You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
1<br />
1. Tošo na putu po Sredozemlju 1932.<br />
2. S kolegama iz MGM-a 1931. 3. Ispred zgrade<br />
MGM-a u Zagrebu 1928. 4. Tošo i supruga Julija<br />
Grill Dabac 1938. 5. Hermina Dabac razgleda<br />
sinovu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt<br />
1968. 6. Tošo s Laticom i Dašom Ivanišević,<br />
Jagodom Buić Wuttke i Ingrid Begović 1969.<br />
7. Portret Ite Rine s posvetom autoru. 8. Enes<br />
Midžić, Tošo Dabac, Marija Braut i Petar Dabac,<br />
1968. 9. Tošo 50-tih na snimci Milana Pavića<br />
2<br />
3<br />
4<br />
58<br />
ispita. Gradsko poglavarstvo odobrava mu<br />
1937. otvaranje fotografskog atelijera, a iste se<br />
godine oženio operetnom pjevačicom Julijom<br />
Grill.<br />
U studenome 1940. uzima u zakup atelijer u<br />
Ilici 17, gdje se i danas nalazi Arhiv Tošo Dabac<br />
(ATD).<br />
Nakon oslobođenja, 1947., postaje član Ud -<br />
ruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH),<br />
kao jedini fotograf u to doba sa statusom<br />
umjetnika, a potom su zaredale njegove izložbe<br />
u zemlji i svijetu. Međunarodna federacija<br />
fotografske umjetnosti dodjeljuje mu titulu<br />
počasnog člana, a 1953. postaje član Photographic<br />
Society of America.<br />
Snima kulturno-povijesnu baštinu od Istre<br />
do Dubrovnika, festival folklora u Opatiji,<br />
Dubrova č ke ljetne igre, stećke u Bosni,<br />
kiparski opus Ivana Meštrovića... Tito ga 1961.<br />
odlikuje Ordenom rada sa zlatnim vijencem.<br />
Supruga Julija Grill-Dabac, koja mu je<br />
pomagala u svim poslovima u atelijeru, umire<br />
1968.<br />
“Stanovao je u Gornjem gradu i svaki je dan<br />
do svog atelijera u Ilici dolazio uspinjačom. Us -<br />
pi njača bi kretala odmah kad bi Tošo ušao u<br />
nju, a kondukteru je redovito o s tavljao napojnicu.<br />
Jutarnji boravak u atelijeru počinjao je ka -<br />
vom i cigaretama. Nakon toga otišao bi na<br />
Cvjetni plac i kupio ruže. Doma je bio okružen<br />
ženama - suprugom, majkom i kućnom pomo-<br />
ćnicom - koje su ga uvijek dočekivale objedom.<br />
Osjećao je to kao stanoviti teret, osobito nakon<br />
smrti supruge Julije, jer mu je katkad remetilo<br />
ritam rada, ali je poštovao obiteljske rituale.<br />
Uvečer bi s društvom otišao u Gradski podrum<br />
na grah sa suhim mesom, a najčešće je pio vino.<br />
Bio je hedonist i bonvivan, volio je lijep život,<br />
ali nikad nije bio razmetljiv. Njegova su se prijateljstva<br />
vezivala uz umjetničko-likovno-literarni<br />
milje u kojem se kretao. Nikad nije položio<br />
vozački ispit, automobil ga uopće nije zanimao”,<br />
prisjeća se Petar Dabac.<br />
Tošo je gajio velike simpatije i suosjećajnost<br />
prema ljudima iz osiromašenih slojeva društva,<br />
koji su bili čest motiv na njegovim fotografijama<br />
koje danas imaju i umjetničku i dokumentarnu<br />
vrijednost.<br />
“Kad bi na ulici susretao siromahe i prosjake,<br />
uvijek bi im udijelio milostinju. Iako je vrlo<br />
često snimao sjetne i bolne situacije, po naravi<br />
je bio veseljak; ako je i imao nekih tegoba, to je<br />
vješto skrivao od okoline. Uvijek je bio lijepo<br />
odjeven, u skladu s građanskom kulturom i po -<br />
slom koji je obavljao, s gotovo obvezatnim kravatom,<br />
jaknom i šeširom, osobito dok je radio<br />
u MGM-u”, kaže Petar.<br />
Svom nećaku Petru znao bi reći: “Nikad ne<br />
propuštaj priliku ni trenutak koji se više neće<br />
ponoviti.” I pritom nije mislio samo na fotografiju.<br />
“Tošu su najviše zaokupljali motivi iz svakodnevnog<br />
života. S fotoaparatima oko vrata<br />
šetao se gradom, gdje je uvijek nalazio zanimljive<br />
motive. Pritom je susretao prijatelje s<br />
kojima bi popio piće, a potom se vraćao u atelijer,<br />
razvijao i retuširao filmove. U poslu je bio<br />
miran, strastven i vrlo sretan”, sjeća se Petar.<br />
Zagrebačka uspinjača bila je 1970. u redovitom<br />
remontu pa je do Gornjeg grada vozio mali<br />
autobus. Tako se Tošo, umjesto uspinjačom, na<br />
Gornji grad vozio minibusom, u kojem je 9.<br />
svibnja 1970., devet dana prije svog 63. rođendana,<br />
umro od srčanog udara. Najveći hrvatski<br />
umjetnički fotograf velikog međunarodnog<br />
ugleda i najsuptilniji kroničar Zagreba svoje je<br />
životno putovanje završio na kratkoj relaciji<br />
između Donjeg i Gornjeg grada, atelijera i<br />
doma, kojom se kretao veći dio svog života.<br />
“Kad sam 1967., stjecajem prijateljskih okolnosti,<br />
došao u atelijer Dabac, u početku sam<br />
bio Tošin nosač kamera. Fotografirao je jednom<br />
kamerom, a ja bih mu, po potrebi, dodavao<br />
druge dvije”, kaže Enes Midžić, najmlađi<br />
Tošin učenik, redoviti profesor na Akademiji<br />
dramske umjetnosti u Zagrebu.<br />
“U to sam doba još razmišljao o tome hoću
Change language