposobnost da neostavimo na cjedilu, da podnesemo, da, kakoje rekao Ranko Marinković, izdržimo. U odnosuna to čak će i ovaj sljedeći svjetski ratbiti šaljiv. O približavanju takvim radnjamaTea Tulić je napisala knjigu u kojoj je infantilizamjedno od skloništa, a ne poziranječistoćom. To je mala knjiga o velikom krajusvijeta.Tekst prvotno objavljen na Trećem programuHR