Gloria Glam br. 92

GG WELL-BEING ODNOSI<br />
Kad je ljudska vrsta davno prohodala Zemljom,<br />
živjeli smo u grupama od maksimalno<br />
stotinjak osoba i oslanjali se na pleme kao<br />
najsigurniji izvor hrane i zaštite. Znanstvenici<br />
tvrde da smo jezik razvili ne samo da nam<br />
pomogne prenijeti kompleksne poruke nego<br />
najviše zato da bismo s drugima dijelili informacije o ostalim<br />
članovima plemena. Najbitniji je bio opstanak grupe, a njezino<br />
preživljavanje ovisilo je o tome koji je član iskren, a koji nije, tko<br />
odbija pomoći u izgradnji staništa i tko krade prikupljene<br />
bobice. Ako se ispostavilo da netko grupi šteti na bilo koji način,<br />
bio bi isključen ili protjeran iz zajednice ili bi ga pleme<br />
jednostavno ignoriralo te bi vrlo brzo umro od gladi ili završio<br />
kao hrana nekoj većoj životinji. U to doba pitanjem slobode<br />
nitko se nije puno bavio. Sloboda je značila izdvajanje iz<br />
zajednice, a izdvajanje je značilo smrt.<br />
Parsto tisuća godina kasnije stvari su puno drukčije - a u ovoj<br />
kolumni pitam se je li uistinu tako ili<br />
nam se samo tako čini. Zapadni svijet<br />
'DIO SMO CJELINE<br />
- NEKAD NAS TA<br />
CJELINA TJERA DA<br />
JOJ SE PRIKLONIMO, A<br />
NEKAD NAM JE<br />
PODRŠKA U<br />
SAMOSTALNOM<br />
LETENJU', PIŠE NAŠA<br />
SURADNICA<br />
EVA FELDMAN U<br />
NOVOJ KOLUMNI<br />
živi u dobu u kojem nas se uči da sve<br />
možemo sami, da je za uspjeh potrebna<br />
snaga volje i isključivo naš individualni<br />
rad, u dobu u kojem se želje i potrebe<br />
pojedinca vrednuju jednako, ako ne i<br />
više od želja i potreba grupe.<br />
Kapitalističko uređenje nagrađuje<br />
individualizam, koji svoje uporište<br />
nalazi u sličnim temeljima: užitak se<br />
vidi kao životni cilj, manjak motivacije<br />
kao jedina prepreka, a sloboda se<br />
zagovara kao najveća vrijednost. Takav<br />
trend vidimo i u psihologiji i ostalim<br />
znanostima koje se bave mentalnim<br />
zdravljem. Puno se govori o ljubavi<br />
prema sebi, radu na sebi i odnosu<br />
prema sebi. Fokus je na jedinki, kao da<br />
bi jedinka ikada mogla biti odvojena od<br />
kolektiva. Kao da bi jedinka ikada<br />
mogla uopće biti živa bez kolektiva.<br />
Individuacija je psihološki proces koji svako ljudsko biće<br />
prolazi, tzv. odvajanje od primarnih skrbnika i razvijanje<br />
neovisnosti. Prvi trenutak individuacije odvija se oko druge<br />
godine, kada dijete prvi put razvija osjećaj samog sebe, a s<br />
vremenom se taj osjećaj pojačava sve do adolescentske dobi.<br />
Adolescencije se vjerojatno svi sjećamo kao razdoblja tijekom<br />
kojeg smo velik dio fokusa stavljali na svoj unutarnji svijet, svoja<br />
razmišljanja, osjećaje i interese. Tijekom tog doba povećava se i<br />
osjećaj slobode.<br />
Što smo svjesniji činjenice da smo odvojeni od drugih, to<br />
imamo i dublju potrebu za samoaktualizacijom. Cilj nam je<br />
pronaći ono što mi želimo, otkriti kojim se poslom želimo baviti<br />
i saznati s kim se želimo družiti. Normalna potreba svakog<br />
ljudskog bića u tom trenu je osjećaj moći i kontrole nad svojim<br />
životom. Nakon doba djetinjstva, u kojem nas se svakodnevno<br />
podsjeća da su nam potrebni drugi, bilo da nas nahrane,<br />
okupaju ili obuku, tijekom kojeg nismo mogli samostalno<br />
odlučivati o tome što ćemo jesti, kuda i s kime ćemo se kretati,<br />
adolescencija nas, uz poklon slobode, suočava i s jednom<br />
novom teškoćom - s odgovornošću.<br />
Nema slobode bez odgovornosti. Slobodni smo birati kamo<br />
naš život ide, ali nismo slobodni od činjenice da smo mi sami to<br />
izabrali. Adolescencija i rana odrasla dob za mnoge su prožeti i<br />
raznim anksioznim razdobljima, strahom od pogreške i<br />
osjećajem samoće. To je posljedica odvajanja i jedna od velikih<br />
dilema što ih život pred nas stavlja. Koliko mi je bitno da sam<br />
slobodna i jesam li za to voljna otrpjeti rizik da ću odabrati krivo<br />
- i za to biti jedina odgovorna? Koliko mi je bitno da živim svoj<br />
život po svojim pravilima i jesam li spremna živjeti bez podrške<br />
onih od kojih sam je sve ovo vrijeme imala?<br />
Zato neki od nas odluče (češće zbog inertnosti i straha, a<br />
manje slobodnom voljom) da se zaključaju u okove društva,<br />
obitelji, vanjskih pravila i očekivanja. Ako nisu oni sami odlučili<br />
što će studirati, nego je obitelj od njih očekivala da upišu<br />
medicinu, onda nisu oni sami odgovorni za osjećaj<br />
neispunjenosti koji ih prati svako jutro kad ulaze u bolnicu. Ako<br />
nisu sami odlučili da će ući u brak, nego to osjećaju kao svoju<br />
dužnost, onda mogu okriviti druge kad su u braku nesretni.<br />
Ako su slušali komentare, strahove i kritike prijatelja - i nikad<br />
nisu otvorili svoj biznis, onda je lakše to<br />
objasniti ne preuzimajući odgovornost.<br />
Ako već nisu slobodni, barem nisu sami.<br />
Čak i kada se pomirimo s tim da uz<br />
slobodu dolazi i odgovornost, ostaje<br />
pitanje u čemu sve, i do koje mjere,<br />
možemo biti slobodni. Jer, da, imamo<br />
kontrolu nad svojim životom, ali ne<br />
možemo ignorirati činjenicu da se naš<br />
život isprepleće s tuđim. Moja sloboda<br />
prestaje gdje tvoja sloboda počinje. Je li<br />
naša sloboda ugrožena ako osjećamo<br />
krivnju nakon što svojim slobodnim<br />
odlukama povrijedimo drugog?<br />
Možemo li reći da smo slobodni ako se<br />
suzdržimo reći prijateljici da nam se ne<br />
sviđa njezin novi partner, jer znamo da<br />
ćemo je time udaljiti od sebe? Jesmo li<br />
stvarno slobodni ako osjećamo<br />
odgovornost da održimo svoje<br />
obećanje, jer nam se u suprotnom neće<br />
vjerovati? Ili na neki način moramo<br />
prihvatiti da smo slobodni u svemu što radimo, ali nismo<br />
slobodni od posljedica tih akcija?<br />
Svjesna sam da pitanje slobode nije samo psihološko nego i<br />
etičko i duhovno pitanje. Može se reći da, budući da nismo<br />
svojom voljom ni došli na ovaj svijet, nikada u potpunosti ne<br />
možemo biti slobodni, ali to zvuči previše cinično i nihilistički.<br />
Dalo bi se i zaključiti da smo slobodni samo kada smo potpuno<br />
sami. U ovom tekstu voljela bih zauzeti donekle drukčiji stav.<br />
Dio smo cjeline - nekad nas ta cjelina tjera da joj se priklonimo, a<br />
nekad nam je podrška u samostalnom letenju. Koliko god nam<br />
može biti teška i stvarati pritisak, činjenica da pripadamo cjelini<br />
također nas liječi. U koju god krajnost zavirili, shvatit ćemo da<br />
se nečega moramo odreći, bilo osjećaja maksimalne slobode u<br />
čvrstom zagrljaju zajednice ili osjećaja topline i prihvaćanja dok<br />
uskačemo u avanture bez sidra grupe. Ali jedno je sigurno, u<br />
genima nam piše da ne možemo biti sami.<br />
Prema krasnom romanu Davida Mitchella "Atlas oblaka":<br />
"Od maternice do groba, vezani smo jedni za druge. U prošlosti<br />
i u sadašnjosti. I svakim zločinom, i svakom nježnošću, rađamo<br />
svoju budućnost." Drugi je mi, mi smo drugi. Ne možemo<br />
pobjeći od te neraskidive veze s onim što nas čini ljudskim.<br />
Pitanje je želimo li uopće od toga ikad biti slobodni?<br />
FOTOGRAFIJA: LAUNCHMETRICS/SPOTLIGHT<br />
93