glam015

Glam UMJETNOST
bijedu ondašnjeg Zagreba, dočaravši ozračje i
duh kojim je bilo obilježeno to doba. Nes hva t-
lji vo je stoga da takvom velikanu kao što je Tošo
Dabac u Zagrebu još nije podignut spomenik.
Iz Tošine majstorske radionice potječu tri velika
fotografa koji su bili šegrti u njegovu atelijeru:
danas 80-godišnja doajenka umjetničke
fotografije i slobodna umjetnica Marija Braut,
67-godišnji slobodni umjetnik Pero Da bac,
nećak, član ULUPUH-a i predavač na Akademiji
likovnih umjetnosti u Ljubljani, i Enes Midžić,
redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti
Sveučilišta u Zagrebu (ADU).
“Bio mi je kao tata. Pružao mi je potporu u
najtežim trenucima, poticao me na rad, učio
taj nama zanata. Bio je topao i nježan, nikad ni -
j e prigovarao ni propisivao kako raditi, znao bi
sa mo reći: ‘Ja to ne bih tako, ali tvoje je pravo da
misliš i radiš drukčije.’ U njegovu bih se društvu
osjećala kao pod krošnjom nekog mo nu me n-
talnog stabla, zaklonjenom i zaštićenom, sigurnom
i ohrabrenom, motiviranom i sretnom”,
kaže Marija Braut koja je u atelijer Dabac došla
1967. i napustila ga nakon Tošine smrti.
“Na Gornjem gradu 1970. godine održavao
se Sajam cvijeća. Tošo se, kao i svakog dana
oko 13 sati, spremao otići kući na objed kojim
“Često sam sa svojim školskim kolegama
susretala Tošu Dabca kad je izlazio iz uspinjače
i kretao se prema svome domu. U doba kad
se starijim ljudima još iskazivalo poštovanje,
po zdravljale smo ga s ‘Ljubim ruke’, a on nam
je veselo odzdravljao i katkad popričao s
nama.”
Marija je maturirala 1949., a početkom pe -
de setih godina prošlog stoljeća studirala je
arhitekturu na zagrebačkom Arhitektonskom
fakultetu i bila članica Ansambla Lado. Dabac
je portretirao ladarice u narodnim nošnjama:
Tošo je hvalio njihov izgled, otopljavajući tako
atmosferu uoči snimanja.
U njegovu bih se društvu osjećala
kao pod krošnjom nekog stabla,
zaklonjenom i zaštićenom, sigurnom
i ohrabrenom, motiviranom i
sretnom (Marija Braut)
2
1
4
3
56
Arhiv Tošo Dabac, u vlasništvu Muzeja suvre
mene umjetnosti i Grada Zagreba, jedna od
najbolje očuvanih umjetničkih zbirki u Hrvatskoj,
po sadržaju i veličini jedinstvena u svijetu,
pruža uvid u cjelokupno Tošino stvaralaštvo,
ali jednako su tako dragocjena i sjećanja
nje govih učenika kojima se osvjetljava i ona
privatna, manje poznata, strana tog umjetnika
čiji je atelijer godinama bio sastajalište intelektualaca,
kulturnih stvaralaca i običnih ljudi koji
su ga htjeli upoznati. Tošo Dabac svojim je fo -
tografijama, predstavljenima na mnogim me -
đu narodnim izložbama, ubilježio Zagreb na
kul turnu i turističku mapu Europe.
su ga dočekivale majka Grossa i supruga Julija.
U aparatu mi je ostalo još nekoliko snimaka pa
sam snimila nekoliko njegovih portreta. Nakon
toga otišao je na minibus, koji je tada vozio do
Go rnjeg. Bilo je to posljednje putovanje Toše
Da bca iz Donjeg u Gornji grad, iz atelijera u
Ilici prema domu u Basaričekovoj ulici: preminuo
je u autobusu, kao da je na trenutak sklopio
oči snivajući o svom Zagrebu. Tako su ti
mo ji snimci bili zadnji portreti Toše Dabca.
Go dinama poslije njegova odlaska osjećala
sam kako mi nedostaje njegova blizina, savjet,
to pla riječ kojom nam se obraćao. Volio je ljude
i brinuo se o njima, a Petar Dabac, Enes Midžić
i ja bili smo mu kao djeca.”
Marija Braut upoznala je Tošu Dabca dvadesetak
godina prije, kao učenica gornjogradske
Klasične gimnazije.
Pokraj Dabca stajao je visok muškarac u elegantnom
odijelu, novinar Vjesnika u srijedu
Se ad Saračević, koji je te 1952. s Tošom dogovarao
novinsku reportažu o ladaricama. Marija
se zagledala u naočitog novinara i ne sluteći da
će se dogodine, 1953., udati za njega. Vjenčani
kum bio im je Tošo Dabac.
Dok je bila u braku sa Saračevićem, a po -
slije i s novinarom Ivom Brautom, Marija
je bila u do ticaju s magazinima kao što
su bili Life i Pa ris Match. “Odu ševljavale su me
fo to grafije He n rija Cartier-Bressona. U meni
se po stupno bu dila ljubav za fotografiju”, kaže
Ma rija.
Kad se razvela i od Brauta, Marija je ponovo
počela dolaziti u Tošin atelijer, ali ovaj put od -
lu čna da izuči zanat i posveti se fotografiji. Njezini
su prvi snimci, 1967., bili portreti Toše Da -
bca. S njom su u atelijer katkad dolazila i njezina
djeca, Bojan i Ranka. Tošo ih je portretirao i
te fotografije Marija čuva kao najdraži dio svoje
obiteljske intime i sjećanje na čovjeka u čijem
je atelijeru umjetnički oblikovana.