Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008. • BROJ 85 • CIJENA 15 KN<strong>BEHAR</strong>SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENAKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆVELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVULIKOVNO OKNO: SAFET ZECERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI
<strong>BEHAR</strong><strong>BEHAR</strong>, dvomjesečni bošnjački časopis zakulturu i društvena pitanjaNakladnik:Kulturno društvo Bošnjaka HrvatskePREPORODGlavni i odgovorni urednik:Sead BEGOVIĆIzvršni urednik:Filip Mursel BEGOVIĆUredništvo:Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ,Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ,Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEYRukopisi i fotografije se ne vraćajuAdresa:<strong>BEHAR</strong>KDBH “Preporod”Ilica 35, 10000 Zagreb, HrvatskaTelefon i fax: 00385 (0)1 483-3635e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hrseadbegovic@yahoo.comweb: www.kdbhpreporod.hrCijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn,godišnja pretplata 90 knCijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM,godišnja pretplata 18 KM.Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36),€ 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36);Kunski žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:703000-280-3755185(S naznakom: Preporod, za Behar)Tiskano uz financijsku potporu iz državnogproračuna Republike Hrvatske putem Savjetaza nacionalne manjine Republike Hrvatske.ISSN 1330-5182Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,nisu nužno i stavovi uredništva.KAZALORIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3ŽENE U ISLAMUKultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici:kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa ŠehovićSead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovorniksuživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30DERVIŠHANAVelid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38LIKOVNO OKNOAida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆUErvin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53MULTIMONOLOGSenad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54HISTORIOGRAFIJAAdnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55PRIKAZI I KRITIKESead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57ČASOPISIFilip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58POLEMIKATahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60DOKUMENTIPovelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnuBehar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevugodine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvimmu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik AdemagaMešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», izvornei prijevodne književne priloge bosanske i islamskeobojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopitiu bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992.godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim štosu Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz poveza nostina cionalne manjine sa životnom sredinom, dijaspo rom usvijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodišnjemrazdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorniurednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibra him Kajan,a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji jetu službu obnašao do ljeta 2006. godine.2 <strong>BEHAR</strong> 85
RIJE^ UREDNIKAKako projicirati život unatrag?Poštovano čitateljstvo Behara!U ovom osamdesetpetom broju Vašegčasopisa za kulturu i društvena pitanja učinilonam se važnim oprezno najaviti prevažnutemu “Žene u islamu” (koja će uskorozaživjeti uz argumente i protuargumentena ovim stranicama jednog od budućihbrojeva), upravo stoga što se zadnjih godinapojavio niz knjiga intrigantnih muslimanskihautorica iz čitavog svijeta koje svojubiološku slučajnost, u sklopu reproduktivnihprava, napokon preispituju, dajućinam novu dimenziju svojih ljudskih prava,a time i posve novi dijalog koji nije “ratište”već mjesto ravnopravnog dijaloga. Naime,Behar će pokušati tu famoznu muževnost iženstvenost u neprekidnom stjecanju, prijesvega jezika, pojasniti ne samo kao svojevrsni seksizam veći kao patrijarhalno napredno mišljenje o spolu – tamo gdjesu razlike minimalne. U tom smislu, dobro nam je došaotekst Tatjane Paić-Vukić koji nas u osvit trećeg milenijapodsjeća da jednakost muškaraca i žena (barem ona kreativna)nije izum novovjeke pluralne ljevice. Nadalje, u rubriciportreti, predstavljamo pisca uzavrele krvi – Feđu Šehovića-koji je sa svojim spisateljskim istupima vješto prosijavaonedoumice povijesti i tekuće zbilje – samo iz jednograzloga: da nas one ne bi i nadalje zastrašivale. Šehovićkao klasik suvremene hrvatske i bošnjačke književnostiumije majstorski projicirati naše živote unatrag, a takođerga nepogrešivo portretira i kao slučaj ovdje i sada. Zadnjihgodina, Šehović, nakon grandioznog književnog opusa,samozatajno slika. To njegovo tragalaštvo ovaj put prilažemokao ilustraciju njegova djela, ali istom zazivamo skorašnjuizložbu u Zagrebu. Šehović kao Šehović, kao Vidra,podsjeća nas neprestance na nepravde i na zaborave, kaoi na one koji su se iskreno uželili našeg insana.Dervišhana je slijedeća rubrika koja podsjeća na pečatevjerovjesništva, na muslimane koji prihvaćaju Zadnjeg,ali, sve Vjerovjesnike priznaju kao donosioce Istine svojimnarodima. Dervišhanu potpisuje vrsni i vrliSarajlija - esejist Velid Imamović koji hitijoš jednom budućnosnom dijalogu. OSumnji i nemiru umjetnosti, uz slikarstvoSafeta Zeca, piše Aida Abadžić Hodžić. Činise da ovaj slikar, nadasve nenadmašnimajstor glede “figurativne, odnosnopredstavljajuće umjetnosti, dovodi u sumnjuutemeljenost kategorije ‘slikarskogrealizma’ koji ipak poklanja gledaocu”.Autorica ogleda sugerira nam da pomnorazgledamo slikanje Safeta Zeca koje postupnopostaje “unutrašnje drhtanje iskusnogpromatrača”.Slijedi intrigantna, možda za neke provokativna,kolumna Ervina Jahića pod naslovom“Pederčine i pederi”, no, to je samoprivid te upozoravamo sve one koji se ne snalaze usuvremenoj zbrci kada je riječ o spolovima. Jahić hrabrozadire u traumu lažne tolerancije i tjelesne degradacije“drugačijih”. On oprezno upozorava na brojne načine kojibi da nas oslobode od spola i razlike na kojoj se on temeljiu ljudskoj psihi. Zatim, Multimonolog, kolumna SenadaNanića, mudroslovno preispituje slobode misli i odgovornostite pokušava dosegnuti slobodu imaginarnogŠejtanistana. Autor kao da naslućuje da subjektivna snagakritičkog viđenja stvarnosti nije podjednako raspoređena.Netko je posjeduje, a netko je naprosto tup, glup,gluh i slijep. Pred nama je i kraći ogled velike privlačnesnage autora Adnana Jahića: O korištenju naziva “Bošnjak”u suvremenoj historiografiji te prikazi novoizišlihknjiga u Preporodovoj ediciji: Naska Frndića (Čudovita Bosna)i Emsuda Sinanovića (Tarih o Slavonki). Zasigurnomnogi nisu čuli za časopis Kelimu’l Šifa’. Filip Mursel Begovićupoznat će vas sa sadržajem jedinog tarikatskogčasopisa u Bosni i Hercegovini.Polemiku, koju začinje TahirMujičić, savjetujemo, pročitajte nadušak, a potom možetes njim eglenisat – koliko vam drago!Sead Begović<strong>BEHAR</strong> 85 3
ŽENE U ISLAMUKultura ženaUlomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u OsmanskomCarstvu” koja uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga.S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Arhivu HAZU.O AUTORICI:Suraiya Faroqhi jedno je od najvećih imena suvremene svjetske osmanistike. Rođena je u Berlinu1941. godine. Povijest i turkologiju studirala je u SAD i Njemačkoj, te je gotovo četiri desetljećapredavala i gostovala na mnogim sveučilištima (Hamburg, Harvard, Minneapolis, Ankara,Istanbul…). Danas kao umirovljena profesorica minhenskoga Instituta za povijest i kulturu Bliskogaistoka i turkologiju predaje na sveučilištu Bilgi u Istanbulu. Autorica je osam knjiga i višeod sto pedeset znanstvenih radova iz socijalne, ekonomske i kulturne historije. Njezina knjigaSultanovi podanici, izvorno objavljena na njemačkome 1995. godine pod naslovom Kultur undAlltag im Osmanischen Reich (München: C. H. Beck), prevedena je na engleski, turski, grčki, asada i na hrvatski jezik. To je prva i zasad jedina obuhvatna studija o kulturi i svakodnevnom životu na osmanskimprostorima. Posebnu važnost autorica pridaje još nedostatno istraženoj kulturi žena, osobito onih iz srednjihi nižih društvenih slojeva. Naime, uloga žena u visokoj politici Osmanskoga Carstva nije nepoznata: sultanijei haremske dame u jednom su razdoblju osmanske povijesti odlučujuće utjecale na državne poslove. No, SuraiyaFaroqhi ne bavi se dvorskim intrigama i borbama oko prijestolja, nego nazorima, osjećajnošću, naobraženošću,odorama, nakitom, rukotvorinama, jednom riječju duhovnom i materijalnom kulturom žena iz različitihdruštvenih slojeva. Na osnovi literature i izvora – službenih isprava, jednako kao i privatnih narativnih tekstova– preispituje tvrdnje o raširenosti poligamije na osmanskim prostorima, o posvemašnjoj isključenosti žena izjavne domene, te o isključivo usmenom karakteru njihove kulture.dr. sc. Tatjana Paić-VukićEuropeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godinaobratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Dosedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanistiuglavnom su ih zanemarivali Jedno od važnih pitanja kojese tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih posjedovale.“Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?”i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji sebave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zanimanjaleži činjenica da su osmanske žene – barem zakonski– čak i poslije vjenčanja zadržavale pravoraspolaganja svojim imetkom, za razliku odvećine udanih Europljanki koje su nadzornad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskomu pubertet postajale punopravne podaniceCarstva. I opet različito od mnogih udanihEuropljanki, one su se stoga mogle potužitikadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena– a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ilisudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjernolako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doistakoristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge suvjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položaju.Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a ivjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnostda osobno svjedoče.Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskimženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz protokolakadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima iziskujepodosta imaginacije. Donedavna su povjesničarikoji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekomčesto priznavali da povijest žena doista spada u svakuobuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili danažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće zanimanjeza povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogoPrema vjerskome zakonu musliman se mogaooženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nijebio dopušten; djeca iz "mješovitih" brakovasmatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi biliprilično uobičajeni, posebno u pograničnimpodručjima ili u krajevima s mnogonemuslimanskoga stanovništva.nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične poteškoće.Posljednjih se godina više pozornosti pridajeosmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kaošto su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osimtoga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj moglobi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.4 <strong>BEHAR</strong> 85
SUPRUGEU osmanskom društvu rijetko se događalo da netkocijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali roditelji,premda su mladići katkad mogli izbjeći takve pogodbeako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili.Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U kadijskimprotokolima vrlo se rijetko spominju žene koje supristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje suudali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima željelerazvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu muslimanse mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nijebio dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala suse muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni,posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogonemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi oPeloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da sesklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerskizakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Možemosamo nagađati zašto su to činili.Unatoč svim tim zaprekama, ima primjeraŽENE U ISLAMUosmanskih žena koje su aktivno zastupale obiteljskeinterese čak i dok su im muževi bili živi. Znamoza tužbu što ju je podigla jedna kršćanka kojaje sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu blizusrednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin jezet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojaoje i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da jebilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetomišla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira islučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadalasrednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bioje uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i onase kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi.Očito je da su neke poduzetne žene doista nalazilemogućnosti da izađu iz sjene svojih muških srodnika.Načini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrijedilibi istraživanje.Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazujukoliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško jedati točan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muškihi ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao ipokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podacimaiz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, akojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrloje jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. Upotpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takveisprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svakaudovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je moralabiti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid tolikočesto potvrđen da monogamiju moramo smatratipravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji.Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutkumogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje supruge.Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženinzahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da budemanje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak.Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se poslužimoslužbenim izrazom) “među nama nema razumijevanja”,morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potporekoja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako jerazvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo naiznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjesečnouzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu pristalasuprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavudakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećimistanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady MaryWortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem.Supruga engleskog veleposlanika ispričala jekako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije biouzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljicasvoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustitiu svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što sumnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih princezasmatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnicikojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastatiod dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje.Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se udobrostojećim istanbulskim obiteljima, okojima govori Lady Mary Wortley Montagu(1689.–1762.), nije baš gledalo sodobravanjem. Supruga engleskogveleposlanika ispričala je kako je muž jedne odnjezinih prijateljica nedugo prije bio uzeodrugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kodprijateljica svoje prve supruge, a ona samaodbijala ga je pustiti u svoju sobuNastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muževimanametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz posebnihokolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su princezeimale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo.Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takavugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimomsultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija oinstituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, zasnovanana kvantitativnim podacima, pokazala je da sedo toga doba poligamija praktički svela na dvorsko društvoi vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo međutrgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih žena,čini se da su dame iz visokog društva samo donekleuspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju.Reklo bi se da su neki brakovi između osmanskih princezai visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka nimladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju.Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmed-paši(1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, princezaIsmihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina brakaumrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor napokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će muubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam seda ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.” Za nas je<strong>BEHAR</strong> 85 5
ŽENE U ISLAMUnevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. Čak i ako ju jeEvlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmedpašezanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač potječeiz iste društvene sredine iz koje i junak priče.Ako bi između vezira i njegove žene bilo sukoba, suprugje uvijek mogao podsjetiti “svoju” princezu na to da on nju,na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome štonam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku,optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljećuupućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji. Pričapočinje kada je princeza zatražila više novca od svojegamuža, onog istog Melek Ahmed-paše koji se naposljetkuponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmedpašapotužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tadavjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bioi stariji. Još je ustvrdio da se oženio, a da ga nitko ništa nijepitao te da, štoviše, nije ni nazočio tom događaju. PremaEvliji, svađa je završila tako što je paša otišao iz palače, te jeuvjeravao svojega rođaka, pripovjedača, da ne kani više nipogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princezaiz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe.Može se samo nagađati koliko su često sukobi poput onogao kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.LJUBAV I NAKLONOSTPortret senzualne plesačice (1717. – 1730.)Mladim ljudima iz obitelji na visokim položajima zacijeloje bilo vrlo teško upoznati moguće supružnike iz vlastitadruštvenog sloja. S druge strane, skučeni uvjeti svakodnevnogživota “običnog” svijeta u gradovima otvarali sustanovite mogućnosti. Mladi seljaci i nomadi mogli su selakše susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na pašnjacima.Iz kojeg društvenog sloja onda potječe popis simbolazaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Montagu?To je popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka značijednu ljubavnu izjavu. Na početku nailazimo na malenibiser, koji očito znači: “Ti si biser među najvećim ljepoticama”.Klinčić govori: “Ti si klinčić, ali ne traješ (brzo veneš),ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati (čuvati), dugo samte volio, no ti o meni ništa ne znaš.” Vlas kose znači: “Ti sikruna na mojoj glavi”, a grožđe (vjerojatno ono koje se naturskom naziva crnim), “Moja dva oka” (i danas se koristikao izraz naklonosti). Komadić zlatne žice, pak, znači:“Umirem, pohitaj k meni!”. Kao dodatak pismu nalazi sepapričica: “Pošalji mi (nam) pravu poruku!”Obavijesti koje daje Lady Mary potječu od njezinih prijateljicaiz Istanbula, a dobila ih je zatraživši primjereosmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga što su je zato zamolile žene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak,to ne mora značiti da su ljubavni simboli o kojima onagovori doista potjecali iz viših slojeva istanbulskoga društva.Vrlo je moguće da su se osmanske prijateljice LadyMary, želeći joj učiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja kojesu prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremimauglednih obitelji. I sluškinje koje su radile u javnim kupeljimamogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnijeje da su ti simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca.Osim toga, trgovkinje su katkad bile nemuslimanke, a timei moguća dodirna točka s još jednim slojem istanbulskogadruštva. Svim tim simbolima mogli su se služiti nepismeniparovi. Ipak, budući da su mnoge žene, čak i oneiz viših slojeva, bile ograničene na izgovorenu riječ, tonam samo po sebi ne govori u kojem su se segmentudruštva rabili ti simboli zaljubljenih.Začudo, u arhivu palače Topkapi sačuvana su konvencionalna“ljubavna pisma”. Vjerojatno su najpoznatiji primjercionih sedam pisama što ih je sultanija Hurem(Hurrem Sultan), Rokselana, pisala Sulejmanu Veličanstvenomdok je bio daleko, na čelu svoje vojske. Barem prvaod tih pisama sastavila je tajnica, budući da Rokselana jošnije bila dovoljno ovladala osmanskim jezikom. Stoga titekstovi nisu posvema privatna prepiska dvoje ljudi. Usto,ne znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavilasama sultanija. No, prema riječima priređivača, Rokselanase naposljetku doista toliko dobro izražavala na osmanskomeda je mogla sama sročiti takve stihove.Unatoč ulogama što su ih odigrali tajnici, a možda i eunusi,pisma doista prenose ozračje prisnosti koje je vladalo6 <strong>BEHAR</strong> 85
između njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdraveostalih pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog neimenovanogpašu. Princ Mehmed javlja, sigurno po nalogu,ono što je sama Rokselana već napisala: da ona teško možedalje podnositi odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Slijedikratak osvrt na knjigu koju je princ tada proučavao sasvojim učiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnogna neformalni način obraćanja; nažalost, ne znamo ništa ouzrocima te promjene. U kasnijim pismima sultanija daje savjeteSulejmanu. Njegovi odgovori nisu sačuvani, no čini seda je on Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu;znalci smatraju sultana posve solidnim pjesnikom.Kada bi se u 18. stoljeću neki paša oženio princezom,mogao je svojoj mladenki posvetiti stihove. Katkad bi ihsam napisao, a kadšto naručio od nekog uspješnog pjesnika.Lady Mary Wortley Montagu zapisala je jedan takavtekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu, profinjenomengleskom prepjevu. U njemu pjesnički glas pripada Ibrahim-paši,mladoženji kojemu sultan dotad nije dopuštaoda vidi novu suprugu, i koji očajnički čezne za njom. Postojinekoliko studija o načinima na koje su pripadniciosmanskih viših slojeva pokazivali i izražavali naklonost, istoga nam još preostaje da otkrijemo je li ta pjesničkaljubavna izjava Ibrahim-pašina zamisao ili su takvi stihovibili uobičajeni.DRUŠTVENI ŽIVOT MEĐU ŽENAMANa tom polju imamo najviše spoznaja o ženamaiz višega sloja, dok se supruge obrtnika i trgovacaspominju rijetko i sporadično. Čak i Evlija,koji je pisao o gotovo svim stranama života uOsmanskome Carstvu, može tomu malo pridonijeti.Iz onoga što je pisala Lady Mary WortleyMontagu doznajemo da su dame iz istanbulskogvisokog društva početkom 16. stoljeća jedne drugimaodlazile u duge posjete. To je bilo lakše onimakoje nisu živjele u sultanovoj palači i stoganisu bile podvrgnute tamošnjoj strogoj etikeciji. Kao pronicavapromatračica, supruga engleskoga veleposlanikabrzo je zamijetila tu razliku. Ona tako piše da se udovicasultana Mustafe II. (vladao 1696. – 1703.) silno željela pokazatiu najboljem svjetlu u društvenim prigodama, ali dazbog pomanjkanja iskustva nije baš bila sigurna kako toučiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa suprugavisokog pomoćnika velikog vezira (kâhya), bila jeiznimno spretna u društvenim događajima i Lady Mary jevjerovala da bi se ona dobro držala na bilo kojem europskomdvoru.Osim što su jedne druge posjećivale kod kuće, osmanskegradske žene sastajale su se i u kupeljima. I opet namLady Mary daje najraniji opis takvih druženja iz prve ruke.Naime, tek u 19. stoljeću europske su posjetiteljice u većembroju pohodile kupelji, smatrajući ih dijelom društvenihobičaja bez kojega bi doživljaj Istanbula bio nepotpun.Važnost posjeta kupeljima naglašavala je oprava štosu je ugledne žene uzimale sa sobom u takvim prigodama,a nosila bi je sluškinja. Među njihovim priborom zakupanje bili su vezeni ručnici i visoke drvene natikače, čestoukrašene sedefnim intarzijama, koje su im omogućavaleda hodaju po mokrom mramoru kupelji, a da pritomne smoče noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti naminijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljeća.Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeću, a idanas je tako. Oni su pružali još jednu prigodu za druženje,a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava međuženama. Svi gradovi bili su okruženi pošumljenim ravnicama;često bi se u blizini nalazio i grob nekog svetog čovjeka.Posjeti takvim grobovima omogućavali su ženama daspoje religiju i druženje. U Istanbulu je na početku 18.stoljeća dolina Kagithane (Kâğıthane), na samome krajuZlatnoga roga, bila omiljeno odredište koje su europskiputnici često spominjali kao “slatke vode Europe”. Zahvaljujućiushićenju europskih posjetitelja, raspolažemo s nekolikoilustracija koje prikazuju zabave dama koje uživajuu izletima. Čini se da su neke od tih slika izradili osmanskiminijaturisti kako bi zadovoljili potražnju Europljana.Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilose i u privatnim vrtovima sa sjenicama. Ako je bilo kakvogvoća ili povrća, ono bi se sušilo ili koristilo za pripravljanjedžema, a to se dakako smatralo ženskim poslom. LadyMary nam je zapravo jedini izvor obavijesti o razgovorimašto su ih vodile imućne dame u društvenim prigodama.Budući da je znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecimasvojega boravka mogla je sudjelovati u takvim razgovorima.Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći idjeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljicesmatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađanje.Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu kruguza ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti,jednostavno zato da dokaže kako je još mlada. Evlija pakpiše da je princeza Kaja u početku izbjegavala suprugovepokušaje da joj priđe, vjerujući u proročanstvo svojih prijateljicada joj je suđeno umrijeti pri porodu. Čini se stoga daje zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoća i porod,a koji će sultaniju Kaju doista i stajati glave, bila većanego što je to inače optimistična Lady Mary pretpostavljala.Kako pokazuju ostavinski popisi građana Burse, zbogvisoke stope smrtnosti djece broj sinova i kćeri koji su ostalina životu nije bio osobito velik.NAKIT I ODJEĆAŽENE U ISLAMUReklo bi se da su dame često razgovarale otrudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako sunjezine prijateljice smatrale da je velika nesrećapostati odveć starom za rađanje. Ako joj semože vjerovati, izgleda da je u njezinu kruguza ženu bilo gotovo pitanje društvene častizatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kakoje još mlada.Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva takođernam ponešto govore o odijevanju i nakitu gradskihžena. Lady Mary Wortley Montagu bila je očarana ljepo-<strong>BEHAR</strong> 85 7
ŽENE U ISLAMUtom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale istanbulskedame, njezine znanice. No, za nas su korisniji popisiimetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinombile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštinesvih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si moglepriuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice,obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale naušnices biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozilisu se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene;izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da suogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili talismanbile manje popularne, jednako kao i prstenje, a udosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spominjuukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često suimale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenitekovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvršćenesrebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platnenipojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnimnitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezenevrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnimpredmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju.Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većinaprimjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sultanovojobitelji, ili je pak izrađena, odnosno preinačena usadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnevnom”nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja unaraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica izIz suvremenih etnoloških studija, kao i izsvakodnevnog iskustva, znamo da anadolskemladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslijemogu, bude li potrebno, prodati kako bi osiguraleekonomski položaj novozasnovane obitelji.19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantskeprimjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenjima,može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovalagradska žena u 18. stoljeću.Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnevnogiskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanjudobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, prodatikako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovaneobitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemopretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću.Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijekbile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama nakitkatkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dalebi ga pretopiti.Što se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatračibili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni položajonoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europisrednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željelisu održati postojan i jasno određen društveni poredak.Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izdavalei koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, idruštveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine oprave.Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju nositisuknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamuka(kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To značida je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jerjednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninuu svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači zamjećivalisu neku vrstu folklora u načinu odijevanja. TakoEvlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeniogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovimakada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama izMeke opisao je čak i njihov parfem.Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježenaformulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na najvažnijuulogu koju ženska odjeća ima za muškog promatrača:pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo,idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često donosilizakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su injihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malopreostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su itrgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjećivale,nakon jednoga takvog poteza zatvorene.Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi drugihžena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi njihovenajuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, baremu višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva primalesu stranu posjetiteljicu poput Lady Mary “u punojspremi”. Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispitivaleopravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, skupoćui otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putemmreža kojima su žene pripadale.Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogimdrugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašnima)obično je nosila široku košulju (gömlek) odfinog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu(entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih građankičesto bila baršunasta ili svilena. Za onemanje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnihtkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se brošempričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno pokrivaloza glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjećakoja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanimkućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace,u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su imbila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za koprenu,na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči.U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevalepoput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili neovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenompoložaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke suuglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica,premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djevojkenosile koprene, a samo su udane žene pokazivalelice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenkesu nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, ikrajeva za koje europski promatrači govore kako su već u16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalnenošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrtačem.Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke,francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnjenjihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravurekoje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj8 <strong>BEHAR</strong> 85
ŽENE U ISLAMUGlazbenice, Minijatura oko 1720 – 1725. g.,akvarel i pozlata na papiru, Muzej palače Topkapiosmanskoj minijaturi iz 16. stoljeća naslikane su pokrivenekršćanke, ali i neke u odjeći s dekolteom.ŽENE KOJE SU BILE NA ČELU KUĆANSTVA IZARAĐIVALE NOVACNeudane žene koje žive same bile su rijetkost u osmanskimgradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivalene pristupiti obitelji nekog muškog srodnika. Napose ubalkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davalisu poseban status ženi koja je upravljala imanjem preminulogsupruga. I u srednjoanadolskom trgovačkom graduTokatu bilo je oko 1640. godine mnogo kućanstava zakoja su poreznici upisali imena žena. To znači da su i njihpriznavali kao glave obitelji. Udovica bi dobila samo malendio muževljeve imovine, dok bi lavovski dio pripaodjeci. Na vjenčanju se muškarac morao obvezati da će supruzidati određenu svotu novca za slučaj da se od njerastavi ili umre prije nje. U slučaju smrti ta se svota isplaćivalaprije podjele ostatka nasljedstva. Brižni muževi iliočevi katkad bi još za života dali novac svojim suprugamaili kćerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve obiteljskezaklade od koje bi dobivale plaću. Ipak, čak su i tiprihodi često bili nedostatni i mnoge su se udovice vjerojatnonastojale što prije preudati. Ako žena to nije bila ustanju, a imala je djecu za koju se trebala skrbiti, moralaje naći načina da zaradi novac.Mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju bile suograničene. Lakše je bilo ženi koja je imala gotovinu što juje mogla nekomu posuditi ili uložiti na drugi način. Nekežene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se počinjalebaviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao “tihipartneri”. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovorapoznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi “tihogpartnera” povjeravala svoj novac putujućem trgovcu.Doduše, u protokolima iz Burse iz 17. stoljeća zapisano jeskladište koje je pripadalo nekoj trgovkinji. Ona je vjerojatnonaveliko trgovala, no može biti da je jednostavno naslijedilaposao od svojega oca trgovca. Žene koje su trgovalena malo bile su uobičajenija pojava; one su opskrbljivaleimućne gospođe tkaninama i nakitom, a donosile su im inajnovije vijesti. U protokolima iz Burse s početka 18. stoljećanalazi se nekoliko popisa ostavština žena koje su posjedovalenatprosječne količine skupih tkanina, često onihs tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih žena možda sujednostavno voljele ručni rad. Ipak, možemo pretpostavitida su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovalemnogo šalova i zavežljaja (bohça). Trgovkinje su običnoprenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznatekao “žene sa zavežljajima” (bohçacı kadın).Udovica koja se morala sama uzdržavati imala je maloizgleda da nađe posao sluškinje u bogatoj kući jer sumnoge dobrostojeće žene imale robinje. Tim djevojkama,koje su često bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bidali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi razlog bio jeobičaj koji se zadržao do ranog dvadesetog stoljeća, a uAnkari se može pratiti sve do šesnaestoga. Naime, siromašnaobitelj poslala bi svoju kćer još kao djevojčicu dasluži u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdržavalidok bi obavljala različite poslove, ovisno o njezinuuzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod kojeradi priskrbila bi joj miraz. Još kada bi počela raditi bilo bidogovoreno hoće li joj muža izabrati roditelji ili obitelj ukojoj služi. Čini se da je u većini slučajeva taj dogovor biousmen, a katkad bi ga i zapisali u kadijin protokol.Odrasle žene koje su morale zarađivati, a nisu imale dovoljnokapitala da postanu trgovkinje na malo, morale sustoga pribjeći fizičkom radu. Kao i u mnogim dijelovima ranonovovjekovneEurope, žene uglavnom nisu primali u cehove,pa im je bilo tim teže osoviti se u takvom poslu. Ipak,zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u17. stoljeću tkao moher nalazili u kućama, a ne u radionicama.Čini se vjerojatnim da je u takvim slučajevima obrtnikupri radu kao član obitelji pomagala njegova supruga, akoveć i sama nije bila tkalja. Žene, od kojih su neke za taj posaoplaćali trgovci, ponajviše su se bavile predenjem mohera.POBOŽNOST I TEOLOGIJAPjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljećuosobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, za-<strong>BEHAR</strong> 85 9
ŽENE U ISLAMUhtijevaju i određenu razinu naobrazbe. U osmanskoj višojklasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svegavjersko. Čini se da je žena koje su čitale vjerske knjige imogle raspravljati o njihovu sadržaju bilo više nego što bise to na prvi pogled reklo. Istina je da ni u sultanovoj palačiočito nisu sve robinje koje su ondje odgajane poučavaličitanju i pisanju. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljenoustvrditi da je kultura osmanskih žena bila isključivo usmena.Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog šejha idžamijskog propovjednika Sejida (Seyyid) Hasana iz 17.stoljeća nalazi zapis o tome kako je od jedne od svojihsestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanonskihizreka poslanika Muhameda. Na drugome mjestu SejidHasan također spominje “duhovne razgovore” što ih jevodio sa sestrom.Neudane žene koje žive same bile su rijetkost uosmanskim gradovima. Ipak, udovice bi priličnočesto odlučivale ne pristupiti obitelji nekogmuškog srodnika. Napose u balkanskimpokrajinama, osmanski porezni propisi davalisu poseban status ženi koja je upravljalaimanjem preminulog supruga.Od samih početaka islamske povijesti, pravo na prenošenjeautoritativnih predaja koje se pripisuju Poslanikunije pripadalo isključivo muškarcima. Naprimjer, niz predajakoje su priznate kao kanonske potječe od Aiše, mladesupruge poslanika Muhameda; u islamskom srednjemvijeku mnogi su učenjaci potvrdili važnost ženskih autoritetana tom polju. Ipak, ženama nije bilo dopušteno dastudiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda sumnogi učenjaci vjerovali kako, uz neka ograničenja, nemačisto teološke ili pravne zapreke da i žena bude sudac.U spisima šejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jedneučene žene iz 17. stoljeća. Taj pisac bio je učitelj princaMustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17.stoljeća kada je njegov bivši učenik došao na prijestoljekao Mustafa II. (1695.). U to je doba među pripadnicimaosmanske više klase bilo uobičajeno da osoba koja je steklavisok položaj i postala utjecajna pomogne članovimasvoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao što jeto bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah jesmjesta postavio nekolicinu svojih vrlo mladih sinova napoložaje u učenjačkoj hijerarhiji te se, kao šejhulislam,umiješao u pitanja koja su u osmanskome svijetu njegovadoba bila tradicionalno pridržana samo za vezire. Tako jesebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine ishodilida bude otpušten iz službe i ubijen. Godine 1702.,nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje službe, i službesvojih sinova, šejhulislam je napisao dva kratka djela. Unjima je opisao povijest svoje obitelji, vlastitu karijeru ipočetke profesionalnog uspona svojih sinova. Budući daje unio i podatke o ženama iz obitelji, ta su se djela vjerojatnotrebala čitati u obiteljskom krugu.Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pirî Hanım),baka po majci šejha Fejzulaha. Ona je proučavala Poslanikovupredaju, kuransku egzegezu i priče o životu poslanikaMuhameda, i to ne samo sa svojim mužem nego i sdrugim učenjacima, šejhovima i svetim ljudima. Zanimalaju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupilaudajom zacijelo je bila posebno poticajna za proučavanjereligije; njezin je muž bio derviški šejh i (sunitski) pravnisavjetnik u Gandži (Azerbajdžan) koja je tada bila pod vlašćuSafavida. Reklo bi se da ju je suprug podržavao u učenjujer u protivnom ne bi ni mogla doći do učitelja. Budućida njezin otac, sudeći prema naslovu, nije pripadaokrugu učenjaka i derviša, zacijelo je u vrijeme odrastanjaimala manje mogućnosti za školovanje.Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanihderviša bilo i drugih žena poput sestre Sejida Hasana i PiriHanum. Što više ispitujemo neslužbenu literaturu pisanuza mali krug čitatelja, više doznajemo o takvimženama. Jedan posebno zanimljiv slučaj ženekoja je bila mistik tek je nedavno izašao na vidjelo.Asije (Asiye) Hatun živjela je u 17. stoljeću umakedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredinibio je prisutan halvetijski red, utjecajan i u Istanbulu.No, ona se nije poput većine pobožnihžena iz svoje sredine zadovoljila posjećivanjemsvetih grobova i slušanjem deklamiranja vjerskihtekstova. Umjesto toga, kako je očito imala dobrunaobrazbu, dala se u potragu za šejhom kojibi je mogao uputiti u zikr, meditativno recitiranje različitihBožjih imena. Među halvetijama to je bio način inicijacijeu mistički način života, i bilo bi nezamislivo nastojatito postići bez vodstva iskusnog učitelja. No Asije Hatunnaišla je na posebne poteškoće; kao žena, nije se moglatek tako uputiti i potražiti šejha kojega je odabrala. Stogaje duhovno vodstvo dobivala putem pisama. Između ostaloga,u njima je opisivala svoje snove. “Njezin” šejh – azapravo su bila dvojica, jer Asije Hatun na koncu je odlučilada joj stari šejh više ne može pomoći te je odabralanovog duhovnog savjetnika – tumačio bi snove svoje učenicekao što bi to činio za bilo kojeg muškog učenika.Nažalost, pisma dvojice šejhova nisu sačuvana, a nemamoni izvorne primjerke onih koje je pisala Asije Hatun.Ipak, ta žena koja će postati mistik izrađivala je prijepisesvih svojih pisama – ili su to možda bili koncepti – i spremalaih u svoj ormarić. Nakon što je umrla, sačuvala ih jenjezina obitelj, a naposljetku su dospjela u knjižnicu TopkapiSaraja gdje se i danas nalaze.Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno ineki pripadnici dvorskoga osoblja, njezina pisma smatralivrijednima i zanimljivima. To što se Asije Hatun vjerojatnonije udala, a što je u osmanskome društvu bilo neuobičajeno,također pokazuje da su njezine želje, makar u nekimpitanjima, uglavnom poštovali. U jednom pismu ona dajenaslutiti kako bi mogla zamisliti jedino udaju za svojegašejha, no čini se da se takva mogućnost nije pojavila. Iakoje islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposničkihrazloga, ipak ga je bilo, i to ponajviše među onimakoji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatunostala neudana po svojoj slobodnoj volji, a čini se da jetako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno osjećala stanovitopoštovanje prema njezinim vjerskim težnjama. Takva re-10 <strong>BEHAR</strong> 85
akcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjelida je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio osvojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su namjedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njihoveobitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitkonije pisao.Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velikapodvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičajenoda učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tompogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udajuza svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i odsupruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja ukojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Takona jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona usvojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu možeprijeći s meditiranja uz određeno Božje ime na drugo, kojese smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobruvijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog priređivačada njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučnimistik. Taj samokritični stav priređivač određuje kao tipičnoženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to štoje žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gestaskromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovoljnoodvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za njuodabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo samopouzdanja.Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlovažnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama najboljemože prosuditi stanje svojega duha.PRISTUP UMJETNOSTI: PJESNIKINJENe znamo koliko je žena sudjelovalo u stvaranju pjesamakoje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodiliih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije uobliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u kojimažena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbalicau kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega ocaobješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako jerazmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim književnimjezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako ježena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristitisvoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smislaza organizaciju negoli muškarcu. Najprije jemorala ovladati perzijskim jezikom kako bi proučavalaklasike bliskoistočne lirske poezije. Takvasu izučavanja bila dio školovanja svakog imućnogmladića, no malo je žena učilo književnost.Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobroupoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu biladostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopisete se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a posebnokomunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i moglose postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja jerazumije i podupire.Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznatijihosmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasigurnobilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun,o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdobljakojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kćiŽENE U ISLAMUamasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni talent.Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaijskepobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa iobrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga djelovanja.Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup književnimkrugovima što su se formirali oko princa Ahmeda(1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu jedvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika kojisu se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bilanedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao“replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale suoštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinjagovorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sročilaskladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.Unatoč svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinjaje naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim godinamaživota ime joj se pojavljivalo na popisima književnikašto ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.–1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahvaljujućii nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirkapjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugledakoji je uživala jer su mnogi poetae minores danaspredstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologijama.Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pjesnika.U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim muslimanskimkulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u svakomnaraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživaugled među svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Hatunse i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga književnogkruga. Prekršila je književne konvencije time što jenavela njihova imena spominjući te ljubavne odnose usvojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da sute veze ostale platonske. Čini se da se pjesnikinja uvijekdržala važećeg ćudoređa i pravila ponašanja.Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknutupjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznataod Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bilisu šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva domastekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezinPjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18.stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskogvisokog društva, zahtijevaju i određenu razinunaobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18.stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko.muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog1703.), isticao jedino tupošću. Osim po svojem književnomdjelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa jojse ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozimaFitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskiminsinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tihpriča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postojanjepokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovatiunutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogiFitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezinoknjiževno djelovanje.<strong>BEHAR</strong> 85 11
ŽENE U ISLAMUPRISTUP UMJETNOSTI: ŽENE KAOPOKROVITELJICE GRADITELJSTVABudući da su žene gospodarile svojim bogatstvom,mogle su osnivati vjerske zaklade. Sredinom 16. stoljeća uIstanbulu su trideset sedam posto svih službeno upisanihzakladnika činile žene. No, to ne znači da su imale takavudio i među pokroviteljima graditeljstva. Većina žena utemeljilaje samo male zaklade; bila bi to svota novca ilikuća od kojih bi imala koristi neka već postojeća džamija.S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima,žene nisu mogle podizati nove građevine i nisu moraletražiti arhitekte i donositi sve druge odluke koje su bile uovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Biloje, međutim, iznimki od tog pravila; majke sultana, princezei dvorske dame doista su podizale džamije, fontane idruge građevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, poputkompleksa što ga je osnovala Sulejmanova žena Hurem,te dviju džamija poznatih po imenu sultanije Mihrimah(1548. i 1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomenadžamije Šebsefa Kadun (Şebsefa Kadın) i sultanije Zejneb(Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.Još jedan način na koji su princeze sudjelovale u graditeljstvugotovo je zaboravljen jer zdanja o kojima je riječ,ljetnikovci na obalama Bospora, više ne postoje. U 18.stoljeću, u želji da pobjegnu od sputavajuće etikecije palačeTopkapi, članovi osmanskoga dvorskog društva provodilisu mnogo vremena u novoizgrađenim ili prenamijenjenimpalačama uz Bospor. Mnoge osmanske princeze uto su doba dobivale palaču čim se rode, ili barem prigodomsklapanja zaruka ili vjenčanja, što bi se upriličilo doksu još djevojčice. U takvim bi palačama haremski prostorbio posebno luksuzan, često znatno raskošniji od selamlikanamijenjenoga isključivo suprugu i njegovim muškimposjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su izabralida se oženi princezom nije pripadao sultanovoj obitelji,dočim su princeze toga doba u nekim slučajevimapredstavljale autoritet sultana.Neke su se princeze živo zanimale za arhitekturu i uređenjesvojih palača. Čak i kad nije bilo većih graditeljskihradova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mijenjalisu se u skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekimbi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi ponovnooličili palaču. Na vlažnome bosporskom zraku, jarke bojekoje su se koristile za kuće odličnika nisu dugo trajale.Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palaču odmahdodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preinaka.To znači da zdanja što su ih opisali europski putnicinisu nužno odražavala ukus razdoblja u kojemu su izvornobila izgrađena, nego stil koji je prevladavao u vrijemekada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19. stoljeća.PRISTUP UMJETNOSTI: TKANINEU muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan njei danas se nalazi mnogo primjeraka osmanskih vezenihtkanina, ćilima i sagova. Žene su imale glavnu ulogu uizradi tih predmeta. To potvrđuju i pisani izvori, premdaje dokumenata koji o tome govore razočaravajuće malo.Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st.,papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajlOsim toga, u 19. stoljeću mnogo je žena bilo zaposleno utekstilnom sektoru, a čini se slabo vjerojatnim da je podjelarada između muškaraca i žena bila bitno različita u 17.ili 18. stoljeću. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolasde Nicolay piše da dvije stotine djevojaka uče ručni rad usultanovoj palači. Budući da Francuz nije mogao imati nikakavpouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj sebroj vjerojatno zasniva na govorkanju. U ranom 18. stoljećuLady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umijećerobinja udovice sultana Mustafe II. Kao što je bilo uobičajenomeđu imućnim osmanskim damama, ta se ženaiz carske obitelji okružila mnoštvom mladih robinja od kojihsu one starije očito poučavale mlađe novakinje umijećuvezenja. Doduše, time su se bavile i odrasle osmanskedame. Pietro della Valle, talijanski plemić i putopisac, bioje oženjen osmanskom kršćankom te je stoga imao uvid usvijet žena sedamnaestoga stoljeća. Taj je autor opisaoumijeće osmanskih vezilja, napose njihov rad na prozirnojtkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, što je vjerojatnobilo nalik sjenčanju omiljenom u Europi na početku20. stoljeća.12 <strong>BEHAR</strong> 85
Della Valle se divio i zlatovezu, iako jedan današnjistručnjak za to područje vjeruje da su ga uglavnom radilimuškarci. Muškarci koji su se bavili vezenjem prodavali susvoje rukotvorine u trgovinama ili su ih za palaču izrađivalipo narudžbi. Prema Evliji Čelebiju, koji je o tome pisao1638., samo je u Istanbulu bilo devedesetak takvih ljudi,iako podaci što ih on iznosi nisu uvijek pouzdani. Kao štosmo vidjeli, posjeti takvim trgovinama u Istanbulu su u18. stoljeću bili omiljena razonoda žena.Osim za potrebe svojih kućanstava, neke su vezilje radilei po narudžbi. Izvještaj upućen jednoj haremskoj damipotvrđuje da je bilo takvih žena, od kojih su u ovomslučaju naručili da izvezu prekrivače za palaču. Zapravo,vezilje su odbile narudžbu jer je ručni rad koji se tražio bioodveć istančan. U 16. stoljeću u Bursi je postojala posebnatržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono što susame izradile, ne plaćajući porez. Među tim radovima vezje svakako zauzimao istaknuto mjesto. Druge vrste rukotvorinaprodavale su trgovkinje koje su opskrbljivale haremeimućnih ljudi luksuznim proizvodima i robom širokepotrošnje. U habsburškim dijelovima Ugarske i na kršćanskimdvorovima jugoistočne Europe također su visoko cijeniliveziljsko umijeće osmanskih žena 16. i 17. stoljeća.Neki su plemići nastojali dobiti takve žene kao robinje zasvoje rezidencije. Ugledne kršćanke katkad su se i dopisivales muslimanskim damama o uzorcima za vez ili su ihpak pokušavale naučitiod svojih turskih sluškinja.Nažalost, rani primjercitekstilne umjetnostivrlo su rijetkodatirani ili potpisani.Nekoliko europskihilustracija iz 18. stoljećapokazuje kako su vezilje radile. Doduše, te se ilustracijemoraju oprezno tumačiti jer je malo vjerojatno da je slikarili crtač imao prigodu vidjeti unutrašnjost nekog osmanskogharema. Možda su bili te sreće da mogu promatratiprofesionalne vezilje pri radu, a među njima je bilo mnogonemuslimanki. Te su žene po svemu sudeći zatim naslikaliu odjeći elegantnih dama. Na takvim se ilustracijamavidi vodoravno postavljen okvir na kojemu je zategnutatkanina što ju je trebalo izvesti; ta naprava stoga nalikujestolu. Okviri za vez bili su među tipičnim obilježjimažena već u 15. stoljeću; jedan onodobni nadgrobni spomenikprikazuje žensku figuru pognutu pred takvom napravom.I ONE O KOJIMA NIŠTA NE ZNAMO...“Bezimena bijaše žena” – to je izjava koja je postalagotovo geslom feminističke književne teorije. I kada segovori o Osmanskome Carstvu, sve što možemo izreći onekim anonimnim umjetnicama jest to da su sigurno postojale.Među najvažnijima su tkalje sagova i ćilima. Onesu djelovale u 19. i 20. stoljeću, ali nedvojbeno i u ranijimrazdobljima.Možda će se jednoga dana u istom duhu moći napisatijoš jedno poglavlje u kojemu će se govoriti o pjevačicamai glazbenicama. U sultanovoj palači djevojke iz haremai paževi sudjelovali su u zborovima i glazbenim priredbama.Makar u 18. stoljeću, glazba je bila jedna od onihumjetnosti kojima su dame iz istanbulskoga visokog društvapoučavale svoje mlade robinje, ako bi pokazale daimaju dovoljno dara. Sve u svemu, čini se da su amaterskiizvođači bili manje popularni nego što je to bilo u Europidevetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljeća i da su se višecijenili koncerti profesionalnih glazbenika. Još uvijek neznamo kako su se ti glazbenici školovali, i jesu li one najistaknutije“posuđivali” iz jednog otmjenog harema u drugi.U stotinama ostavinskih popisa koji su dosad ispitanijoš nije pronađen nijedan zapis o glazbalima. Prema tome,instrumenti su sigurno bili vlasništvo samih glazbenika,no popisi njihovih ostavština dosad nisu otkriveni.Očito je, dakle, da su mnoge osmanske žene mogleiskusiti i nešto izvan okvira svakodnevnih poslova vezanihuz obiteljski život, odnosno, kada su posrijedi one imućnije,da se mnoge od njih nisu zadovoljavale samo odjećom,prijateljicama i slasticama. Taj zaključak na prvi pogledmože djelovati banalno. Napokon, osmanska je kulturabila drevna visoka kultura s dugom književnom i umjetničkomtradicijom. Stoga bismo i očekivali da su se nekeod mnogih žena koje su živjele u 16., 17. i 18. stoljećuosjetile potaknutima na “muško obrazovanje, umjetnost,mudrost i čast” i da su uspješno ostvarivale svoj naum.Dva su razlogazbog kojih je zaboravljendoprinos ženaosmanskoj kulturi. Prvo,sve patrijarhalnekulture, ne isključujućini našu vlastitu, sklonesu na ovaj ili onaj načinisključiti postignuća žena iz kolektivne svijesti. Drugo,određena slika žene sastavni je dio predodžbe o “egzotičnomOrijentu”, koja se očituje već u slikara 19. stoljeća,poput Delacroixa (1798.–1863.). Ta je slika negativna imizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajviše u tobožeznanstvenoj literaturi. U njoj se žene pokazuju kao pasivnabića o kojima je malo toga vrijedno spomenuti, osimda zrače erotičnošću. Zbog voajerske sklonosti muškaraca,bolje rečeno znanstvenika, ta se erotska strana preuveličava,a “pasivna istočnjakinja” postaje simbol stranekulture. Tim simbolom može se dati naslutiti da je bliskoistočnodruštvo, viđeno kao po naravi feminino, pasivanfenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je dakakomuškarac. Poduzetne žene koje su pokazivale zanimanjeza umjetnost ne uklapaju se u takvu sliku. Takvi sustereotipi plod neobuzdane mašte, a to su povjesničari –a napose povjesničarke – u mnogim područjima i te kakodobro dokazali. Treba se nadati da je ovo poglavlje pokazalokako su oni jednako nekorisni i pri razmatranjuosmanske kulture ranoga novovjekovlja. Da se poslužimoriječima Mihri Hatun: “Velite da žene imaju malo razborai da ih zbog toga ne slušate. No Mihri, koja moli za vas [iželi vam dobro], ovako tumači, a pametni i zreli ljudi topotvrđuju: darovita žena bolja je od tisuće muškaraca bezdara, razborita je žena bolja od tisuće glupih muškaraca”U 16. stoljeću u Bursi je postojala posebnatržnica na kojoj su žene mogle prodavati onošto su same izradile, ne plaćajući porez. Međutim radovima vez je svakako zauzimaoistaknuto mjesto.ŽENE U ISLAMU<strong>BEHAR</strong> 85 13
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆIntervju: Feđa ŠehovićPisac temeljnih ljudskihvrijednosti i zagovorniksuživota u suvisloj zajedniciRazgovarao: Sead BegovićFeđa Šehović (pseudonim: Raul Mitrovich) rođen je 16. ožujka 1930. u Bileći.Poslije završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi u Dubrovniku na osnovnoj,zatim na srednjim školama. Radio je kao slobodni novinar, Direktor drame HNK uSplitu, zatim kao knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, da bi od1985. sudjelovao u izgradnji Doma Marina Držića, a potom postao i njegovim prvimvoditeljem. Umirovljen je na toj dužnosti godine 1996. U zadnjem ratu (u kojem jeaktivni sudionik) piše svoj Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju godine 1992. zvaoZla kob zaborava, zatim, tih godina, slijedi knjiga Priče iz Vitaljine i ratni roman Četirivozača apokalipse. Šest njegovih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, Debello ragusino, Dogon i Knjiga postanka čine jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju– humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja. Godine 1980. Šehovićsvojoj stalnoj i kvalitativnoj romanesknoj referenci, Marinu Držiću, posvećuje romansiranu biografiju pod naslovomVidra, a njegovim ponajboljim romanima smatraju se naslovi Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvodu tvrđavu. Kritika ubrzo uviđa da on u narativnoj metodi vrsno koristi kroničarske manire Ive Andrića i IvanaAralice te uz Nedjeljka Fabrija postaje najznačajnijim i najprivlačnijim piscem povijesnih romana. Književni povijesnikKrešimir Nemec smatra da je postmodernističkim postupkom, odnosno, zaklanjajući se pod pseudonimomRaul Mitrovich, osmislio posve nov “zamaskiran” identitet za novo spisateljsko ruho. Zasebnu tematskomotivskucjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1992. da bi sintezu svoga pripovjedačkograda ostvario s fascinantnim romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – Cronica travuniana. Zbirku svojih pučkihkomedija, drama i dramoleta objavio je 1969. godine i to je bila njegova prva objavljena knjiga. Blizak komediografijitalijanskoga poratnog neorealizma uspješno se, između ostalog, predstavio s dramama Dubrovačkiškerac, Novela od kapetana, Kurve i Katarina II.Begović: Gospodine Šehović, u svojoj “Povijesti hrvatskeknjiževnosti” Slobodan Prosperov Novak piše daste s dubrovačkom sredinom, u koju ste stigli odmahnakon studija, a osobito s tamošnjim političarima, rijetkobili u harmoničnim odnosima, iako ste autor “Dubrovačketralalogije” (koju čini čak šest romana), a takođerste, između ostalog, autor romansirane biografijeMarina Držića pod naslovom “Vidra” (koji je poslužioi kao predložak za istoimeni film). Činili ste to s nesputanomkomediografskom humorističnošću. No, stječese dojam da Vas Prosperov Novak uzima u zaštitu. Imali danas takvih zagovarača Vašeg života i djela i, uostalom,treba li Vas uopće od nekoga braniti?Šehović: Lijepo je to kad vas kao pisca ima tko branitiod onih čije su prosudbe ne zasnivaju na načelima estetikei etike, nego na onima koje su utemeljene na političkim,religioznim, rodovskim i inim osjećajima pojedinacaili grupa. U njihovu svjetonazoru, ako se tako može reći,dominira isključivost, često pritajena, ali snažna odiozaprema svemu drukčijem, a što se umjetnosti i kulture tiče,stigmatizacija nepoćudnih je njihovo najjače i najubojitijeoružje. Nažalost, jednom stigmatiziran nikad pomilovan.U zabludi su oni koji misle da je stigmatizacija počela kodnas zaslugom politike prve vlade naše neovisne države;događalo se to meni i u onom vremenu prije kad je bratstvoi jedinstvo naroda raspale države izgledalo kao nadomjestakdruštvu koje se odricalo religije.Moj prijatelj (zaista prijatelj) Bobo, kako Slobodanaoduvijek zovem, od onoga dana kada je bio maturant dubrovačkegimnazije i kada mi je došao do ruku njegovzapis o Vetranoviću. Osobno sam ga odnio u splitski časopis“Mogućnosti”. Nisam sumnjao da će se i urednik Jeličić(zakleti Držićevac) oduševiti zrelošću jednog dubrovačkogmaturanta. Od tada smo Bobo i ja počeli razgovoreo Vidri (M. Držiću) da bi godinama poslije zajedno snovali“Dom Marina Držića”. U međuvremenu, Bobo me, uz14 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆmali broj mojih kolega i prijatelja, doista štitio od različitoobojenih stigmatora. Još uvijek me štiti, kao i ja njega, jeri njega su neki svećenici u ovo vrijeme stigmatizirali. Jošuvijek smo zajedno, i s Držćem koji je također s nama, sužitkom slavimo Vidrinu 500-godišnjicu, a bio je takođerstigmatiziran, sigurno više i teže od nas dvojice.Da li danas imam neke nove zagovorače mojih djela?Imam ih puno među čitateljima širom lijepe naše (i šire,kako se nekad govorilo!). I na koncu, doista mi nije potrebnazaštita od bilo koga, a možda bi mi, ponekad, dobrodošla zaštita od samog sebe.Begović: Vaš kultni roman “Gorak okus duše” smatrase remek djelom povijesnog romana, a pisan je natemelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Naime,u svim je Vašim romanima izuzetno dobro korišteni uočen taj diskurs i povijesna konstelacija najmanječetiriju naroda (pritom mislim na čitalačku nasladu):kršćanskog (hrvatskog), turskog i slijedom togamuslimansko-bošnjačkog, ali i židovskog. Jesu li Vamikada i jedni i drugi i treći zamjerili što umjesto stvarnegrađe novije povijesti, nudite Vaše fiktivne, ali urađenena stvarnoj povijesnoj podlozi, ili pak roman pisanpo predlošku izmišljenih fra Mavrovih zapisa?Šehović: Po svemu sudeći, izmišljeni fra Mavro dopaose učenim kritičarima jer su baš u njemu otkrili elementeveć vladajuće postmoderne u svjetskoj književnosti, a jedanod njih je posebno istakao da je moj roman “Gorakokus duše” tiskan cijelu godinu prije “Ruže” UmbertaEcca. Nisam ovo provjeravao, jer sve i da je to istina otkudbi mi iz jedne male zemlje kojoj Europa sada ne priznajeni ZERP, a kamoli bi onda priznala neko moje rodonačeništvou romanesknoj prozi. Što se izmišljenog fra Mavrovogzapisa tiče, na svu sreću, možda jedini u nas koji je uono vrijeme sustavno pratio kretanja u europskoj literaturi(Zdravko Zima) i napisao je o čemu je tu riječ, dok jevećina, mada benevolentnih, fra Mavrov zapis uporno nazivalaarhivskim dokumentom.O multikulturalnosti koju promoviram gotovo u svakomsvom djelu, jedino su to i vrlo glasno otkrili bosanski franjevci.O mojoj aktivnosti u tom smislu za vrijeme opsadeGrada, nitko nije ni zucnuo. Ni moj ratni drug s kojim samzajedno dijelio upravo ideju o kojoj govorimo (poznati humanistdr. Lang) dogo jedno vrijeme nije se sjetio (ili moždausudio) javno prokazati našu zajedničku humnističku iratnu avanturu. Tek nedavno, reče mi naš zajednički prijatelj,kada se sudilo o zločinima u Gospiću, dr. Lang je šokiraodruštvo rekavši: “Da smo Feđa i ja bili tada u Gospiću,zločini se ne bi dogodili!” Malo jest moj ratni drug pretjerao,ali drago mi je da se upravo tako izrazio. Vjerojatno senije usudio to reći u doba kada je predsjednik naše državedijelio u Dubrovniku “redove Danice” za zasluge u ratu,svima onima koji su zajedno s njim i sa mnom bili u “KonvojuLibertas”. Bukvalno svima, samo ne meni, valjda zbogmoga pisma generalu Bobetku, koje je inspirirano pokušajimada i u našem Gradu zavlada gospićko ludilo.Finalmente, što još reći o svijetu u kojemu nema pravde,jer da je drukčije i hrvatski ugledni promicatelji vladajućihideja o novom multi kulturalnom svijetu, kada bi seozbiljnije pozabavili mojim književnim radom, lako bi uočilida, kako već rekoh, u gotovo svim mojim djelima ističemmeđusobnu snošljivost i toleranciju među narodimai vjerama. No, za te zasluge neki drugi dobivaju nagrade ipriznanja. Never minde! Kako bi rekao moj Vidra.Begović: U vrijeme zadnjeg rata, također ističe kritika,bili ste nešto kao dubrovačka savjest. U tom smisluneobičnu potresnost i živu aktualnost zadržao je Vašroman “Četiri vozača u Apokalipsi”. Angažiranu slikukoju u njemu dajete ispisali ste bez lažnog patosa ihimnične nacionalnosti iako u njemu pratite biografiječetiriju vozača hladnjače Apokalipsa, a dotičete se ionog trebinjskog četnika Vučurevića koji je takođerbio vozač. Koliko je bilo prijepora oko tog još uvijekaktualnog i moralno napisanog romana?Šehović: Ovdje se mogu nadovezati na prethodni odgovor.Imate pravo, u apokalipsi koja je zadesila narode inarodnosti u Jugoslaviji, nije mi bilo ni na kraj pameti dopustitida me nadvlada vlastito opravdano ogorčenje, izazvanodoista jednom bezumnom i barbarskom agresijomna naš narod, na moj Grad. Nisam ni poput nekih, što senekom dodvoravaše, smatrao podjednako krivim strane usukobu i podjednako barbarskim samo zato jer to nije istina,ali isto tako morao sam reći ono što se onda nije smjelogovoriti, a kamoli pisati, dakle o fatalnoj pogreški politikenaše mlade države prema Bosni. Osjećao sam to kao bolnuizdaju mojih mladenačkih snova i onih iz vremena Hrvatskogproljeća. Vrhunac svega bio je brutalni izgon iz hrvatskevojske i ubojstva muslimana, dubrovačkih branitelja od1991. Zato sam objavio u novinama otvoreno pismo generaluBobetku, ali i zbog tog dobivao prijetnje koje bi sevjerojatno i obistinile, da general nije stao na moju stranu.Reperkusije tog moga humanitarnog angažmana nastavilesu se i u vremenu kada su se u Gradu otkupljivali stanovi.Zamislite u mojoj kući svi su lako otkupili stanove, samo neja. Pitao sam i dobivao uglavnom nesuvisle odgovore, alikao Vidrin sljedbenik, “akomodo sam se zlu brijemenu” iprepisao moj stan na ime supruge koja je, zna se po imenu iprezimenu kojemu narodu pripada. Zato se ja, na nerijetkeriječi mojih prijatelja da sam veoma ugledna osoba u Gradu,nasmijem od svega srca, ponekad i do suza.Na primjer, kada su me ugledni pisci hrvatski, zajednos Naučnom bibliotekom u Gradu, kojom sam nekad rukovodio,predložili županijskom odboru za nagrade da midodijeli nagradu za životno djelo. Kako sam (jedini ja)očekivao nisam dobio tu nagradu, nego nekadašnja zaposlenicau hotelu i turistički vodič, draga starija gospođakoju sam često viđao kako grupi stranih turista pokazujeznamenitosti našeg Grada. Ta činjenica me nije ogorčila(stigma je stigma!) naviknuo sam na takve stvari i gotovoih smatrao normalnim. Nije mi potaklo gorčinu ni obrazloženježirija nagrade za životno djelo, koje navodi činjeniceda je laureat nagrađen kao izvrsni turistički vodič i daje tijekom svog “plodnog rada”, kako se to kaže, u jednojgradskoj osnovnoj školi osnovala dvije “turističke sekcije”kao dopunski rad za mlade učenike. Ni to i takvo obrazloženježirija doista me nije ogorčilo, ali kad se zbog protestanekih intelektualaca u Gradu morao u javnosti pojavitii šef žirija da brani izbor laureata, pa nekoliko puta ponovioda je odabranica žirija “u svakom pogledu bila su-<strong>BEHAR</strong> 85 15
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆperiornija od ostalih kandidata”,e tad mi je pukaofilm i sad mi je jako žao štosam, poslije toga, na promocijimoje knjige, odgovarajućina pitanje jednenovinarke rekao i neštoružno o mojoj konkurentici,nešto što nije u skladu sinače poznatim džentlmenskimodnosom i ne samoprema ženama.Begović: Stojite i danasčvrsto iza toga da se s lakoćommožete identificiratis biografijom MarinaDržića?Šehović: Ne sjećam segdje i kada sam “stajao izatoga”, a tko zna, možda ijesam, budući je piscu teškoizbjeći te ludosti, no bilokako mu drago, ali dostaima zajedničkog u našimbiografijama. Na primjer,Držići su jedno vrijeme živjeliu Boki baš kao i mojipreci. Ako tako pođemo redom,onda sam i ja pisaokomedije, osnivao kazališnedružine, radio u profesionalnomkazalištu. Vidra je koješta doživljavao u svomGradu, apsolutno bio stigmatiziran, često morao bježatiiz Grada i na koncu postao urotnik s namjerom da srušivlast u Dubrovniku. Moglo bi se reći da sam i ja ne samosvojim književnim djelima urotnički rovario protiv zajedničkedržave južnih Slavena, ne samo 1971. kad me okružnijavni tužitelj tužio da svojom prozom ismijavam i vrijeđamnarodnooslobodilačku borbu i zaslužne heroje NOBe.A tek, moj angažman na prvim demokratskim izborima,kada me je, za predizbornog skupa, pred crkvom svetogVlaha, UDBA pomno slikala s više kamera! Nitko od mojihkolega u Matici hrvatskoj kojima je ponuđeno da kažunešto na skupu svom dragom narodu, iz raznih razloganije želio govoriti, a kad je netko rekao da bi ja to najboljeobavio, nisam se dvoumio.Tko zna koliko bi ja dobio robije da na izborima nijebilo kako je bilo. Tek poslije izborne pobjede, kolege izMatice počeli su hvaliti moj “veličanstveni” hepening sbivšim đacima i njihovim već punoljetnim nasljednicima.Neki, koji su o tom pisali ili samo negdje o tome govorili,nazvali su taj hepening “Satom iz hrvatskog” Zamislite,pred crkvom svetog Vlaha masa naše čeljadi koji su se svipretvorili u moje bivše đake. Predložio sam im da na“ovom satu” dekliniramo vlastitu imenicu Hrvatska. Jasam onda postavljao padežna pitanja, dodajući im smisaoskupa (na primjer, u prvom padežu zapitah masu: “Tko ilišto vam je u srcu”, a cijela ta masa odgovarala je: “Hrvatska”.I tako sve do kraja deklinacije. Bilo je divno čuti to1996., Dubrovnikhimničko jednoglasje. Pamteto mnogi bivši moji đacii njihovi sinovi. Kažu mi nekinedavno da kako su imrođaci iz Australije pisali daimaju cijelu snimku moghepeninga iz '91. i da gačesto “vrte” na videu. Tajhepening je doista mnogeu Gradu oduševio, što je zavjerovati, ako se zna da gaje UDB-a odmah proglasila“podmuklim udarom” nacjelovitost SFRJ.Begović: Svi Vas oduvijekmuče s pitanjem zaštoste svoja tri romana “Gorakokus duše”, “Oslobađanjeđavola” i “Uvod utvrđavu” potpisali s pseudonimomRaul Mitrovich?Šehović: Vjerujem, nebi se to uopće dogodilo dame na to nisu navukli, uono vrijeme najinventivnijiurednici u hrvatskom izdavaštvui knjižarstvu. Urednicikuće Hrvatskog grafičkogzavoda tiskali su najprije“De bello raguzino”,jedan od romana iz serije“Dubrovačka tralalalogija”. Uvjeravali su me da će to bitipravi hit, pravili sa mnom neke promotivne spotove i jošdosta toga, da bi na koncu izlaskom knjige odjek bio sasvimprosječan, a isto je tako bilo i s knjigom, također iztralalalogije, “Kazino”, oli vam “Dubrovačkom bordelu”.Možda je na to utjecao i katastrofalan nemar u slogu knjige,gdje su neka poglavlja izmiješana, ali ja sam im pokušaoobjasniti i bitnu ulogu moje stigme, ne samo u ovomslučaju, nego i kazališnoj produkciji. Recimo, pisao samgodišnje najmanje jedan kazališni komad, a matični teatarih je stavljao na svoj repertoar, prosječno svake petegodine! U prvi mah obojica genijalaca iz HGZ-a, kako samih ja zvao, nisu bili spremni prihvatiti mogućnost takvestigmatizacije u ondašnjem društvu i posve su drukčije odmene mislili. No, dogodilo se čudo; pozvali su me u Zagrebi predložili da se “Gorak okus duše” tiska pod pseudonimom.Činilo mi se to tada više zabavnim nego li mogućeefektnim: Jesam li komediograf, ili nisam!Kao takav napisao sam izmišljenu biografiju južnoamerikancadubrovačkih korijena i da se “vlasti ne dosjete”,dao mu deset godina više od mene, jer je navodno zavrijeme II svjetskog rata služio u britanskom RAF-u i …tako dalje. Izlaskom romana, ovaj put, dogodilo se čakmnogo više frke oko moje knjige nego li su to “genijalci”zamišljali. Pisalo se uvelike, uglavnom kao otkriću novog iznačajnog dubrovačkog pisca iz dijaspore. Ipak, nedugozatim, netko je ubacio bubu u uho javnosti da je ustvaririječ o pseudonimu poznatog i “ozbiljnog” hrvatskog pis-16 <strong>BEHAR</strong> 85
ca i zatim se započelo nagađati, tko bi sve to mogao biti.Uopće nikome nije ni padalo na pamet da bi to mogaobiti ja, a spominjana su imena poput uglednika kao što suakademici Rafo Bogišić, pa Frano Čale i još neki, koji supisali doista kvalitetna znanstvena djela o Dubrovniku idubrovačkim piscima te je sve to na koncu “genijalce”uvjerilo da je itekako moguća stigmatizacija u socijalističkomdruštvu.Begović: Nedavno se na Glavnom odboru “Preporoda”otvoreno progovorilo o perspektivama Bošnjaštvau Hrvatskoj, pa su čak i mlađi ljudi čvrsto zastupalistavove da ništa neku osobu ne priječi da se u Hrvatskojizjašnjava i kao Hrvat i kao Bošnjak i kao Musliman.Vi ste se u svojim romanima znalački bavili i vjeromi nevjerom i svim gore navedenim nacionalnimatribucijama i to u bližoj i daljnjoj prošlosti. Kako danasgledate na te ustajale mentalitete koje ste svojimpisanjem uvijek provocirali?Šehović: Gledam kao i do sada, nimalo optimistično,jer o očuvanju tih mentaliteta zdušno se, još uvijek, brinuvjerske institucije sa svojim, ideologijama koje će još uvijeki tko zna koliko još dugo populizam smatrati bitnomodrednicom svog postojanja. Istina, ima nešto pozitivnou ponašanju Bošnjaka u Bosni, pa i u Hrvatskoj, njihovoodbacivanje krutosti nacionalne homogenizacije s izrazitomvjerskom komponentom.To je dobro i drago mije što su, za razliku od ostaladva naroda, već iskoračiliprema Europi bar na tommultikulturnom i multinacionalnomplanu.Begović: Dopustite daVas pitam jeste li još uvijekHrvat musliman iliBošnjak?Šehović: Znate li vi onupjesmu “ja sam Hrvat, jasam Hrvat domovine sin?Čuli ste za nju, ok. Sjećamse da sam tu, ili neku sličnupjesmu, davno pjevao, prijedrugog svjetskog rata.Možda sam je čuo u Trebinjuod učenog Šehovića kojije živio u Zagrebu i biokako se onda govorilo Radićevacili Mačekovac. Vjerojatnonije bilo slučajno toda sam pošao studirati uZagreb, a ne negdje drugdje,kako su to činili nekimoji školski drugovi. Moždaisto tako nije bilo slučajnoda sam za vrijeme studijaupoznao dvojicu neštostarijih muslimana iz BiH:Maka Dizdara i NerkezaKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ1960., doba “galebarenja”Smajilagića. Možda sam posjetio grob Starčevića, zatošto mi je Mak o njemu lijepo govorio. Možda su Dalmatincii Dubrovčani upravo oni, s kojima sam se družio u Zagrebu,pobudili želju da se nacionalno osjećam isto kao ioni. Možda je sve to bilo slučajno, ali dogodilo mi se. Poslijeapsolviranja odlazim odslužiti vojni rok. Na kraju služenjapodijelili su nam takozvane “bukvice”. U mojoj bukvicisu mi napisali da sam po nacionalnosti Srbin. Budućimi je to bilo prvi put u mome životu da vidim zapisanuvlastitu nacionalnu opredijeljenost, zamolio sam komandiračete da mi objasni tko i zašto je tako mene opredijelio.Uz to, vjerujem sasvim iskreno, ispričavao sam se komandiruda ja nemam ništa protiv takve opredijeljenosti,jer sam i tu u vojsci živio sasvim ljudski s vojnicima različitihnacionalnosti i vjera. Komandir je bio zbog toga nervozanpa me ubrzo zapitao: želim li ja da mi on promijeninacionalnost u “bukvici”. Onda me je uvjeravao “da jetakva direktiva” i da svaki vojnik mora biti i nacionalnoopredijeljen. Nervozni komandir (“čiraš”) najprije mi jeobjasnio što to znači osjećati se nacionalno i na koncuzaključio: Hajde reci brzo da ovo završimo?Na osnovu onoga što mi je drug komandir elaborirao,što su to nacionalni osjećaji, kratko mu odgovorih neka ondanapiše da sam Hrvat. Dobro, odgovorio je, odnio “bukvicu”sa sobom, obećavši da će već slijedećih dana sve bitiuređeno kako bih mogao, zajedno s društvom krenuti premaZagrebu. Oprostite Seade,da samo kažem kraj ovepriče? Dunkve, morao samostati cijela tri tjedna da bidobio redigiranu “Bukvicu”.No, nisu mi je dali nego rekošeda su je poslali Vojnomodsjeku u stalnom mjestuboravka i da će oni “stvarsrediti”. Ne sjećam se kolikoje prošlo mjeseci ili godinakada su mi u Dubrovnikudali “bukvicu” s ispravljenomnacionalnošću. Kaoindividualist i humoru sklon,osjećao sam se sretnim dakonačno na jednoj od važnihsvojih iskaznica imamnešto što sam osobno izabrao,jer sve ostalo, već nadan mog rođenja, izabralisu drugi. Uostalom nikadanisam imao nešto protiv togada me Bošnjaci u Hrvatskoji Bosni svojataju kaopisca i čovjeka.Begović: Kako je vrednovanVaš golemi opus ikakve su kulturološke irecepcijske relacije premanjemu u zagrebačkoj,sanđačkoj i bosanskojsredini?<strong>BEHAR</strong> 85 17
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆŠehović: Pravovrednovanje književnogdjela obavlja vrijeme.Dotle mi piscimožemo uživati u zabludida nešto osobitoostavljamo iza sebe.Raduje me da seneka moja djela igrajuu teatrima i nakon nekolikodesetljeća. I ponovo,nakon desetljećaizdavači tiskajumoju prozu. Volimkad o meni kritičari pišuonako kako to našaspisateljska taština1963., Dubrovnik priželjkuje, zašto nereći istinu, ali pravozadovoljstvo osjećam kada mi se čitatelji obraćaju sa svojimpismima. Takvi su mi se javljali iz Hrvatske i Bosne, a izSandžaka nisu. Kada mi jedna Sarajka, koja očito mnogočita, kaže da je na dušak pročitala preko tisuću stranicamoje sage o Ilijasbegovićima i da je posebno oduševljavaodnosom bosanskih fratara i muslimana u Bosni, pa zatim,kada jedna Korčulanka u istoj prozi nalazi sebi blizaksvijet i sve vrijeme “kao da živi s njim”, da su joj likovi“tako bliski”, kako onda ne biti zadovoljan tim ljudskimzbližavanjem različitosti.Begović: Ne bih se složio, kao što su neki pisali, daVam nije stalo do formalnog savršenstva i da ciljanokrećete prema izravnom efektu. Iako se služite i govoromsredine iz koje potječete, s kojom ste se srodili, ato je dubrovačka te ste čak pisali i na dubrovačkomnarječju, u Vašem se svakom romanu osjećaju neobičniemotivni naboji između likova, znakovita ambijentalnosti atmosfera sredine. Koliko takvu jednu sliku,koja uvažava tradiciju, po Vašem mišljenju, mijenjajutakozvani stvarnosni pjesnici i prozaici u Hrvatskoj i uBosni?Šehović: Inovacija u književnosti je zapravo snaga štotakvu intelektualnu aktivnost čini gotovo vječnom. Novimformama i sadržajima, ova vrsta umjetnosti, kao uostalomsve ostale, obnavlja se i obogaćuje novim formama isadržajima. U tom smislu, iskustvo mi govori da je u povijestiknjiževnosti bilo mnogo više pokušaja da se inovira,negoli je ostvareno vrijednih inovacija. Uspoređujući književnosts likovnom umjetnošću, lako se da zaključiti kolikoje likovna umjetnost u svojim povijesnim preobrazbamabogatija kada je riječ o ostvarenim rezultatima. Ponavljam,neka pušu (ili puhetaju) novi vjetrovi, pa bilistvarnosni ili nestvarnosni, jer, može se dogoditi da nekiod njih bude zaista osvježujuća inovacija.Begović: Koji su Vaši favoriti od mlađih pisaca, pratiteli ih uopće kontinuirano i imate li možda izravnognastavljača?Šehović: Pratim ih koliko to meni dopuštaju moje godine,ali favorita još nemam. Nije mi se to još dogodilo.Begović: Je li petoknjižje “Ilijasbegovići-Cronica travuniana”sinteza Vašeg romanesknog rada. Vraćate seu 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan, pazahvaćate razdoblje austrijskih vlasti u Bosni, zatimpripovijedate vojničku sudbinu Hasan-bega, koji jedospio u talijansko zarobljeništvo, i njegova brata kojegsu zarobili Rusi. Obitelj napušta svoju bosanskubegovinu i preseljava se u Dubrovnik. Sudjeluje nadvije strane u ratu, a roman završava događajima izhrvatsko muslimanskog rata i razrješava se u Haagu.Takav povijesni raspon uspio je u svome “Triemeronu”podastrijeti samo Nedjeljko Fabrio. Mislite li da takveosjetljive ratne situacije još jedino mogu razriješitiMeđunarodne organizacije i svjetske velesile? Sjetitese Frndićeva “Alibegova pisma Europi i Americi” kojeje taj naivni zeničanin godine 1919. na francuskomuputio Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Versaillesune bi li one proglasile samostalnost Bosanskohercegovačkedržave.Šehović: Pitate me, zapravo, jesu li sadašnje međunarodneorganizacije u stanju riješiti problem države Bosne iosigurati njen opstanak? U tom smislu poučan je pokušajorganizacije UN kojoj, po svemu sudeći, nije bilo ni na krajpameti spašavati državu Bosnu, nego da, poslije događanjau Srebrenici, zaustavi nezapamćeno divljanje zločinanad muslimanima (Bošnjacima) koje je širom našeg planeta,a posebno u Europi, izazvalo zgražanje i nazivano sramotomzapadne civilizacije. Osimski sporazum, onakavkako je sproveden, ničim ozbiljno i uvjerljivo nije predviđaoočuvanje BiH države, a post osimsko dugo vrijeme, podkontrolom guvernera čija je glavna uloga bila očita: da se“sve strane u sukobu izjednače u divljaštvu i zločinu, što jeiz godine u godinu moralo pogodovati zamislima i željamada BiH konačno zadesi ono što i Jugoslaviju. Matične državedvaju bosanskih naroda, u međuvremenu, pod pritiskomsvjetske javnosti verbalno su se odricali svojih pretenzijaprema Bosni, a stvarno ništa ili premalo činili da se njihovinarodi u Bosni odreknu svojih opasnih iluzija. Istina,zahvaljujući otriježnjenju hrvatske politike i imajući u vidunastalu intenzivnu želju naše države da se priključi Europskojuniji, već niz godina upravo vlast u Hrvatskoj dovoljnoiskreno sugerira Hrvatima u BiH, nešto gotovo sasvim su-1966., Šehović, Ivan Kušan, Igor Mandić18 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆMalo je poznato da je Šehović, družeći se sa slikarima, oduvijek osjećao privlačnu snagu palete. U zrelim,muževnim godinama on nalazi vremena te će zažaren stati uz štafelaj i na zanimljiv i umjetnički dotjerannačin realizirati svoju davnašnju umjetničku znatiželju. Feđa je tim činom povećao svoj duševnimir, a redakcija “Behara” smatra da je otkriće njegova slikarstva pravi biser.Moj susjed, akrilik, 2001.Ljepota puste vale, akrilik, 2007.<strong>BEHAR</strong> 85 19
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆKonavoska bandijera, akrilik, 2003.Pogled na selo kroz vlažno staklo, akrilik, 2006.20 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆGrad, akrilik, 1991.Grad u plamenu, akrilik, 2003.<strong>BEHAR</strong> 85 21
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆGrad kulisa 1, akrilik, 2003.Grad kulisa 3, akrilik, 2001.22 <strong>BEHAR</strong> 85
protno od onoga što je nekadčinila, to jest, upućujeih na njihovu državu BiH ida u okviru nje nađu novusoluciju života koja će sebazirati na potpunoj ravnopravnostitriju naroda. Vjerujemda će i država Srbija,priključujući se Europi, sličnodjelovati na svoje sunarodnjakepa se u budućnost,možda daljoj, možeočekivati potpuno iščeznućeideje matičnih država itako bi se, vjerujem, izbjegladestrukcija države Bosne.Dakle, u situaciji okoBosne osjećaju se pozitivnipomaci, ali u samoj Bosnikao da je zauvijek cementiranonesuglasje i konfrontacija.Nikako da se ostvarineka zajednička platforma:jedni još uvijek hoće da Bosnane bude nikakva država,to jest da se sačuva mogućnostpriključenja matičnojdržavi, a drugi opet neidu tako radikalno dalekojer ih matična država u tomne podržava, dok je trećimacilj stvoriti bosansku državukakva je bila za vrijeme Tita,što je u suprotnosti sa suvremenimstandardima europske demokracije. Svi su seukopali u svojim poslijeratnim rovovima i budno čuvajusvoje prostore označene osimskim crtama razdvajanja.Ukratko, Bosanci i Hercegovci, svih triju naroda, moraju sekonačno odreći svojih zabluda i misliti o BiH državi koja jeu ovom vremenu jedino moguća, održiva i svima prihvatljiva.Na koncu, i BiH će jednog dana, kao i naša država, pristupitiEuropskoj uniji u kojoj se ne tolerira srednjovjekovnoshvaćanje države i nacije.Bez obzira na sve rezerveprema EU, ta zajednica mislii o Bosni i Hercegoviniapsolutno drukčije, ljudskije,negoli udružene svjetskevelesile u Versaillesu prijedevet desetljeća.Begović: U komediji“Kurve”, pa i na drugimmjestima, na različite senačine dotičete ratnog profiterstva, izdaje, odanosti idiskutabilnih međuljudskih odnosa u bivšim vremenima.Zastupali ste i tezu o neodrživosti Jugoslavenstva,ali ste na neobičan način promicali suživot u suvislojKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆGodina, 1975.U “Kurvama” sam, prije gotovo četrdesetgodina, kako mi je to jednom rekao mojprijatelj Vlado Gotovac, “vidranski”naslućivao raspad Jugoslavije... Moje“Kurve” defakto su inspirirane ružnimponašanjem nekih uglednih članovaSaveza boraca u jednoj od mojih brojnihnevolja s tom populacijom.zajednici. Je li takva zajednicaBosna? Napokon,da li i nakon zadnjeg ratasmatrate da vjere nisunepomirljive i isključive?Šehović: U “Kurvama”sam, prije gotovo četrdesetgodina, kako mi je to jednomrekao moj prijateljVlado Gotovac, “vidranski”naslućivao raspad Jugoslavije.Moram priznati da janisam imao namjeru to naslućivati.To je došlo spontano.Imao sam problemau jugoslavenskoj državi,koji su bili posljedica tumačenjanekih mojih knjiga ilikomedija sa stajališta ideološkopolitičke prosudbe.Istina, mislio sam tada oJugoslaviji slično kao i Vlado,ali svi oko mene i nesamo u Gradu, bili su zadovoljnii sretni tom tvorevinom,zbog čega sam čestobio u prilici da onda, a naročitou naše doba, začuđujemsvojim stavom prijateljei istomišljenike. Ja samdoista imao osjećaj da su stom Jugoslavijom gotovosvi oko mene vrlo zadovoljni.Morao sam priznati sebida sam zbog toga gotovokrajnje osamljen. Moje “Kurve” defakto su inspirirane ružnimponašanjem nekih uglednih članova Saveza boraca ujednoj od mojih brojnih nevolja s tom populacijom.U prethodnom odgovoru, mislim da sam jasno rekaopod kojim uvjetima je moguće zajedništvo u državi BiH.Što se tiče vjera i religijskih institucija već je vrijeme, da seobjektivno prikaže njihova uloga u ratu za koju je teškoreći da je bila mudra i razborita, a najmanje u svetom duhusvog poslanja. Častiznimkama, doista ih je bilo.Kad je riječ o ovome,onda se kaže: jest bilo jemeđu klerom “u svim sukobljenimstranama” pojedinacakoji su huškali na zločin,ali u Hagu, izgleda,nitko nije razmišljao o tomeda se i takvi zločinisankcioniraju. Ono što jeneki psihopata u nekom odlogora (s jednim, drugim ili trećim predznakom) maltretiraonedužne civile, gotovo je benigno prema onome kakosu se mnogi pojedinci, u ime svojih vjera, obraćali svojimvjernicima jezikom mržnje i netrpeljivosti, namjerno poti-<strong>BEHAR</strong> 85 23
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆčući zločine. Osobno zamjeramHaškom sudu štose i takvi zločini nisu procesuirali,naravno ne s kolektivnomodgovornošću, negoindividualnom, ali i potakozvanoj zapovjednoj liniji.Mislim da zaista ne bibilo na odmet prozvati i nekevisoke vjerske časnike.Srećom na svakoj strani,makar gotovo neznatno,bilo je onih koji su se odlučnosuprotstavljali politicinetrpeljivosti, mržnje i međusobnoguništavanja. Utom smislu nikad ne zaboravljamprimjer bosanskihfratara i njihovu dosljednostu odanosti prija svegatemeljnim načelima humanizma,a onda i svojoj domoviniBosni te suživotunjenih naroda.Begović: U romanu“Oslobađanje đavola”koristili ste građu iz židovskepovijesti Dubrovnikate zadirete također u17. stoljeće, u vrijeme velikogpotresa. Mi smo uzadnjem Beharu objaviliS Vidrom u atriju kazališta, 1978.ilustracije šaljivih arapskihpriča slikarice Melite Kraus te već tim postupkompokazujemo da nam je stalo do multi-kulti odnosa.Recite mi molim Vas imate li vi osjećaj da se to zbiva unašim malim društvima i sredinama?Šehović: Oni rijetki knjigoljupci koji imaju volje i strpljenjaprelistavati sva moja prozna djela, a ima ih prilično,lako zaključuju da u većini njih uplićem sudbine Židovana ovim našim prostorima. Kad ste već spomenuli roman“Oslobađanje đavola” onda ću vam reći da je onnastao u poodmaklom vremenu mog duljeg i neprekidnogdruženja u Dubrovniku s (također mladim beogradskimpiscem) Melvijem Albaharijem. To naše druženje nijese slučajno dogodilo, budući je moj otac, trgovac, prijateljevaoi poslovno surađivao sa sarajevskim Albaharijima,održavajući s njima i obiteljske veze. Iz tih veza, u djetinjstvu,zapamtio sam samo lijepe slike koje su mi ostale usjećanju i koje često koristih u svojim prozama.Ne znam što reći o senzibilitetu naših malih društvenihsredina, kada je riječ o njihovu odnosu spram Židova. Mogu,pouzdano tvrditi samo jedno, da sam se kao mladiprofesor u Gradu, prepoznavajući gotovo ravnodušnostmojih učenika prema sudbini Židova u Drugom svjetskomratu, uz poticaj i podršku moje majke, trudio svojim učenicimapredočiti strahote holokausta. Kao mladi kazališnientuzijast pokrenuo sam postavljanje na repertoar našegteatra dramu o Ani Frank,koja je, što me oduševilo,našla odjeka u srcima mojihđaka. Taj odnos premaŽidovima, nastavio sam usvojoj prozi. Vrlo je znakovitačinjenica da su o takvommom odnosu premasudbini Židova identičnozamjećivali gotovo isključivokritičari bliski meni posvjetonazoru.Begović: Bili ste svojedobnoi novinar i kritičar ipolemičar i feljtonist. Kakvomišljenje imate o Preporodovimpublikacijama“Beharu” i “Journalu”?Šehović: Ti časopisi kaorevije Bosanaca (Bošnjaka)u Hrvatskoj, sigurno su potrebniširoj publici u Hrvatskoj,jer preko njih hrvatskajavnost, posebno ona kulturna,ima priliku da se suočis autentičnim profilomonoga što se odavno nazivaeuropskim muslimanstvomi koje najprije krasinjegov duh tolerancije i željeda taj musliman Bošnjak,ili Hrvat gdje god senašao, pokazuje tu svojuizvornu sklonost općeljudskim vrijednostima.Očito je da se sadašnji “Behar” razlikuje od prijašnjih.Istina i prethodne varijante časopisa imale su razinu kvalitete,ali bilo je u njemu previše dnevne politike “i one odprije” i teško se uočavala njegova posebnost kao revije uodređenoj sredini. Nesumnjivo je da sadašnja redakcija, čijiurednik potiče iz zagrebačke sredine, sasvim logično, u orijentacijučasopisa, stilski unosi širinu urbanog shvaćanjakulture i uloge društvenih revija u njoj. Europski duh netreba tražiti u Beharu, on zrači, baš kao što behar miriše.Begović: Na kraju, zanimalo bi nas, upravo zbog“Behara”, što je s Vašim slikarstvom?Šehović: Slikarstvo je moj hobi. To što se ponekad iponekom ono dopadne, zbog motiva i forme, što netkouoči da čak znam misliti bojama, sve je to samo privid.Ponavljam, slikarsvo je moj hobi za tako potrebni predahu mom glavnom poslu. Da ljudi imaju dva vijeka življenja,sigurno bi se i ja u jednom od njih posvetio slikarstvu, kaošto se sada posvećujem pisanju i tek tada bi se mogloozbiljno gledati na moje slike. Što naša benevolentna čeljadu mojim slikama nalazi nešto čak i lijepo, to je samozato što u suvremenoj nezapamćenoj inflaciji slikarskihdjela moćno prevladava nametljiva prosječnost neobrazovanihi netalentiranih prodavača turističkih suvenira.24 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆOTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA GENERALU JANKU BOBETKU (Slobodna Dalmacija, 12. 6. 1995.)Vratite čast i ponosdubrovačkim braniteljimaGospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim ili malim "m") borilose za hrvatsku od prvoga dana agresije na Dubrovnik. Oni sada žive kao prokleti, uzaludtraže posao, s mukom preživljavaju. Poznavajući Vas, gospodine generale, čini mi se dabiste jedino Vi mogli učiniti to što drugi ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Dakle,naredite za to određenoj službi da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima spopisa što Vam ga dostavljam, vratite čast i ponos braniteljima hrvatskog juga.Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u oslobađanjuzapadne Slavonije, ali, na žalost, nisam mogao dokraja osjetiti slast željene pobjede. Odjednom, kao i u prijašnjimtrijumfima naših branitelja, neka gorčina u meniugasi vatru oduševljenja. Šikne iz dubine mog bića, zatečeme silinom i ukoči. Gledam na TV ekranima hrabre hrvatskeosloboditelje kojima časnici čestitaju na uspješno izvršenimratnim zadaćama. Gledam te slike odnekud iz Okučana,Pakraca, ili planine poviše grada, a ja, čini mi se, vidimmoj Dubrovnik, Osojnik poviše njega i hrabre "Tigrove"koji nas oslobađaju nakon tolikih mjeseci sužanjstva.Vidim Vas, gospodine Bobetko, kako u Osojniku predpostrojenim "Tigrovima" čestitate dijelovima slavne brigadei pojedincima na njihovu junaštvu i uspjehu. Tom prilikomposebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačkebrigade i zavalili mu što je zajedno sa svojomjedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu "Tigrova"koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja.punom uvjerenošću da će njihovu dobru volju služenjadomovini Hrvatska stostrukim dobrom vratiti.Gospodine generale, hoću reći da i ja imam neko pravou postavljanju pitanja, ako ne zbog moga sudjelovanjana prvoj crti bojišnice, onda svakako u ime obvezujućesavjesti poticatelja oružanom otporu agresiji. Najprije,znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinicom iTOPNICI S OSOJNIKADa Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednikprvoga voda MB. 163. brigade HV-a Aziz Hasanović.Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući "upravo takvima"poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, jasam kraj radioprijemnika bio u zanosu, kakav se za Bljeskau zapadnoj Slavoniji mogao vidjeti na licima našega milijunskogaTV gledateljstva. Radovao me onda svaki uspjehpojedinaca, kao onaj moga prijatelja Imoćanina koji je doniou Grad "browing" s Golubova kamena (brda povišeizvora Omble), poznatoga po svojoj zločinačkoj zadaći tijekom15 mjeseci opsade. Taj na Osojniku posebno meobradovao, jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sazapovjednikom, bila sastavljena od boraca, Bošnjaka, Muslimana.Svi su od prvoga dana agresije bili u HV-u i neprestanona ratnim zadaćama. Kad je Dževad Rašić u studenome1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam snekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da sebore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, takoposlije i mnogim drugim Bošnjacima, uzvraćao sam s pot-<strong>BEHAR</strong> 85 25
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆnjezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem, kojega sevrlo vjerojatno još uvijek sjećate?U danima hrvatsko-bošnjačkoga konflikta u srednjojBosni i Hrcegovini heroja s Osojnika i njegove suborcepreko noći su, bez ikakvih objašnjenja i često brutalno,"očistili" iz hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine "svučeno"je na način koji toliko zgranjava da su neki od njihsamo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivuponiženju i uvredi.Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga danaagresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj evidenciji,oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedesetbranitelja Muslimana, s velikim i malim "m"!). Vjerujem daVam je poznata prava brojka sudionika obrane Grada (uprvim i odlučujućim mjesecima!) pa da ne biste posumnjaliu broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vampopisa pedantno sročena po abecednome redu i usporeditega s popisima u Stožeru južnoga bojišta (ako su sačuvani!),Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobnonisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih danaDomovinskoga rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljnoda opravda moje obraćanjeVama. DostavljamVam njihova imena.Gospodine generale,kao što vidite, brojnosudjelovanje Muslimanau obrani Dubrovnikanije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu(iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovačkojopćini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali u obraniGrada s gotovo 40 posto, onda doista imam pravo bitine samo ponosan tom činjenicom nego i svjestan svihprava koja bi domovina Hrvatska i naš Grad morali jamčitipripadnicima moga naroda. A što je, zapravo s većinomMuslimana, bivših branitelja Dubrovnika?OJAĐENI BOJOVNICIGospodine generale oni žive kao prokleti, uzaludnotraže posao, s mukom preživljavaju. Što će biti s njihovomdjecom, rođenim Dubrovčanima? Jedan mi kaže da mu jesuborac, ravnatelj nekoga poduzeća, rekao kako je njegovakći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali muje u povjerenju dodao: "Ako bih nju zaposlio, mene bi danposlije smijenili s dužnosti!"Gospodine generale, Vaši bivši bojovnici ojađeni su; velikbroj njih nije dobio Spomenice koje su zaslužili; ne dobivajukredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, alipod uvjetom da im "pop posveti kuću", pri čemu ne mogurazlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponiranibranitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju.Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čininišta da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženibranitelji Grada. Uzaludno sam ja tu gospodu javno podsjećaona herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih stranaodjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se nepravdaprema Kovaču ispraviti, da će se sve učiniti kao bimu Grad doista zahvalio na plemenitoj i junačkoj žrtvi, alido ovoga časa ništa se nije učinilo. Ništa!Gospoda župan i gradonačelnik prave velik medijskispektakl s teškim ratnim invalidom (paraplegičarom) HasibomAlibogovićem, bivšim pripadnikom Specijalne postrojbepolicije u Dubrovniku. On je jedan od istaknutijihbranitelja, Muslimana Bošnjaka koji je u svojoj dvadeset inekoj godini završio u kolicima. Bilo je dirljivo vidjeti lijepogamladog čovjeka, koji je svojim športskim izgledom iizrazito profinjenim licem više podsjećao na nekoga popularnogahollywoodskoga glumca, nezadrživa osvajačaženskih srca, slučajno nastradaloga za vrijeme snimanjanovoga filma, negoli na vješta i hrabra pripadnika specijalnepolicije. Muk je vladao pod svodovima stare Kafetarijejer nazočni su bili zaslijepljeni i zaglušeni vriskom devastiraneljepote. Samo oni koji su govorili mogli su sebečuti, dok su ostali nazočni, nijemi i gluhi, piljili u zamišljeniostatak Aplonova kipa.Prije tri godine, u posjetu toplicama, kada sam zajednos Lukšom Pekom obišao i našega ranjenoga generala Marinovića,imao sam priliku vidjeti cijelu galeriju brojnih živihtorza u invalidskim kolicimana desetke lica iobličja mladih Apolona.Možda sam zbogtoga bio u stanju drukčijeprosuđivati o spektakluu Kafetariji. Očekivaosam da će predstavnicivrhovne vlasti u županiji i Gradu iskoristiti iskrenuganutost nazočne publike i konačno se u ime hrvatskoganaroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima isuborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nanijeli,zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvogadana agresije na Dubrovnik borilo, po mojojpouzdanoj evidenciji, oko 250 Muslimana(slovima: dvije stotine i pedeset braniteljaMuslimana, s velikim i malim "m"!)BLJESAK UOČI OLUJEGospodine generale, osobno ne vjerujem da je takvo (neophodno)čudo moguće, bar dokle god prevladava osjećajda u ovome Gradu sve manje ima onih kojima je identitethrvatske Atene vlastita čast i ponos, a misao o njegovu dosljednunastavljanju htijenje kojemu se sve podređuje.Pozivajući Vas, gospodine generale, čini mi se da bistejedino Vi mogli učiniti to što naši politički vođe u Gradu iŽupaniji ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Narediteza to određenoj službi i stožeru da se dodijele SpomeniceDomovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostavljam,naravno, onima koji je nisu dobili, a zaslužuju je.Apelirajte na civilnu vlast u Gradu da se pri zapošljavanjune radi diskriminacija nad vašim bivšim vojnicima, da imse, kao i ostalim građanima (čak i onima koji su bježali izGrada da ga ne bi branili!) dodijele krediti za obnovu devastiranihili spaljenih kuća, da se njihova djeca u natjecanjimaza posao ne tretiraju kao trećerazredni građani.Gospodine generale, učinite još nešto pravo i mudro,a meni ne zamjerite što kucam na Vašu savjest. To činimiz uvjerenja da ste jedan od onih koji je doista imaju i nezaziru od istine. Vi ste u stanju tim ojađenim ljudima vratitine samo ponos i dostojanstvo već i izgubljenu vjeru.26 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆBRANITELJI HRVATSKE ATENE1. Adem Abdulah,2. Munib Aganović,3. Nermin Agić,4. Ago Agović,5. Farid Agović,6. Junuz Ahinović,7. Sakib Ahmović,8. Hasib Alibegović,9. Nijez Alijagić,10. Šerif Arnautović,11. Emir Avdibašić,12. Ćamil Avdić,13. Hamo Avdić,14. Murat Avdić,15. Sajo Avdić16. Enver Babić,17. Hasan Babović,18. Alija Bajramović19. Ibro Bajramović,20. Samir Bajramović,21. Suad Barlov,22. Edis Bašić,23. Ibrahim Bašić,24. Zlatan Bašić,25. Fuad Bečić,26. Suad Begović,27. Alija Beširević,28. Haris Bilalović,29. Ibro Bjedić,30. Lutvo Bjedić,31. Smajo Bjedić,32. Ejub Bojadžija,33. Hamo Brković,34. Kemal Brković,35. Mućo Brković,36. Namik Brković,37. Safet Brković,38. Senad Brković,39. Sanko Budalica,40. Mustafa Buljubašić,41. Kemal Burina,42. Sajo Burzić,43. Dino Ćatović,44. Junuz Ćatović,45. Zuko Ćatović,46. Ibro Ćerimagić,47. Zekerija Ćosić,48. Osman Ćamo,49. Alen Čampara,50. Miralem Čampara,51. Mustava Čampara,52. Šaćir Čampara,53. Šefko Čampara,54. Kasim Ćoman,55. Aladin Čustović,56. Alija Čustović,57. Ejub Čustović,58. Enver Čustović,59. Esad Čustović,60. Husnija Čustović,61. Ibro Čustović,62. Izet Čustović,63. Jusuf Čustović,64. Kasim Čustović,65. Miralem Čustović,66. Mustava Čustović,67. Nusret Čustović,68. Osman Čustović,69. Suad Čustović,70. Šefkija Čustović,71. Šamso Čustović,72. Vehbija Čustović,73. Valija Čustović,74. Alija Dedović,75. Hazim Dedović,76. Amroš Demaku,77. Asim Dervišević,78. Ahmet Dilberović,79. Asim Dilberović,80. Dino Dilberović,81. Džemo Dilberović,82. Elvedin Dilberović,83. Jasmin Dilberović,84. Nedim Dilberović,85. Šemaudin Dilberović,86. Omer Duraković,87. Suad Duraković,88. Alen Đapo,89. Avdo Đidelija,90. Ćamil Đidelija,91. Fikret Đidelija,92. Mirsad Đildelija,93. Zahid Đudarija,94. Ernes Džanković,95. Hasan Džanković,96. Mujo Džanković,97. Braco Elezović,98. Huso Elezović,99. Mujo Elezović,100. Safet Elezović,101. Hajrudin-Bato Fazlić,102. Mirsad Qerim,103. Kasim Glavović,104. Armenko Gološa105. Alen Grabović,106. Esad Grabović,107. Ibro Grabović,108. Jusuf Grabović,109. Mahir Grabović,110. Hamdija Habul,111. Kasim Hadžić,112. Džemo Hadžić,113. Kemal Hadžić,114. Safet Hadžiomerović,115. Duran Hajdarević,116. Hadžo Hajdarević,117. Aslin Hasanović,118. Avdo Hasanović,119. Aziz Hasanović,120. Šemsudin Hasanbegović,121. Hasan Hasanspahić,122. Zikrija Hasanspahić,123. Haris Hebib,124. Safet Hebib,125. Zikrlja Hebib,126. Fehim Hebibović,127. Esad Hidović,128. Keka Hidović,129. Džemo Hodžić,130. Nedžad Huremović,131. Razmiz Huremović,132. Muhamed Jašarević,133. Ramiza Jašarević,134. Nagib Kacić,135. Eno Kalmović,136. Zlatan Kamberović,137. Miralam Kekić,138. Duran Klepo,139. Dragan Klepo,140. Emil Klepo,141. Haris Klepo,142. Ismet Klepo,143. Muharem Kočić,144. Zaim Kokić,145. Hajro Korač,146. Hamdija Kovač,147. Abid Kovačević,148. Ferzudin Kuralić,149. Mustava Kuralić,150. Sejfudin Kuralić,151. Alen Kusturica,152. Bajro Kusturica,153. Milada Kusturica,154. Izet Kuštrić,155. Alija Kušundžija,156. Edhem Memić,157. Himzija Mehić,158. Mahmut Mehić,159. Mirsad Mehić,160. Hako Mehić,161. Hamiz Mehić,162. Rasim Mehić,163. Safet Mehić,164. Šućrija Mehić,165. Izet Muhović,166. Šaban Muhović,167. Munib Mujić,168. Osman Muminović,169. Namik Mundžehović,170. Srećko Musić,171. Hasib Muslić,172. Muhamed Mustajbašić,173. Fadil Nikšić,174. Fahro Nikšić,175. Samir Nikšić,176. Avdo Nukić,177. Šemsudin Osmani,178. Enes Osmić,179. Senad Osmić,180. Muhamed Ovčina,181. Hamo Ovčina,182. Hakija Ožegović,183. Zihnija Ožegović,184. Zikrija Ožegović,185. Izet Paščarević,186. Hamid Pervan,187. Ahmo Pidro,188. Elvedin Podrug,189. Fehim Podrug,190. Hasan Podrug,191. Fehim Radeljaš,192. Sajo Ramčić,193. Hamdo Ramović,194. Dževad Rešić,195. Halil Rudan,196. Bajro Salihović,197. Adis Sarić,198. Ekrem Sarić,199. Šerif Sarić,200. Fikret Sejdin,201. Hašim Selimović,202. Ramiz Spahić,203. Nedžib Ramiz,204. Suad Suar,205. Muhamed Šabanović,206. Enes Šarić,207. Amir Šehidić,208. Osman Šeho,209. Galib Šišić,210. Amir Škaljić,211. Enes Škaljić,212. Šukrija Škaljić,213. Džemal Škobalj,214. Mufid Šljivo,215. Šefik Šljivo,216. Jasko Tanović,217. Mirza Tanović,218. Muhamed Tica,219. Dino Topalbegović,220. Ile Topuzović,221. Hamdo Tralo,222. Husnija Tralo,223. Avdo Tufekdžić,224. Sulejman Turnadžić,225. Husein Turšunović,226. Salko Turšunović,227. Amir Voloder,228. Samir Voloder,229. Suljo Vukić,230. Fahim Vukotić,231. Kemal Vukotić,232. Izet Zelentrović,233. Jasmin Zolentrović,234. Nermin Zolentrović,235. Džano Zufer,236. Ćamil Zulović,237. Rasim Zulović,238. Izet ŽigaNAKNADNOIDENTIFICIRANI239. Senad Bajramović,240. Nerman Đugum,241. Sejfudin-Sandžo Gledović,242. Mustafa Hubanić,243. Mujica Jusić,244. Sefer Jasmin<strong>BEHAR</strong> 85 27
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆODGOVOR STOŽERNOGA GENERALA JANKA BOBETKA NA OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA(17. lipnja 1995., Slobodna Dalmacija)Heroji ne smiju biti zaboravljeniZahvalan sam Vam, gospodine Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela onih koji susudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju ove države. Ovim se putem osobno obvezujemda ću u Institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provjeriti ovaj vaš popis i angažiratise da se nanesena nepravda ispravi.U Slobodnoj Dalmaciji pročitao sam otvoreno pismo književnikaFeđe Šehovića, kojega osobno poznajem i vrlo cijenim,upućeno meni, a pod naslovom "Vratite čast dubrovačkimbraniteljima". Taj tekst sam čitao tri ili četiri puta, pažljivoproučivši svaku napisanu rečenicu, najprije da bih svakustvar postavio na pravo mjesto, a zatim da bih mogao vidjetikoliko se problema otvara u ovom obraćanju koje je opiszbivanja u kojima su borci Domovinskog rata zaboravljeni utakvim prilikama kao što je proslava pete obljetnice hrvatskedržavnosti. U tako značajnoj i svečanoj prigodi grupa boracanije dobila ni Spomenice Domovinskog rata, što znači danemaju nikakvoga svjedočanstva da su sudjelovali u Domovinskomratu u kojemu je naša država i nastala.DUŽNA PAŽNJABudući da sam na tom prostoru neposredno vodio ratneoperacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima,svjedočim o točnosti Vaših navoda g. Šehoviću i s njim seslažem. Čudno mi je, a to mi pomalo i smeta, zašto mi seniste osobno obratili jer sam ovih dana bio u Dubrovnikuna kraćem odmoru. Već tada smo mogli mnoge stvari,ako ne riješiti, ali onda pripremiti teren za njihovo rješavanje.Kako to nisam napravio do Dana državnosti, ostajemi samo reći da za moralni čin odavanja priznanja onimakoji su sudjelovali u obrani i stvaranju hrvatske države,ipak nikada nije kasno. Vrlo mi je žao što nisam prije, prilikomsvojih čestih dolazaka u Dubrovnik, poduzeo mjereda se očito napravljena nepravda ispravi. Trebali ste me iVi g. Šehoviću prije angažirati kako danas ne bih razmišljaokoliko sam i sam kriv što su zaslužni borci uvrijeđenizbog propusta prema njima. Svoj dio posla obavit ću savjesnoi pedantno, a obećavam da ću se osobno obratititim ljudima čim ponovno budem u Dubrovniku. U nemogućnostida se već sada obratim svakom pojedinačno, odgovaramVama i obraćam se njima preko Slobodne Dalmacije,novinama preko kojih ste se i Vi meni obratili.Mislim da dug prema onima koji stvaraju hrvatsku državui prema onima koji su nekad neposredno bili angažiraniu tom časnom poslu nikada ne može biti ni otpisanni zaboravljen.Mnoge od ljudi koje ste naveli osobno poznajem i točnose sjećam zadatka i prostora na kojima su bili angažirani.Sjećam se čišćenja rijeke Neretve i mojih osobnih naređenjakoje su do kraja izvršili ljudi koje spominjete. Je li baš svakaod osoba koje ste poimence naveli imala udjela u obranidomovine, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali zato postojeinstitucije koje trebaju to provjeriti i utvrditi punu istinu ukojoj će jedino mjerilo biti doprinos u obrani Republike Hrvatske.Ljudi koji se bore za hrvatsku, ne samo riječima,nego koji stoje ili su stajali u rovovima, koji su postali i nažalost ostat će invalidima, ulaze u onu kategoriju koji Hrvatskojne duguju ništa, ali Hrvatska prema njima ima velikidug. To vrlo često ponavljam jer taj dug limitira svakoga odnas i određuje način funkcioniranja službenih državnih institucijakoje imaju moralnu i pravnu osnovu za rješavanjetako osjetljivih pitanja. Nigdje država nije tako ranjiva iosjetljiva kao u ostvarivanju prava branitelja. ne zaboravimo,radi se o ljudima koji su nesebično bili ili su još uvijekspremni dati svoj život za Hrvatsku. Ova država je stvaranaupornošću i dosljednošću svojih građana i javna obilježjatakva zalaganja, kao što su Spomenice Domovinskog rataili sada već i neka druga odličja stvaraju novi ponos i samopouzdanjekod ljudi, što je praćeno vjerom u državu i njezineinstitucije. Nije beznačajno kada takvi ljudi vjeruju daih država za koju su bili spremni poginuti – nije zaboravila.Na drugoj strani država će u svim kriznim situacijama, a nezaboravimo rat još nije gotov, imati siguran oslonac i jakouporište u ljudima koji su se jednom odazvali pozivu i premakojima je uzvraćeno s dužnom pažnjom.ZABORAV ILI NEPRAVDANepoznavanje činjeničnog stanja može se opravdati, azaborav se možda može i razumjeti. Međutim, imati državnizadatak nešto uraditi, a izbjegavati taj posao ili ganepotpuno obaviti znači raditi izravno protiv Hrvatske.Ako vrijeđamo ljudi i umanjujemo njihovo dostojanstvonekim samo nama poznatim mjerilima i kriterijima za prosudbunjihovih djela, tada se upuštamo u vrlo opasan posao.nema teže stvari nego oduzimati čovjeku ono što muni povijest ne može oduzeti. Ispravljanje takvih propustamora biti praćeno s najmanje dvije popratne radnje. Trebavidjeti je li propust učinjen zbog nedostatka dokumentacijeili zbog nemarnosti koja prelazi u sferu rušenja autoritetahrvatske države, čemu es treba suprotstaviti svimsredstvima, jer ako se takve pusti da rade što hoće – mogunanositi nepopravljivu štetu hrvatskoj državi.Hrvatska je pravna i demokratska država i ponosna jena sve ljude koji su uzeli udjela u obrani i izgradnji države,28 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆbez obzira na to koje su oni nacionalnosti. Svaka netrpeljivostpostaje opasni oblik šovinizma koji nikako ne koristihrvatskoj državi, ali se zato uklapa u cijeli sistem radnjaza rušenje vlasti u Republici Hrvatskoj, koji su izradili njezinineprijatelji. Mnogi nam danas pokušavaju spočitavatida smo netolerantni i netrpeljivi prema drugim nacijama,pa nam zbog toga, po njihovom sudu, nije mjesto međudemokratskim europskim državama.Hrvatska nije obranjena velikom količinom naoružanja,nego visokom nacionalnom sviješću hrvatskoga naroda,ali i respekta dostojnom građanskom sviješću većinenjezinih građana drugih nacionalnosti. Svako onaj tko mislidrugačije, ne misli dobro ovoj državi. Za svakoga sečovjeka moramo boriti, posebno za one koji nisu spremniza Hrvatsku se boriti samo verbalno, nego kad zatrebaulaze u rov. Ljudi ratnici Domovinskog rata ostat će trajnitest uspostave moralni vrijednosti i funkcioniranja pravnogsustava, ali i države kao cjeline. pravo na riječ u ovojdržavi imaju oni koji je stvaraju i – oni koji su izgubili nekogatko je stvarao Republiku Hrvatsku. Stoga sam vamzahvalan, g. Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijelaonih koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranjuove države. Ovim se putem osobno obvezujem da ću uinstitucijama koje su u vrhu države za to zadužene provjeritiovaj vaš popis i angažirati se da se nanesena nepravdaispravi na zadovoljstvo sviju nas. Mnogima od njih diviosam se zbog situacija u kojima su riskirali svoj život zaHrvatsku. Ako tada nisam izbjegavao pokazati ponos štosam im zapovijedao, neću ni sada izbjegavati svoju obvezuda učinim sve kako bi se ispravila nepravda koja im jenanesena.Zahvaljujem Vam se što ste mi se obratili, ali Vam uime ljudi koje ste naveli zamjeram što mi se prije nisteobratili. Nema gore stvari nego kad se heroji pitaju zaštosu zaboravljeni i zašto im se nanosi nepravda. Dok ja budemmogao utjecati na to, nitko neće borcima nanositinepravdu i tako dovoditi u pitanje moralni kredibilitet ovedržave za koju smo se zajedno borili.<strong>BEHAR</strong> 85 29
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆFeđa ŠehovićFragment iz romana“Prokleta ergela”(knjiga uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a u biblioteci Ambrozija)19.U svojoj knjizi o fra Iliji i njegovoj misiji prije pola stoljeća,posebno ga je doimala ta ljudskost okončavanja sukoba,rijetka u povijesnom pamćenju, ne samo na ovomdijelu kugle zemaljske, nego u cijelom svijetu. Godinamaga je taj istiniti događaj silno oduševljavao svojim Kristovimnadahnućem, a u isto vrijeme izazivao u njemu nekuvrstu zavisti što se, htjeli to ili ne, moralo priznati, da suse, u dugom proteklom vremenu neprijateljstva i ratovanjau Europi, na tako nešto samo Turci odlučili.Kao i njegov uzor fra Ilija, odavno je vapio da europskokršćanstvo istinski prigrli nauk svetog Franje o miru i snošljivostimeđu narodima i ljudima. Nažalost, u povijesnim knjigamaovoga vremena, širom Europe, moglo se dosta togapročitati o herojskom pokušaju kršćana da oslobode kliškutvrđavu. Niti spomena nije bilo o uspješno provedenom ugovoru,sačinjenom po ljudskoj i božjoj mjeri. Pisalo se, ili kakobi pokojni fra Ilija volio reći: guslalo, isključivo o herojstvu ihrabrosti kršćanskih bojovnika, europskih vitezova ili domaćihuskoka i gusara i velikoj mudrosti kršćanske vlasti i crkvenihvelikodostojnika. Ni riječi o svirepim ubojstvima i pljačkinedužna naroda, ili prisilnom pokrštavanju nekršćana.Pišući o fra Ilijinoj mirovnim misiji na Klisu, fra Andrija,zbog stroge cenzure, morao je više poštovati prihvaćenuistinu o oslobađanju tvrđave, negoli onu pravu koju je odfra Ilije čuo, ali u opisima odnosa fra Ilije s turskim časnikom,prijateljem iz djetinjstva, dao je naslutiti pravu istinu.Kao čovjek koji je prezirao takvo pristajanje, na štonjegov uzor sigurno nikad ne bi pristao, fra Andrija je nerijetkoposlije predaje knjige u tisak, prisjećajući se toga,osjećao kako mu obrazima tiho plazi crvenilo srama.Zbog toga je svoju misiju mira na kliškoj tvrđavi shvatioi kao božju milost; s jedne strane dokazat će da kršćaniuzvraćaju dobrom na dobro svoga neprijatelja što ćemu dati priliku da u novoj knjizi, o kojoj je već počeo razmišljati,reče pravu istinu i o turskom osvajanju Klisa prijepet desetljeća.Prihvativši zdušno i ozbiljno svoju mirovnu misiju nakliškoj tvrđavi, fra Andrija se, poslije večernje mise povukaou gostinsku ćeliju kako bi ranije zaspao i bio odmoranza put u Klis. Neko vrijeme sjedao je na postelji u spavaćojkošulji i razmišljao, a onda najednom ustao, rekavši samsebi: dosta i krenuo k stolu ugasiti svijeću. Prišavši k stoluosjetio je časak podmukle bolove u zatiljku, ali gotovoneznatne. Vidio je u tome posljedicu ispijanja fra Lukinihčajeva, nasmiješio se, ugasio svijeću i ubrzo zaspao.20. ožujka 1648. godine fra Andija je zorom, krenuokočijom prema Klisu, u pratnji dvojice pratitelja, pouzdanihpredstavnika vlasti. Osjećao se baš kao njegov uzor fra Ilija.Napuštajući gradsko predgrađe stisnuto uz obalu, jedanod njegovih pratitelja u mirovnoj misiji, naredio je kočijašuda zaustavi konje i pokazao fra Andriji rukom prema jugoistokugdje su se pod već proljetnim vedrim nebom jasno izplaninskog lanca izdvajala tri vrha: zapadnije je Kozjak,istočnije Mosor, a između njih vrh Klisa sa tvrđavom.- Onaj u sredini - rekao mu je pratitelj i sačekavši malo dafra Andrija bolje pogleda, naredio kočijašu da nastavi put.Putujući dalje fra Andrija je sve jasnije vidio vrh Klisa i sveviše mu je sličio na vrh nekog visokog morskog grebena.Nakon doista ne duge vožnje po lijepu proljetnom vremenu,s tek malo brineta, u ranim jutarnjim satima došlisu nadomak cilju. Prošli su nekoliko manjih i većih naseljaoslobođenog splitskog zaleđa i zaustavili se u kliškom naselju,zvanom Varoš. Svugdje pa i tu gdje je bilo sjedišteKliško-ličkog sandžakia doimala se pustoš. Stanovnici Turci,kako mu rekoše, do posljednjeg blagovremeno su napustilisva naselja oko Klisa i, s malo ili nimalo od svogimetka što su mogli na brzinu ponijeti sa sobom, bježalimahom konjima i kočijama prema jugu, do još neuspostavljenenove granice koju su odmah prešutno prihvatileobje zaraćene strane.Svugdje lijepo građene kamene kuće s avlijama i vrtovima,zjapile su rastvorene, prazne; njegovi suputnici kažuda su nekadašnji domorodci, sad zvani uskoci sveopljačkali i odvukli brodovima na otoke kamo su prije višeod stotinu godina pobjegli pred turskom najezdom.Ni žive duše, tek pred sandžak-begovom kućom, na malomtrgu s javnom česmom, nekoliko gladnih pasa lutalica.Kočija se zaustavila pred ovećom sandžak-begovomkućom. Prije negoli će svratiti u vojno zapovjedništvo, primamioje fra Andriju tihi žubor česme pa se pošao napitivode, zapravo ti izgledi kuća s velikim avlijama punih cvijeća,ta česma, sve ga je to podsjetilo na njegovu Bosnu.Zapovjednik združenih kršćanskih postrojbi, zapravonjihovih ostataka, dočekao ih je s pripremljenim doručkomi ne gubeći vrijeme dodijelio pregovaračkoj delegacijijahaće konje i dvojicu vodiča do tvrđave, od kojih je jedanna dugom drvenom koplju nosio bijelu zastavu. Rečekao usput da je dobro što su Turci konačno pristali narazgovore o predaji, dodavši kako su dan prije zarobilinekog Turčina iz tvrđave, špijuna ili bjegunca, nisu sigurni,koji je priznao da “gore” nemaju više ni vode ni hranei da jedva prije čekaju predati se!30 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆS bijelom zastavicom, znakom dobre volje, dvojica konjanikai trojica pregovarača pod vodstvom fra Andrije,došli su do razrušenog glavnog ulaza u tvrđavu. Dugo sučekali dok se pojavio turski časnik, koji je uljudno pozdraviofra Andriju s “bujrum musafire”, a fra Andrija mu uzvratio:Hvala domaćine!Časnik, Bosanac iz grada blizu kojega se nalazio njegovsamostan, reklo bi se više mlađih negoli srednjih godina,očito se obradovao susretu s fra Andrijom, rekavšida je dogo prošlo otkad nije bio u Bosni i da se uželio“našeg insana”.Ispričavajući se dvojici članova fra Andrijine pratnje,što neće i njih pustiti u tvrđavu, “jer tako je naredio alajbeg( zapovjednik), što ovima nije bilo krivo, naprotiv, kaoda im je s lica odjednom nestala ona sivoća, koju u čovjekuluči strah od neizvjesnosti. Veselo su dobacili fra Andrijida će ga nedaleko, u hladu, sačekati.Na putu do zapovjedništva tvrđave, u pratnji bimbaše(kapetana) Ali- age, naočitog tridesetgodišnjaka, kako fraAndrija zabilježi: “kao od bukve odvaljena”, zastajkivali surazgovarajući o prilikama u Ali-aginom gradu, kamo je prijeovoga rata trebao poći na dulji odmor. Fra Andrijinamajka bila je Ali-agina sugrađanka i on kao sasvim maliposjetio je taj grad nekoliko puta, zapravo samostan u komeje bio zaređen njen mlađi brat, gdje će se poslije i samzarediti i živjeti u njemu sve do nedavna posjeta Splitu.Osim predivnog lica svoje majke Marije, u sjećanju muje još živjela samo slika velikog tamošnjeg samostana ijedne božićne mise u samostanskoj crkvi koju je vodio nitkodrugi do fra Ilija, njegov uzor.Među turskim braniteljima tvrđave, većina su bili muslimaniporijeklom iz Bosne i Hercegovine, ili Dalmatincikoji su odavno prešli na islam. Osim Klišana bilo je dostaStobrečana i Solinjanna.Bilo je očito da se sav ostatak turske vojske, poslijepada Varoši sklonio u tvrđavu zajedno s nekolicinom visokihpredstavnika vlasti. Zato je umjesto dizdara, vojni zapovjedniksada na tvrđavi bio alaj-beg Mehmed – aga,njegov pomoćnik kapetan Ali-aga, a glavnu riječ imao jesandžak –beg kao najviša politička ličnost.Budući je već nakon tri godine kandijskog rata postajalosve očitije da carevina slabi, doživljavajući na svomeuropskom prostoru nove poraze, Porta je, s obzirom naveliki značaj kliške tvrđave u čuvanju svoje zapadne granice,poduzela sve da tvrđavu i područje uz nju osnaži uljudstvu, i oružju. Tako je ravno iz Carigrada, prije dvijegodine, naređeno da zapovjedništvo u kliškoj tvrđavi preuzmetrideset-petogodišnji časnik, Ali-aga, koji se u nekolikogodina prije na ovom pograničnom prostoru pokazaokao izuzetno sposoban u stalnoj poduci vojnika ratnimvještinama i mudrom rješavanju nesporazuma i povremenihsukoba na granici s Mlečanima.Godinu prije početka ovog rata, kada su se mogle naslućivatinakane Mletaka da osvoji klišku tvrđavu, za svogposljednjeg posjeta rodnom gradu, Ali-aga je doveo sasobom četrnaest kršnih mladića iz svog rodnog grada, sinovauglednih građana, da bi ih podučio o svom osobnomi provjereno uspješnom načinu obrane značajnihutvrđenja kakvo je i to kliško.Osim što su mladići rado slijedili već čuvenog i opjevanogsugrađanina Ali-agu, junaka mnogih bitaka na sjevernimgranicama carstva, polakumili su se i na njegovepriče o lijepim i bogatim kliškim mirazačama koje osobitocijene Bosance.Zahvaljujući u velikoj mjeri baš tim momcima, Foscolovibirani napadači nisu uspjeli prodrijeti dalje od predziđa.Kolikogod je Ali-aga bio zbog toga ponosan na svoje momketoliko i zadovoljan što su od njih četrnaest tek trojica slakšim ozljedama preživjeli sve napade neprijatelja.Nesumnjiva je velika zasluga Ali-aginih strijelaca i uvježbanihboraca sa sabljom i jataganom što je Foscolo bioprinuđen, neuspjele juriše svojih neiskusnih ratnika, zamijenitipregovorima o mirnoj predaji turskkh branitelja.U nevelikoj prostoriji, stare barutane, prestrtom ćilimimaživih boja, sa sećijom uokolo i šiljtama na kojima seudobno sjedalo, počeo je fra Andrijin razgovor s domaćinimasandžak-begom, miralajem Mehmed-agom i njegovimpomoćnikom kapetanom Ali-agom. Malo dalje odnjih sjedala je nepomično neka ljudeskara, s povezompreko jednog oka kroz koji je probijala boja krvi i s modricamapo otkrivenom dijelu lica. Ništa osobito, rekao bisvatko imalo upućen u rat koji je tu bijesnio.Najprije je sandžak-beg izrazio zadovoljstvo fra Andrijinimdolaskom, podsjetivši ga na sličnu misiju prije pet desetljećakoju je imao njegov uzor fra Ilija, o čemu ga je potankopoučio kadija Muzafer-beg. Bez obzira na sve on jeizrazio nadu u obećanu pomoć sarajevskog paše i Porte,zatim dao riječ kapetanu Ali-agi koji je izrazio zadovoljstvošto ima priliku susresti s “našim čovjekom u ovoj stvari” ikamo ta sreća da su ga poslali prije dvije sedmice. Nažalost,reče, da od pregovora, neće ništa biti, jer ne vjeruju da ćeih se Mlečani pridržavati i da zato nisu u protekla tri tjednaodgovorili mletačkoj strani u svezi sa ugovorom o predaji.Fra Andrija reče da je u posljednjem tekstu od prije tritjedna bilo sve kako su oni željeli, to jest postavljeni su istiuvjeti kao oni u turskom ultimatimu prije 53 godine.- Sve isto piše, upao je sandžak beg, ali dogovor semislio provesti sasvim drukčije.Fra Andrija je pokušao uvjeriti, najprije sandžak –bega,a onda kapetana Ali-agu u iskrenost namjera mletačkevlasti u Splitu i jamstava koje su njemu dali da će se dogovorprovesti i poštovati, jer inače, kao božji čovjek i pravednikne bi se sigurno prihvatio ove misije.- Lažu te fra Andrija, rekao je kapetan Ali-aga, dodavši,da su ti Mlečani “pis milet” gori od najprepredenijih munafikana ovom svijetu, u što se on proteklih godina pregovarajućis njima ovdje nedvojbeno uvjerio. I on je, reče,u početku, oskudjevajući iskustvom, drukčije o njima misliozbog lijepih njihovih pjesama i glazbe koje je radoslušao, zbog kazališta i palača sa slikama i ljepoticama štošeću kao hurije njihovim blještavim salonima ili cvjetnimperivojima. Sad priznaje da je bio u velikoj zabludi.Ostali nazočni predstavnici zapovjednog stožera, sjedalisu na šiljtama i pogetih glava, prebirajući prstima potespuhu, pozorno slušali Ali-agu, kimajući glavom u znakodobravanja.Fra Andrija je dobro poznavao sav svoj bosanski narodi ono što mu se odavno, kao i njegovu učitelju nije sviđa-<strong>BEHAR</strong> 85 31
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆlo, u tom narodu bila je ta čudna sklonost maštovitompreuveličavanju. Pomislio je da se možda u međuvremenudogodilo nešto ružno, možda Mlečani prekinuli primirjepucajući topovima po tvrđavi i nešto slično. Tko zna, iakose govorilo u Splitu da su se uskoci, zadovoljni plijenom,vratili na svoje otoke, samome mu se učinilo da je na nekolikomjesta po naseljima vidio grupe uskoka, kao i usamoj zgradi zapovjedništva u varoši. Činilo mu se da ih jedosta vidio i pred štalama takozvane Proklete ergele.Kroz fra Andrijinu glavu munjevito su sijevale raznemisli i pretpostavke, tim strašnije što ga je više dojmioizraz Ali-agina lica, nego li riječi koje je izgovorio. Naglo jezamuknuo, ali nakon dulje, napete stanke, uspio je promuklozamoliti Ali-agu da mu jasno kaže što se to takostrašno dogodilo?Poslije kraćeg šapurenja Ali-age sa svojim pretpostavljenim,Ali-aga je počeo priču o zadnjem službenom posjetupregovarača iz Splita kada su bez prigovora prihvatilinovi tekst ultimatuma, lijepo ih tu ugostili i obećali imda će u roku 48 sati jedan od dva potpisana ugovara predatimletačkoj vladi.Sutradan po posjetu pregovarača iz Splita, došao je utvrđavu viši časnik mletačke vojske koji se predstavio kaopomoćnik zpovijednika združenih snaga na cijelom novooslobođenomprostoru. U brojnim susretima prilikom rješavanjaraznih pograničnih pravnih slučajeva, Ali-aga jedobro upoznao visokog časnika kod kojega je ubrzo otkrio,činilo mu se, samo jednu manu; lako se dao potkupiti.U poslu kojim su se bavili, Ali-aga je to držao zapravonjegovom vrlinom. Zahvaljujući tome, mnoge slučajeve jelako i brzo s njim obavljao.Pri susretu na kapiji tvrđave poznanik mu je rekao danije došao ni po čijem nalogu, nego svojom voljom da mukaže kako “oni u Splitu” neće poštovati nikakav ugovor snjima o predaji i da će skinuti glave ne samo onoj petnaestoricičija su imena bili istakli u prvom, obliku zahtjevao predaji, nego misle to mnogima učiniti.Pravo rješenje za predaju branitelja, po njegovu mišljenju,može biti samo dogovor Venecije i Carigrada, a neovo što oni čine na nižoj razini vlasti pobjednika i poraženih.Za to bi, po njegovu mišljenje trebalo čim prije poslatinekoga iz tvrđave u Makarsku da tamošnja vlast pošaljetakav zahtjev sultanu u Carigradu. Pretpostavljao je da tomože dulje potrajati, ali ga uvjeravaše da dotle mogu lakobraniti tvrđavu, budući se združena vojska gotovo raspalai da se već više od polovice njih vratilo ikući.Na kraju je izrazio spremnost da bi on za nevelike novce,najviše petorici branitelja omogućio noću siguran prijelazgranice, a što se tiče novca, rekao je da bi mu unaprijedisplatili polovicu, a drugu polovicu nakon što sesami uvjere da je on obavio posao.Ali-aga se osjećao krajnje zatečen. Prijedlog višeg časnikaizgledao mu je sasvim prihvatljiv, ali ne bez sumnji, sobzirom na svoje vlastito iskustvo s prevrtljivim i nepouzdanimMlečanima. Zato se ne treba čuditi što se pri tompitao je li to samo pokušaj višeg časnika, kojega je poznavaokao zlatoljupca što koristi priliku da dođe do zlatnika ilije možda neka opasna i podmukla Foscolova zamka.Kad je nevolja u pitanju ljudi ne odbacuju lako bilokakve mogućnosti spasenja, pa je Ali-aga predložio časnikuda nastave razgovor u dizdarovoj odaji i nazočnostiostalih iz zapovjedništva obrane, ali viši časnik reče, nekasam s njima razgovara, a on bi mogao tu još pred večersvratiti da uglave posao..Prije ručka i gotovo cijelo popodne trojica iz stožera obranetvrđave raspravljali su o posjetu višeg časnika i njegovuprijedlogu. Sva trojica su sumnjala u neke dobre namjerenezvana gosta, ali u prilikama kakve su bile nije se mogloodricati ni spasonosne slamke. S jedne strane posljednja vijestiz Makarske o skorom priznanju novih granica, a s druge,nedostatak hrane i vode u tvrđavi, mnogi teži i lakši ranjenici,te gotovo krajnja iscrpljenost većine branitelja, sve jeto obvezivalo vodstvo obrane na oprez i mudrost.Iznad svega, svi su se složili s višim mletačkim časnikomda se mogu nadati pravednom postupku pobjednikasamo pod okriljem dogovora Carigrada i Venecije.Iskusni i lukavi sandžak-beg dosta je znao o višem mletačkomčasniku, i kao podmitljivcu spremnom da sve učiniza dukate, pa je predložio da mu za uslugu sigurnaprevođenja preko nove granice petorice iskusnih izviđačana čelu s hrabrim i pouzdanim dočasnikom Livnjakom,daju predujam u zlatu koji bude tražio.U sandžak-begovim bisagama nije bilo dovoljno dukatapa su mu se pridružila nekolicina bogatih Klišana kojisu ostali braniti tvrđavu.Kao što obeća viši mletački časnik, opet sam, došao jena tvrđavu, gdje ga je sačekao Ali-aga i dopratio u starubarutanu. Pred trojicom članova stožera, gost je ponoviosve ono što je prije podneva rekao Ali-agi. Nazočni nisuosjetili potrebu postaviti mu neko pitanje, pa je gost izložiosvoj plan prebacivanja petorke izviđača preko novetursko-mletačke granice. Dogovoreno je da se sutradan izponoći petorka nađe na određenom mjestu, gdje će ihsačekati on, osobno s dvojicom svojih pouzdanih ljudi.Sve je bilo do tančina uglavljeno, nastavio je Ali-aga, aonda mu je nekadašnji kliški teftedar Kasim-beg, uručiopredujam u zlatu, kojega je viši časnik na brzinu prebrojio iizrazio zadovoljstvo primljenim novcem. Za uzvrat zakleose svim svojim svetinjama da će pošteno obaviti posao.Sutradan, dva sata prije ponoći petorka je uspjela izaćineprinjećena iz tvrđave i putem koji je Livnjak znao sišli upolje, obišli ga sjeveroistočnim rubom sve do podnožjaMosora, onda…Tu je Ali-aga zastao, kao da mu naglo nesta daha. Dohvatioje sa sinije ispred sebe ibrik s vodom, malo ulio učašu i popio. Fra Andrija je očekivao da će nastaviti pričuu kojoj je već prepoznao neko moguće zbivanje koje jeoduzelo Ali-agi dah. Pripovjedač je dalje šutio.- I što bi dalje? - zapitao je fra Andrija muklo, sad većsluteći neko zlo.Možda minutu dvije, satnik Ali-aga je nijemo gledao upod, a onda zamolio, kraj sebe, dočasnika Livnjaka, ljudeskarus povezanim okom i modricama po licu, da umjstonjega nastavi.20.Dočasnik Livnjak krupan čovjek, kratko vrijeme je protrljaosvoje šačetine, a onda polako podebljim glasom,smireno počeo svoju priču.32 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆNalo prije ponoći, na mjestu za sastanak, neveliku dolcuu podnožju Mosora, dočasnika Livnjaka njegove izviđačedočekao je viši časnik s dvojicom konjanika i petosedlanih konja. Sva trojica Mlečana sjahali su s konja iprišli sasvim blizu izviđačima. Časnik je šapatom govoriokako će se dalje kretati.Iako se poslije podne toga dana naglo naoblačilo, asijevanje i grmljavina najavljivali proljetni pljusak, zahvaljujućiiznenadnoj buri koja je zapuhala preko vrhova Mosora,do ponoći nebo se većim dijelom razvedrilo.. Nijebio pun mjesec, ali vidljivost i u šumi znatno se osjećalapa je časnik predložio da malo pričekaju dok mjesec zaronipod oveći tamni oblak kojemu se približio.U trenu je počela pucnjava i sa svih strana dolca jurnulisu prema njima naoružani konjanici. Jedan metak pogodioje ravno u čelo dočasnika koji je pomogao visokom časnikuda se uspne na konja i pobjegne u obližnju šumu.Izgledalo je sve dobro smišljeno i gotovo lako učinjeno.Svladali su njih petoricu i dočasnika iz časnikove pratnje,brzo im kožnatim remenjem vezali ruke, dok je nekolicinamletačkih konjanika pojurila u potjeru za pobjeglimčasnikom..Unatoč poginulom dočasniku i bijegu višeg časnikakoji ih je trebao odvesti preko granice, dočasnik Livnjak jebio gotovo uvjeren da je riječ o dogovoru mletačkih časnikada ih zarobe.Odveli su ih u Prokletu avliju, njih petoricu u jednu odnekoliko odavno neupotrebljavanih konjušnica, a dočasnikamletačkog negdje drugdje, najvjerojatnije ga poslalik višem časniku koji im je za ne malo zlatnika priredioklopku.Livnjak reče, ako mu bude suđeno da još poživi, mnogotoga lošeg u životu će zaboraviti, ali Prokletu ergelu nikada.Po predanju ergelu je podigao jedan od najranijih kliškihsanđžak –begova.. Tu se odgajalo na stotine posebnepasmine arapskih konja, na kojima su turski konjanici čudačinili u sukobima s neprijateljima na prostoru ovoga dijelacarstva, zahvaljući nevelikom rastu konjske vrste, njenojpokretljivosti i izdržljivosti na svim oblicima bojnog polja.Prije pedesetak godina, možda zbog nehaja skenderbegovihnasljednika konji u ergeli su naglo oboljeli i zakratko vrijeme većina njih uginula. Slijedećih godina pokušalose obnoviti ergelu, ali nedugo zatim opet je došlodo pomora konja, ovaj put nijedno grlo nije uspjelo preživjetipa, kako hajvan-hećimi nisu znali odgonetnuti uzrokeponovljenog pomora, ergela je ubrzo proglašena prokletomi prepuštena samourušavanju.Prije nepunih petnaest godina jedan od potomaka vlasnikasandžak bega, viši časnik u turskoj konjici, u poznijimgodinama vratio se doma u Klis iz daleke Grčke i obnovioergelu. Za nekoliko godina u konjušnicama je zapotrebe turske konjice odgajano preko stotinu grla čistearapske sorte.Nekoliko godina poslije dogodilo se isto prokletstvo.Stoka kažu, zdrava zanoćila a u jutro već pola nje bilo jemrtvo. Vlasnik ergele doveo je u Klis najčuvenijeg hajvanhećimau carstvu da kaže koji su uzroci i treći put ponovljenogpomora. Govorilo se da je poznati hajvan-hećimdanima nešto razgledao po svim kutcima ergele, da bi nakoncu saopćio kako se ne radi ni o kakvoj bolesti nego oonome što je veliki imam iz makarske tvrdio, dakle o allahovojvolji koji ju je zbog nečega prokleo.Vlasnik ergele, potomak njenog utemeljitelja, domaloje umro, kažu presvisnuo od boli što ga nedužna zadesiprokletstvo, a kako nije imao nasljednika prokleta ergela,kao što se događa svemu što je prokleto, 'postala je strašiloi prepuštena bez milosti zubu vremena.Zarobljenici su se začudili kad u konjušnici zatekoše velikibroj Varošana, uglavnom starijih osoba i žena s malomdjecom, a sanžak- beg i miralaj Memed-aga tvrdiše da subranili Varoš i put poljem prema Jesenici dok posljednji stanovnikiz svih naselja nije zasigurno prešao granicu.Po izgledu zatočenika i njihovu prikrivenu očaju, beznjihova kazivanja, Livnjak je zaključio da ih neprijatelj mučis glađu i žeđi. Naročito se to primjećivalo na mladimmajkama, koji su sigurno od neznatne hrane što su dobivaliuglavnom davali svojoj djeci. U proteklom vremenuzatočeništva umrlo je od gladi znatan broj majki i djecekoje su zakopavali na prostoru između konjušnica, gdje senekada skupljalo stajsko đubre.Ono što su zatočeni najteže podnosili bio je neprestanipritisak na njih da se pokrste. To je, zajedno sa nekolicinomuskoka, predvodio neki franjevac, prebjeg iz Hercegovinekoji je u svojoj misiji bio jako nestrpljiv i kandžijamasvojih sljedbenika uvjeravao izgladnjelo roblje da ćeim pokrštavanje donijeti sreću i spas.Tog prvog dana Livnjaku i njegovim momcima, kao iostalim zatočenicima donesen je dnevni obrok: nekolikožlica juhe od krompira začinjene svinjskim špekom. Takosu zatočenicima od početka donosili: mnogi su tu, kao ipo ostalim konjušnicama, umirali “ne trujući se svinjskommašću”, ali već je većina, tjerana nagonom preživljavanja,halapljivo jela ponuđeno bez početnog gađenja.Livnjak i njegovi drugovi, nisu odbili svoje porcije, prihvatilisu i pravili se da će ih jesti, ali čim su stražari izašli,ustupili su ih nekolicini najslabijih dječaka. Livnjak je vjerovaoda mu Allah neće zamjeriti što krši šerijatski zakonda bi spasio život djeteta.Pred večer u štalu je došao mršavi, maleni starac u franjevačkomhabitu, praćen grupom naoružanih sljedbenika..U jednoj podignutoj ruci držao je križ, a drugom zamakaou posudu s vodom snopić grančica od masline i snjim prskao po zatvorenicima, izgovarajući neku molitvuna latinskom.Najmlađi član Livnjakove grupe, spadalo i šaljivdžijaMakaranin Musa, koji se ni u ovakvoj prilici nije mogaoobuzdati, počeo se glasno smijati. Zaneseni fratar i njegovapratnja, kao da ih je naglo otrijeznio udar groma, ustremilisu se prema Musi i stali ga nemilosrdno udarati, čime sustigli, najviše šakama, sve dok se mladić onesvijestio.Nakon odlaska fratra sa svojom svitom, mlada žena sdva mališana ljutito je osudila Musin smijeh. I većina ostalihmajki su joj se pridružile. Livnjak ih je smirivao, obećavajućida se tako nešto neće ponoviti, ali mu očito nijepolazilo za rukom, pa se poput ostalih drugova, umoran igladan, predao snu.Nije znao reći koliko je tada odspavao. Probudili su gastražari udarcima nogama. Naredili su im da ustanu s<strong>BEHAR</strong> 85 33
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆhladnog ležaja popločanog poda posuta s nekoliko šakasmrdljive slame. Bojao se da je mladi Musa možda i umrood dobivenih udaraca, ali nepredvidivi šaljivdžija se samustao, s podbuhlim licem i okrvavljenim nosom.Odveli su ih te noći u najruševniju konjušnicu Prokleteergele, zavezavši im i noge jakim konopcem. Držali su ihtako vezane na hladnom popločanom podu s nanosimasmeća i prašine, puna tri dana, bez vode i hrane. Stražarisu ih u smjenama budno čuvali, a njihovi plaćeni “vodiči”s vremena na vrijeme, pojavljivali su se na stajskim vratima,savjetujući im da ništa ne taje, ako hoće izvući živuglavu. –Ovo je prokleta ergela, snaći će vas gore prokletstvonego begove konje!- govorili su im.Svima im je postalo jasno u kakvu zamku su upali,osim jednom, najmlađem, kojega je dočasnik odabrao nesamo zbog dokazane hrabrosti, nego više zbog njegovasmisla za humor kojim je znao nasmijati suborce i u najtežimtrenucima za vrijeme bitaka.Posljednji Musin biser čuli su i vidjeli branitelji tvrđe,kada im je objašnjavao kako će prenijeti koji dukat više,ako se dogovore s Mlečanima o predaji tvrđave. Uzeo jesvoj jedini zlatnik, stavio u usta i progutao zalivši ga vodom.Tvrdio im je da će ga, ako ne sutradan, a ono sigurnoprekosutra imati čista na dlanu. No, kako ni dan prijenegoli su krenula njih petorica na izvršenje zadaće niješaljivdžija Musa pokazao prijateljima dukat “na dlanu”,rekao je opet smijući se da je mletački žuteljak zalutaonegdje u njegovoj utrobi.Četvrtog dana zarobljenicima je postalo jasno što Mlečanimisle da oni taje. Tražili su od njih zlatnike koje su,po iskazu zarobljenog Turčina, pomoćnika kliškog teftedara,za vrijeme povlačenja, iz Varoši, ponijeli sa sobomnekoliko bisaga punih zlatnika i skrili ih u neku jamu nastrminu Mosora.Od prvog dana kad su prevareni zarobljenici zanijekalipostojanje skrivenih bisaga s blagom, o kojima doista nikadai ništa nisu čuli, kao ni o toj nekoj skrivenoj jami naMosorovoj strmini, počelo je njihovo sustavno premlaćivanje,kako bi ih prisilili da odaju nepostojeću tajnu.Tog četvrtog dana, kasno u noći oglasio se šaljivdžijaMusa, rekavši da će im on dati dukat ako mu daju štopojest i popiti. Jedan od uskoka shvatio je opet Musineriječi i osmjeh, kao drsko ruganje, objasnivši to upravotako nižem časniku Mlečaninu, što je sve nazočne nasilnikerasrdilo pa su ga stali svim i svačim udarati po glavi,dok nije završio na pločniku u lokvi vlastite krvi.Pri tom nisu poštedjeli i ostalu četvoricu koji su od raznihudaraca po tijelu i glavi padali na pod, onesvješteni.Kad su ih malo zatim, osvijestili, lijevajući po njima hladnuvodu nalivenu iz kamenice za pojenje ispred štale, nastavilisu ih tući i pitati gdje su skrivene bisage sa dukatima.Sva četvorica su ponavljali da nikad nisu čuli o bisagamas dukatima, ozbiljno se kuneći da govore istinu. Ljutitinasilnici nakon premlaćivanja naredili su im svući se dogola. Nisu to mogli učiniti zavezanih ruku i nogu, pa sustražari silom zgulili s njih odjeću, služeći se pri tom i noževima.Dok je jedan časnik s dočasnikom, provjeravao, najprijeodjeću, tražeći lukavo ušivene dukate, drugi je narediozarobljenicima da legnu potrbuške na pod, najprije je vrhomnekog štapa provjerio sva mjesta na njihovim tijelimagdje bi se dukati mogli prikriti, a onda naredio da seokrenu na leđa. Stavivši rukavice na ruke, časnik je kleknuokraj svakog od njih, pipao ih po trbusima, i s vremenana vrijeme podizao pogled prema nazočnim, namigujućiim kao da je otkrio nešto u njihovim utrobama i neprestanoponavljajući da ih age i begovi nisu uputili natako važan posao bez dukata..Jedan od mučitelja namignuo je časniku i izvukavši oštribodež iz pojasa zapitao ga je li vrijeme da vide imaju liTurci što skriveno u drobu? Dočasnik Livnjak koji je zahvaljujućikapetanu Ali-agi dosta naučio talijanski, razumio ješto taj pijani vojnik namjerava. S naporom se podigao nakoljena i na talijanskom se obratio časniku, priznavši daon zna mjesto gdje sandžak beg sakrio bisage s blagom.- Ako ne govoriš istinu, znaš što te čeka- zaprijetio ječasnik.- Istinu kažem, rekao je Livnjak.. Časnik je naredio stražarimada dopuste zarobljenicima odjenuti se i obući, adrugi časnik sa ženskim glasićem, pretpostavio je Livnjak,pošao obavijesti “glavnog” o njegovu priznanju.Snažni i zdravi dočasnik Livnjak lakše je od ostalih podniosve to premlaćivanje. Bez ičije pomoći, sam, sa svezanimrukama naprijed, uspio je brzo navući na sebe svučenuodjeću. Pomogao je to učiniti i trojici drugova. ŠaljivdžijiMusi, koji je i dalje bio u dubokoj nesvijesti, jedva jenekako povukao donji dio odjeće do pojasa, ali mu nijepošlo za rukom navući mu i gornji dio koji mu je kao iostalim zguljen preko glave i ostao ukliješten između ukočenih,zavezanih ruku..Šaljivdžija Musa nije uopće dolazio k sebi, a Omeru izStobreča povrijedili su vratni dio kičme pa je, zbog silnihbolova u vratu, nekoliko puta bezuspješno pokušavao zauzetisjedeći stav.Livnjaku su stražari odvezali noge i lako se ustao. Bio jedobio dva snažna udarca nogom u lice kraj samog desnogoka. Dok je ležao na leđima, osjećao je bolove i upredjelu bubrega. Mletački časnik s ženskim glasićem naredioje stražarima da ga slijede zajedno s Livnjakom.Odveli su ga u stražarnicu, na drugi kat u prostor kojinije odviše zaudarao od zapuštenosti, donijeli su mu posudus vodom i plehnati “kadinić” da opere krvavu ranukraj oka. Nakon toga, ponudili su mu komadić kruha kojegaje, izgladnio, za čas pojeo. Osjetio je oštru bol uispražnjelu želutcu koja je ubrzo prešla u jedva izdrživupotrebu za zahodom. Dvojica stražara, jedan ispred njegaa drugi iza, otpratili su ga do hodnika u prizemlju gdje seširio snažan smrad ljudskog izmeta. Stražari su ostali čekatiga kraj stubišta, a on je gotovo u jednom dušku obaviopotrebu i izjurio iz čučavca.. Na nekoliko koraka odzahoda kliznuo se na vlažnom hodniku i pao ispred jednihzatvorenih vrata.Uspravljajući se, kroz otvoreni prozorčić nije pod slabimsvjetlom prepoznao lice, ali je po glasu zaključio da jeto onaj preživjeli dočasnik iz pratnje odbjeglog višeg časnikakoji ih je trebao odvesti, preko granice. ih je trebaoprevesti preko granice. Sažalio se nad sudbinom dočasnikakoji u strašnom smradu neće dugo izdržati.34 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆOvo otkriće, makar kako to ružno zvučalo, obradovaloga je. Značilo je da klopku u dolcu nije dogovorio čovjekkojemu su platili da ih prevede preko granice. Bilo je očitoda je to “ujdurma” nekog njegova nepouzdana prijatelja,također višeg časnika od kojega je možda zatražio pomoću njihovu prebacivanju preko granice. Možda je i taj dobiounaprijed četvrtinu ili polovicu dukata koje su na tvrđaviplatili.Ubrzo se vratio časnik s dogovora sa zapovjednikom.Saopćio mu je da zapovjednik prihvaća njegove uvjete iomogućiti mu siguran odlazak u Bosnu. Naredio je stražida mu ne daju ništa za jesti osim čaja s malo prepečenakruha i samo svezanih ruku da prespava u stražarnici podbudnim okom pojačane straže.21.Zorom su ga probudili stražari i donijeli mu topla mlijekai kruha. Tek što je pojeo doručak, u sobu za stražare, došaoje neki viši časnik, srednjih godina, visok i snažan, reklo bi selijep, kaže Livnjak, da nije na ledom okovanu licu imao i nekečudne oči..Sjeo je pored njega za stol, stavio preda se komadčista papira i naredio mu da točno opiše mjesto skrivenogblaga i put kojim će do njega najlakše i najbrže doći.Livnjak je šutke, pravio se, kao da smišlja odgovor napitanje časnika s ledenim licem, a ustvari sa sigurnošćuprepoznavao u njemu onog nepouzdana prijatelja čovjekakoji ga je zajedno s ostalim, trebao odvesti preko noveturske granice.- Dakle? - prenuo ga je strogi časnikov glas.. Ne čekajućiLivnjkav odgovor, časnik je ponovio pitanja na koje jeLivnjak treba odgovoriti.- Oprostite, hoću da se jasnije sjetim!- rekao je Livnjak,a domaćin samo kimnuo glavom, odobravajući.Odmah, nakon što prizna, gdje je skriveno blago, Livnjakje u glavi iscrtao sebi uvjerljiv plan pa je ubrzo opisaomjesto skrivenog blaga i puta do njega.Očito zadovoljan sigurnošću Livnjakova opisa, časnik slicem od leda perom je nacrtao na papiru kako to izgledai provjeravao daljim pitanjima Livnjaku da li je njegov crteždobro napravljen. Nekoliko puta ponovio je pokazujućina crtežu utvrđene točke kretanja, a onda, očito žurećimu se da prije mogućeg nevremena obave posao, ustao ipozvao Livnjaka da krenu..Livnjak, koji je često znao pokazati svoju izviđačku promućurnosti lukavstvo, i kojemu to nije bio prvi put da zapadau iskušenja zamolio je časnika neka mu dopusti rećida se predomislio i promijenio svoj uvjet. Rekao je da zbogizdaje koju čini, ne može ići u Tursku, nego da ostane tu idobije posao u mletačkoj vojsci, pa ako ustreba i bude seza to tražilo od njega da se pokrsti, neće imati ništa protiv,jer su i tako nekad njegovi bili kršćani pa se poturčili i mislida nije nikakav grijeh ako se vrati na staru vjeru..Časnik mu je nakon kraće stanke odgovorio: - Vederemoi izlazeći iz sobe dao rukom znak dvojici dočasnika daje vrijeme za polazak.Vederemo, vederemo, ponavljao je Livnujak u sebi, doksu mu dvojica dočasnika vezali ruke. Izveli su ga pred sztražarnicui pomogli mu da vezanih ruku otraga uzjaše nakonja. - Vederemo, vederemo, nastavio je ponavljati u sebi,s pogledom uprtim u leđa višeg časnika čudnih očiju.Još proljetno sunce nije zasjalo nad Mosorom, a togjutra neće ni zasjati, budući su se poviše planine gomilaligusti kišni oblaci i puzili nebom prema jugu, sve brže nošenisjeverno-istočnim vjetrom.Trebalo je posao obaviti prije “tempeste” govorio ječudnooki ljepotan kada se grupa od petorice konjanika,zaustavila na predviđenom mjestu u podnožju Mosora ibez konja nastavili put. Odatle, grupa je u dvoredu načelu s višim časnikom i dvojicom dočasnika između kojihje bio Livnjak sa vezanim rukama otraga, krenula opreznouz kamenitu i makijom obraslu strminu Mosora.Kad su izbili na neveliku travnatu visoravan, tek tada seLivnjak uvjerio da idu putem kojega je, po njegovu kazivanju,časnik nacrtao. Nakon kraćeg i napornog penjanja uzvododerinu, mnogo strmiju od onog puta do travnate visoravni,dvojica dočasnika su sve teže vukli Livnjaka zbogvezanih ruku otraga, pa je časnik naredio da mu vežu rukenaprijed kako bi mu lakše pomagali u penjanju.Oprezno i sporo kroz gustu visoku makiju i šumu, grupase pela sve strmijom suhom vododerinom, koja je vodila gorevisoko do okuke nekog veoma starog puta što je moždanekada povezivao Zagoru sa splitskim zaleđem. Livnjak i Aliaga,na povratku s obilaska prijevoja na Mosoru jednom suzalutali na taj stari put, ali sreća da je bilo ljetno prije podne,pa su nekako uspjeli, tjerajući pažljivo konje ispred sebe, alidoista s mukom spustiti se na zelenu visoravan. Tom prilikompred sami kraj vododerine Ali-agin konj je pao i slomiodesnu prednju nogu. Možda je najviše zbog toga zapamtiovododerinu koja mu je u ovoj gotovo beznadnoju klopci palana pamet, kao jedini način da prevari mletačkog časnika iskrije se negdje visoko u mosorskoj vrleti.Livnjak je unatoč vezanim rukama sprijeda i podržavanjudočasnika s jedne i druge strane, otežano se peo uzstjenovitu i blatnjavu vododerinu, ali je nastojao sam touvjerljivo naglasiti, ne bi li mu odvezali ruke, jer bi takosigurnije i lakše u pravom trenutku mogao pobjeći.U gotovo tunelu guste makije počelo se mračiti i samozahvaljujući čestom sijevanju munja po zatamnjelom nebuiznad planine, moglo se očima jasnije pratiti vododerinu.Časniku se žurilo, a znakovi oluje očito su ga zabrinjavalipa je neprestano zapitkivao Livnjaka: koliko još imado mjesta sa blagom. Livnjaku nije trebalo da izmišlja načinkako da uspori penjanje uz vododerinu. Umjesto njegadomalo će to učiniti olujno nevrijeme s kišom koje čestosredinom proljeća zahvaća ovaj kraj.Da bi ubrzali kretanje, jedan od dvojice dočasnika načelu, predložio je časniku, a ovaj odmah prihvatio da seLivnjaku odvežu ruke kako bi ih mogao koristiti pri penjanju,ali pod njihovom budnom paskom.Ova promjena očito je, na zadovoljstvo zapovjednikaubrzala penjanje prethodnice grupe, ali očekivana olujanije slutila dobru. Ubrzo se gotovo smračalo. Tamnosivonebo proparale su blještave munje praćene tutnjom grmljavine,a malo zatim snažan, zastrašujući pljusak kao danebo pada na zemlju.Dugotrajni proljetni pljusak brzo je oživio potok u vododerinii činio je gotovo neprohodnom naplavinama kli-<strong>BEHAR</strong> 85 35
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆžljivog blata od ilovače, pa je penjanje postajalo sve teže inesigurnije. I sam časnik koji je neprestano šapatom ponavljaoda se brže ide, okliznuo se i pao na stijenu, povrijedivširame. Vojnik iza njega brzo mu je priskočio u pomoć.Odbio je prijedlog jednog od dočasnika da malopričekaju dok oluja jenja i naredio pokret.Umjesto da jenja, oluja je sve žešće vitlala poviše njihkišne oblake koji su nemilice izlijevali svoj teret u oživjelokorito vododerine niz koju je već vodena matica nemilosrdnonosila pred sobom raskvašenu zemlju i lakše kamenje.Jednom se Livnjaku dogodilo da je penjući se, uhvatiose za vrh teže kamene litice koja je počela klizati ravno nanjega. Jedva je uspio zbjeći odvaljenu stijenu koja je pljusnulapored njega i za malo mogla teško ozlijediti dočasnikas njegove lijeve strane.Časnik je vidio što se događa, ali je i dalje naređivao dase ide naprijed, dodajući ono “makar i puzeći”. Nedugozatim, negdje na kraju druge trećine puta, kojega je Livnjakdobro zapamtio po strmini i visokim stijenama, gdje se Aliagaokliznuo, dogodio se isti slučaj. Njegov lijevi pratiteljdočasnik i on uspjeli su se zajedno popeti na vrh stijene, aza njima se peo dočasnik s desne strane. I taj se uz velikinapor uspio domoći vrha stijene. Iznemogao, mokar i prozebaokao i svi ostali, pružio je kolegi ruku da ga povuče iu tom trenutku noga mu je kliznula s potpornja litice iostao tako visiti pridržavan za ruku svog snažnog kolege.U prvi mah gledajući to, Livnjak je priskočio u pomoćdočasniku koji polegavši do ruba stijene nije ispuštao sads objema rukama šaku visećeg kolege. Livnjak je namjeravaodomoći se druge ruke stradalnika pa je i sam prilegaouz stijenu. U tom trenutku munje su zasvjetlucale, a zatimodjeknula snažna grmljavina. Kao da ga je to probudilo ipodsjetilo na njegov naum. Hitro je ustao i unatoč silovitupljusku stao se brzo pentrati uz vododerinu.Nije se uopće sjećao da li su njegovi mučitelji krenuli zanjim da ga stignu i uhvate, vikali ili pucali. Iscrpljen, mokari prozebao legao je kratko na rubu starog puta. Novai snažna grmljavina trgnula ga je iz neke otupljelosti, postaoje svjestan što se s njim događa i nastavio starimputem prema zapadu.Trebalo mu je pet dana i pet noći da neopaženo siđe udolinu iza sjevero-zapadnog dijela kliške tvrđave i popne sepreko visokih stijena pod zapadnu tabiju. Za taj dio putautrošio je najviše vremena, što je i pretpostavljao pa se unoćima prije penjanja grebenom prema tvrđavi dovoljnoopskrbio mladim kukuruzima iz bašta odbjeglih, a nakonkiše škrape na liticama grebena obilovale su vodom.Te noći kad se uspuzao do podnožja zida sjeverozapadnetabije straža ga je čula i spustila konope kojim se jevezao da ga izvuku u tvrđavu..22.Ova priča, dočasnika Livnjaka užasnula je fra Andrijuali, poznavajući dobro svoj bosanski narod, sklon pričanjui nerijetkim pretjeranostima da bi što snažnije privukli pažnjuslušatelja, nije ju prihvatio kao zdravo za gotovo.Odavno je on u pričama čuo za neke koji su gutali zlatnikeda im ih razbojnici ne bi našli, a dolaskom na sigurno, tojest svojoj kući, znalo se kako su ih opet imali na svomdlanu. A što se tiče ocrnjavanja neprijatelja i izmišljanjanevjerojatnih muka nad “svojima” naslušao se toga sijasetod guslara svih živućih naroda na Balkanu. Kao i njegovuozr fra Ilija i fra Andrija je u narodnim pjesmamanalazio više zanosa divljaštvom negoli ljudskošću.Krajnje zbunjen i potišten fra Andrija se jedva uspio prijateljskiosmjehnuti na rastanku s kapetanom Ali-agom.Bilo kako bilo, vrativši se iz tvrđave, sam na konju jer sedogovorio s pratiteljima da ga ne čekaju, blizu ulaza utvrđavu, ako se dugo zadrži u tvrđavi, nego u zapovjedništvugdje je dogovoren zajednički objed. Budući je fraAndrijina misija mnogo duže trajala negoli su njegovi pratiteljiočekivali, pa su ne čekajući ga ručali oko podne.Pratitelji su kudili objed ne bi li fra Andrija odustao jer imse zbog nečega žurilo da se čim prije vrate u Split.Fra Andrija se ispričao suputnicima, rekavši da je gladankao vuk i da mora nešto pojesti. Pratitelji su se složilii pošli učiniti đir po Varoši dok on objeduje.Andrija nije bio gladan i uopće mu se nije jelo, Htio jena neki, njemu još nedomišljen način, provjeriti nevjerojatnupriču iz tvrđave. Čekajući da mu donesu objed, zatursku sofru do njega sjela su dvojica mletačkih časnika.Za duljeg čekanja objeda fra Andrija je započeo razgovors časnicima koji su ga rado prihvatili. Obojica su Veneti ine skrivaju svoje ogorčenje mnogim slikama divljaštva uovom ratu. Fra Andriju je zanimalo o kakvom oni divljaštvugovore i misle, očekujući da mu se ukazala prava prilikaza provjeru priče iz tvrđave.Časnici su se grozili samo na postupcima nekih vojnikaprema psima lutalicama ili vršenju nužde u lijepim sobamaopljačkanih kuća. O postupcima prema ženama i djeciporaženih, ni riječi.Bio je i sretan i zadovoljan svojim zaključkom, da jeLivnjakova mašta sve preuveličala pa mu i stvarno loš ponuđeniobjed nije izgledao kao njegovim pratiteljima. Takoje to: zadovoljan je čovjek sretno biće. Davao je za pravotvrdnji svoga uzora fra Ilije da je u narodima na ovimprostorima mnogo više čeljadi stradalo od pjesama uz gusle,nego li od kuga i trešnja.Kad je htio krenuti naći se sa svojim pratiteljima, prišaomu je s prijateljskim osmjehom Mlečanin, liječnik izzapovjedništva, rodom iz Istre, pristao, očito obrazovankoji reče da je imao priliku čuti o bosanskom franjevcu fraIliji, a posljednjih dana i o njemu, rekavši kako se povijestponavlja, misleći na njegovu i fra Ilijinu sličnu misiji u vezis kliškom tvrđavom.Unatoč žurbi svojih pratitelja, pa i njihovu negodovanju,fra Andrija nije mogao odbiti ljubaznu molbu uglađenogvisokog časnika da, negdje u blizini Varoši, u nekojstaroj, golemoj ali zapuštenoj crkvi “odsluži “ kraću misuza vojsku.U pratnji dvojice mlađih časnika došao je u staru trošnucrkvu punu vojnika koji su se razmicali da mu napraveput do oltara i skrušeno ga pozdravljali. U poduljoj propovjedi,naglašavao je Kristove misli o međusobnoj ljubavimeđu ljudima, narodima i raznim vjerama, o grijehu premaljudskosti, podsjećao vjernike na svog svetog FranjaAsiškog, često ponavljajući njegove riječi “mir i dobro”¸.36 <strong>BEHAR</strong> 85
IZLOG KNJIGAPoslije propovjedi fra Andrija je nazočnim ponudio dase neki koji to žele ispovjede pred njim i da će on to radoučiniti, kao sluga božji. Časnici su se zahvalili fra Andrijina finoj i umnoj propovjedi i rekli da će ga čekati predcrkvom u kočiji dok on obavi ispovjedi.Crkvu je napustio i posljednji vojnik, a nijedan se nejavi na ispovijed. Protumačio je to kao posljedicu njihovebogobojaznsti i čistoće savjesti. Gotovo zadovoljan, prekriživšise okrenut oltaru, uputio k izlazu, kad mu u susretdođe jedan dočasnik, visok i snažan, srednje životne dobi.Po opisu Livnjaka kojega se sjetio, bio bi to jedan od onihkoji je u Prokletoj ergeli mučio zarobljenike.. Prišao mu jesasvim blizu i zamuckujući molio da ga ispovjedi.Na uobičajeno pitanje: što te sinko muči, gorostas je dulješutio, pa onda iznenadno rekao: da me odriješiš grijeha!Kojega grijeha?- uzvratio je fra Andrija, na što ispovjedanireče, kako on ne misli da je grijeh, ubiti zlog Turčina u jurišu,na megdanu i da ih je već mnoge ubio, u salvu Krista ivjere ali, reče nakon kraće stanke, nikada do sada nije paraotrbuhe Turcima da bi došao do njihovih skrivenih dukata.Reče da na tako nešto nikad ne bi pristao da nije bio pijan ida ga na to nisu naveli zli ljudi. Smatra to, reče, svojim vlelikimgrijehom pa bi želio da ga fra Andrija odriješi.Nakon kraće stranke gorostas nastavi:- To mislim da nije uredu i da je grijeh. - reče i dodakako su Turci imali pravo što su Ergelu nazvali prokletomjer na nekom drugom mjestu, možda i on, ma kako i kolikobio pijan, ne bi činio to zbog čega se kaje.Fra Andrija ga je nijem gledao. Čak je osjetio i malusnagu, pa mu se odjednom javili i bolovi u zatiljku, maloje zateturao i sjeo kraj ispovijedanog, koji ga pitaše je limu slabo i boluje li možda od srčane bolesti kao i njegovotac kojega ta slabost često, za života, često snalazila.Ispovjedani je nastavio o časniku kojemu je Turčin uspionekud pobjeći u tvrđavu, pa je zbog tog pobijesnio ihtio iskaliti svoj gnjev nad četvoricom zarobljenih zajednos odbjeglim. Naredio je da jednom od njih, koji je već bioumro od premlaćivanja, raspore trbuh, tvrdeći da će tamosigurno naći koji zlatnik. Na veliko iznenađenje nazočnih,u praznom želutcu mlađeg Turčina nađen je skupi venecijanskizlatnik. Misleći da će to i kod ostalih naći, parali sui onoj trojici trbuhe ali u njima nije bilo dukata, rekao jegorostas doista pokajnički.Ovo je dodatno užasnulo fra Andriju koji nikako nijemogao povjerovati da mu se sve to događa na javi. Brisaoje oči, štipao se kradomice po rukama ne bi li ga to probudiloali sve više se uvjeravao da ne sanja.Pribravši se, zamolio je čovjeka da ga otprati do Zapovjedništvagdje su ga čekala dvojica nestrpljivih pratiteljakoji su po njegovu izgledu primijetili da se ne osjeća dobro.Rekao im je da ga muči neka iznenadna nesvjestica,bit će zbog okretanja vremena na jugo i da mora čim prijedoći u Split kako bi se sastao s liječnikom fra Lukom.Pratitelji su se očito osjetili prikraćeni, možda i uvrijeđeništo ih već nije, kao članove misije, izvijestio o rezultaturazgovora s Turcima. Vjerojatno su sa sigurnošću očekivalida će to učiniti na putu do Splita, a fra Andrija je topretpostavljao i cijelim putem do Splita, pravio se da nemoćnokunja. U njegovoj glavi ponavljale su se riječi ispovijedanoggorostasa dočasnika.Izdavačka kuća “TKD ŠAHINPAŠIĆ“, SarajevoTalhe ili Šedrvanski vrt, Irfan Horozović, TDKŠahinpašić, priredio Enver Kazaz, Sarajevo,2007., str. 201.Horozović je u Talhama postavio plodotvorneosnove svoje poetike koja će se dodatnorazgranati u njegovom romanesknomopusu i postaviti ga u neku vrstutemeljitelja postmodernističke poetikena južnoslavenskom govornom području.Zato su Talhe i postale kultnom knjigomjužnoslavenske postmodernističke kulture,pogotovo u hrvatskoj i BiH književnojrecepciji. Izdavačka kuća TDK Šahinpašićupustila se u pravi izdavački pothvat teizdala biblioteku djela Irfana Horozovića koja broji desetakknjiga proze, poezije i drama ovog znamenitog autora.Rumijeva filozofija ljubavi, Nevad Kahteran usuradnji sa Chittickovima, TDK Šahinpašić,Sarajevo, 2007., str. 124Rumijevo djelo nanovo oživljava krozzbirku tekstova u ovoj knjizi kojima jeu osnovi pohvala Mevlaninoj vjeri i filozofijiljubavi, a odredišta su im u odbraniislama i drugih religija od aktualnihpretvaranja u ideologiju. Autor jehafiz Nenad Kahteran koji radi kaoizvanredni profesor na Filozofskom fakultetuu Sarajevu. U knjigu, koja jedvojezično izdanje na engleskom i bosanskomjeziku, uvršteni su i tekstovivelikih poznavatelja Rumijevog djela, Williama C. Chittickai Sachiko Murate, profesorice na Sveučilištu New York sdoktoratom iz perzijske književnosti i islamskog prava.Derviš i grad, Nedim Gürsel, TDK Šahinpašić,izabrala i s francuskog prevela SadaTahmiščić, Sarajevo, 2004., str. 128Derviš i grad, zbirka priča u izboru i odličnomprijevodu Sade Tahmiščić, je najboljinačin da se upoznamo s istaknutimturskim piscem Nedimom Gürselom.Zbirka sadrži devet priča napisanih u rasponuod dvadeset godina, pa čini zanimljivpresjek iz plodnog autorovog opusa.Svi oni koji vole kraću formu i pitkunaraciju uživat će u pričama koje plijeneljupkošću i emocijama, a pritom su znalačkiutkane u radnju i interesantne likove.Nedim je pisac elegantnog stila i preciznog izražaja, poznatpo ljubavnim pričama koje su nagrađivane i zabranjivanei jedan je od ponajboljih suvremenih turskih pisaca.Pripremio: F. M. Begović<strong>BEHAR</strong> 85 37
DERVIŠHANAO dobročinstvuPiše: Velid ImamovićUistinu! Allah i meleci Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! Donosite salavat na njega i selamitepredano. (El-Ahzab, 56; Prevod: Mlivo)O vjernici! Pokoravajte se Bogu! I pokoravajte se Poslaniku i onima koje (ste izabrali da) upravljaju vašim poslovima.(En-Nisa’, 5;9; Prevod: Čaušević i Pandža)Da nije tebe, ne bih stvorio ovaj svijet. (Hadisi-kudsi)Ovaj hadis i ajeti čestose slušaju, poznat je njihovtekst, pokatkad se ti tekstovislijede donošenjem salavatana našeg Poslanikas.a.v.s., pa čak dolazi i domeđusobnog takmičenja ubroju i vrsti donešenih salavata,ali se samo površnouzima značenje navedenihtekstova, a u dubinu se vrlorijetko ulazi. Napamet jenaučeno tko je Muhammeds.a.v.s., kakve su mu osobine,što on predstavlja zamuslimane, pa i cijeli svijet,ali to još uvijek ne dopiredo ljudske najdublje srčanetajne. Ipak, Poslanik s.a.v.s.je fizički daleko od nas iprostorno, a pogotovo vremenski,tako da se njegovznačaj i uputa, koji nam sedaju ovim naredbama i objašnjenjima ne uzimaju onakokako bi se trebalo uzeti, kao niti na način na koji bi muslimantrebao jekinski (sa uvjerenjem) da se ophodi i primijeniih u svakodnevnom životu.“Od Svoga Nura sam stvorio tvoj nur, a od njega nurostalih resula i nebijja...” i tako dalje do najsitnije i namanajbeznačajnije čestice u ovom kosmosu. Centralna ličnostu samom stvaranju, pa tako i u Islamu je Čovjek, ili SavršeniPoslanik, nama poznat kao Muhammed s.a.v.s. Da nezaboravimo – čovjek. Ništa drugačije nije ni u jednoj objavljenojvjeri, ni kod jednog poslanika ili vjerovjesnika. Glavnatvrdnja, koja predstavlja ulazak u Islam je šehadet (Nemaboga osim Allaha, a Muhammed je Njegov Poslanik).Prihvaćanje postojanja Boga nije nepoznata stvar kodogromne većine čovječanstva, čak i kad sami sebe nazivajuateistima ili nevjernicima, jer svatko vjeruje u Boga, ili VrhovnoBiće, ili Vrhovno Božanstvo, ili Univerzalni Razum,ili Prirodni Poredak, ili Tvorca, ili... – kako god – u neštonadnaravno, koje ima supermoć na koju se pozivamo uteškim trenucima svoje propasti ili teških nedaća, prirodnihili ratnih katastrofa. Možda to netko neće prihvatiti, alise svaki čovjek uvjerio u svome životu da se u takvim trenucimaobraćao Nekome Nevidljivome, koji može pružitipomoć. Znači, nije problemu tome, već u prihvaćanjuČovjeka, Poslanika tog vremena,pokornosti njemu,prihvaćanju njegovih naredbii zabrana, njegovihsavjeta i uputa. Taj poslanikse može zvati Ibrahim(Abraham), Musa (Mojsije),Jahja (Ivan Krstitelj), Isa(Isus) ili Muhammed s.a.v.s.Musliman je samo onaj kojiprihvaća Zadnjeg, Pečatavjerovjesništva, dok sveostale poslanike i vjerovjesnikepriznaje kao donosioceIstine svojim narodima.“Mi ne pravimo razlikuizmeđu poslanika”, jasan jeajet koji nas upućuje naispravno vjerovanje i odnosprema svim ostalim donosiocimaBožanske poruke.Muslimanima je sasvim svejedno koga će prihvatati drugi,ili barem treba da nam bude svejedno. Islam ne pravi razlikemeđu njima i za nas su svi poslanici jedno, odnosno,svi oni prenose jednu poruku – vjera u Božje Jedinstvo, ilikako je nama poznato – Tevhid. I u tome nema ama bašnikakve razlike. Pojava višeboštva i trojstva nije ni kod jednogod tih poslanika postavljena kao vjerski postulat, azašto je došlo do toga, moglo bi se objasniti nekom drugomprilikom. Po mom mišljenju, opasnije je modernodvojstvo od svih tih mušričkih varijanti višeboštva, a dvojstvose maksimalno snažno propagira kroz književna djela,medije i filmove duhovno rastrojenog i uništenog Zapada– vjera da se Bog i Đavo (Šejtan) nalaze na istoj razini,a Đavo je trenutačno nadvladan i samo čeka povoljnuapokaliptičku i predskazanu priliku da se digne iz SvijetaTame i sruši Boga s Njegova prijestolja. S druge strane,Bog se predstavlja kao neko vanzemaljsko Biće koje je tolikonemoćno da mu je neophodna pomoć svemoćnih ljudis ove Zemlje, kako bi uspio prevladati veoma opasnostvorenje Podzemlja. Obično ti pomoćnici moraju imatiamerički pasoš. Ni o tome ne želim govoriti, već samonačeti ideje koje postaju opasne, da bi možda netko počeoi o tome razmišljati u pravom svjetlu.38 <strong>BEHAR</strong> 85
Da nastavimo, ili da se okrenemo najsavršenijem bićuu ovoj prirodi, najsavršenijoj Božanskoj kreaciji i Halifi(Božjeg namjesnika) na ovoj Zemlji – savršenom čovjeku,ili samo čovjeku, ili čovječanstvu (Adem u širem smislu).Pa zar Čovjek ne vlada ovom Zemljom u svakom pogledu(jer mu je tako dano)? Mada su se čista bića (meleci)usprotivila njegovom namjesništvu i vladavini (“Zar će Tinamjesnik biti onaj koji će na njoj smutnju činiti i krv prolijevati?”“Ja zaista znam što vi ne znate.” – El-Bekare,30). Namjesništo trebamo gledati dvojako – zahirsko (pojavno)i batinsko (skriveno). Taj ajet govori o davanju hilafeta(namjesništva) Ademu a.s. Adem u našem vremenupredstavlja s jedne strane čovječanstvo u općem smislu, aduhovnog vladara(e) u hakikatskom (istinskom) smislu.Tako vidimo i uvjereni smo, kao što svakodnevno vidimo,da ljudi vladaju ovom planetom, čine nered, smutnju iprolijevaju krv. Ono što ne vidimo, ili onog kojeg ne vidimo,to je Halifa Božanski, koji istinski upravlja Zemljom injenim komšilukom, i koji po Božanskoj naredbi sprovodiNjegovu Volju (koja nije uvijek povezana s Njegovim Zadovoljstvom).Većina ljudi, pa i muslimani, okreću seovom prvom vladaru, zanemarujući ovog drugog.Da se vratimo našem Poslaniku s.a.v.s. Naređeno namje da ga slušamo i pokoravamo mu se, kako ajetima, takoi hadisima, a i velikani Islama nam govore to isto. Njegovanaredba i zabrana se poistovjećuju s naredbamai zabranama našeg Stvoritelja. Istinski mu’min(čvrsti, uvjereni vjernik) je onaj kojem je on važnijii draži od njegovih roditelja, porodice, pa i njegasamoga. A to znači, pokoravanje njemu semora obaviti, čak i kad je to na našu štetu, odnosno,jedino na taj način ćemo iskazati čistu ljubavprema njemu, koja se direktno prenosi do Njega.Savremenici i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (Ashabir.a.) upravo tako su se i ponašali. “Moji Ashabisu kao zvijezde na nebu. Kojeg god slijedite, nećetezalutati.” Šta nama preostaje? Gdje su oni? Znamo da nasod njih dijeli 14 vijekova. Kako zaista slijediti nekoga konije s nama ni prostorno ni vremenski? Zar poznajemonjihove živote? Možemo li umjesto njih slijediti samog Poslanikas.a.v.s. čija biografija nam je daleko poznatija, aon je ipak “najsavršeniji uzor za sve”? Da li je zaista itko ustanju slijediti njega u potpunosti? Je li to uopće moguće?Ako i jest, koji je način? Ipak, on je u svojim duhovnimstupnjevima daleko iznad svih nas.Nijedan ashab, pa ni duhovni velikan nakon tog vremena,nije uspio doseći ni do “prašine s njegovih nogu”. Nijedanod tih velikana mu ne može ni prići. Ali, to nije razlog dazapostavimo i zaniječemo ajet koji govori da je on najsavršenijiuzor. Ni najveće materijalističke naučnike, tipa Tesle,Newtona ili Einsteina ne možemo slijediti u potpunosti unjihovim naukama, ali možemo te nauke proučavati, pa ćenam se tek tad otkriti njihova veličina koja je prema Muhammedovojs.a.v.s. veličini ništavna. Šta nam preostaje? Muhammeds.a.v.s. nam u prenesenom značenju objašnjava daje njega nemoguće u potpunosti slijediti, pa nam preporučujeone koji su niži od njega, njegove ashabe, znači, ljudekoji ga slijede i mogu ga slijediti samo djelomično, a svatkood nas prihvaća onog ashaba koji mu po unutarnjem svjetluDERVIŠHANA...pokoravanje njemu mora se obaviti, čak i kadje to na našu štetu, odnosno, jedino na tajnačin ćemo iskazati čistu ljubav prema njemu,koja se direktno prenosi do Njega. Savremenicii drugovi Muhammeda s.a.v.s. (Ashabi r.a.)upravo su se tako ponašali.najviše odgovara. On nam nadalje daje uputu i kroz salavatei hadise, a to je da trebamo slijediti one koje sliče njemu(Ehli-Bejt – njegova porodica u užem i širem smislu; i AliMuhammed – ljudi koji po svojim osobinama sliče njemu).Sufije ovaj problem rješavaju na jednostavniji način, prihvatajućiŠejha, ili Učitelja, dok Ši’ije prihvataju Imame, odnosno,Mudžtehide, njihove nasljednike i Sejjide koji su krvnaveza s Muhammedom s.a.v.s. po njegovoj kćerci, hz. Fatimi.Međutim, u ovoj poplavi raznih šejhova, gradnji velikog brojatekija, u kojima ne možete naći duhovnosti koje su se nalazileu tim ljudima prije par decenija ili stoljeća, čak i sljedbenicisufizma upadaju u nedoumice. Ali hajde da pustimonjih, šta je s ostalim muslimanima, ili ostalim ljudima koji neprihvaćaju sufizam ili Islam uopće? Daje li Islam rješenje injima? Ipak, Islam je objava koja nije posvećena samo svojimsljedbenicima, već cijelom čovječanstvu, tako da i svim ostalimdaje uputstva primjenljiva njima u njihovom vremenu,prostoru, vjerskom i drugim okruženjima. Islamom i njegovimpostulatima koji se odnose isključivo na ovozemaljskisvijet okoristio se moderni Zapad, prihvaćajući ih, svjesno ilinesvjesno, što im je donijelo napredak u ekonomskom smislu.Ako dublje zaronimo u osnove njihove ekonomije, vidjetćemo čiste islamske stavove (točnost, preciznost, poštenje uradu, poštena isplata radnicima, pošten odnos prema poslui poslodavcu, socijalna briga o sirotinji i ugroženima, itd.), aliih to ne čini muslimanima, niti vjernicima uopće. Iako, Zapadzvanično priznaje Boga, ali ipak Zapad ne priznaje poslanstvoIsa a.s., čak i u njihovom iskrivljenom smislu, odnosno,Zapad se ne drži njegovih uputa.Naveo bih nekoliko stihova jednog od najvećih velikanaislamskog svijeta uopće, Dželaluddina Rumija k.s., čovjekakojeg su poštovali svi narodi i sve religije tog doba,čovjeka koji je poštovan od cijelog čovječanstva i u našemdobu, kojeg cijeli svijet uvrštava u najveće sufijske pjesnikeikada.On reče: “Kad rob jedan postigne Božansku naklonost,tako da on primi u goste čovjeka sretnog,pa se zbog njeg bogatstva svog odreknei čast svoju zbog časti njegove žrtvuje,zahvaliti njemu je zasigurno kao da i Allahu zahvaljuješ,jer je naklonost Božanska uzrok što on dobročinstvopokazuje.Biti nezahvalan njemu je kao da si Allahu nezahvalan:bez sumnje, njegovo pravo na to je posljedica pravaAllahova.Uvijek Allahu zahvaljuj na Njegovim blagodatimai uvijek hvali i slavi i Uglednika, dobročinitelja tvoga.<strong>BEHAR</strong> 85 39
DERVIŠHANAMada je nježnost majčinska od Allaha,ipak, služiti njoj je dužnost sveta i zadatak vrijedan.Zato Allah kaže: ‘Na njega salavat donosite’,jer je Muhammed onaj na koga se prebacuje.Na Proživljenju će Allah reći robu Svom:‘Slušaj, šta si uradio s onim što sam ti darovao?’Odgovoriće on: ‘Gospodaru, svom dušom samzahvaljivao Tebi,pošto je izvor moje opskrbe dnevne i hljeba bio u Tebi.’Allah će mu reći: ‘Ne, ti nisi Meni zahvaljivao,jer nisi zahvaljivao onom koji je darežljivost sprovodio.Ti si zlo i nepravdu učinio čovjeku darežljivome:zar ti blagodat Moja nije došla preko ruke njegove?’”(Mesnevija 6, 3252-3262)Veliki Mevlana se ovim stihovima obraća svakome, odsufija, pa do običnih muslimana i ostalih ljudi. Mada govorio donošenju salavata našem Poslaniku s.a.v.s., on objašnjavada se ti salavati, na kraju krajeva, odnose na našeg Stvoritelja,jer je Muhammed s.a.v.s. samo sredstvo prelaza doNajvišeg Bića, kojeg ne bismo ni u kojem slučaju mogli shvatitibez postojanja Čovjeka. Ono što je još važnije, Mevlanagovori o međuljudskim odnosima, dobročinstvu jednog čovjekaprema drugima i njihovoj interakciji. Na početku ovogodlomka govori se o ruhanijjetskim (duhovno jakim) ljudimakoji čine dobročinstva drugima, ne zbog uzvratne koristi kojubi mogli očekivati. To je čovjek kojeg je Allah obdario Svojomblizinom i dao mu da sve ljude posmatra kao Allahovastvorenja koje Allah voli i opskrbljuje, tako da i sam taj čovjekpostaje “produžena ruka” u opskrbljivanju i dobročinstvu.Takav čovjek se tokom svog života, sprovodeći duhovne disciplinena sebi (a ima raznih načina za to), očistio od svihprljavih, nefsanskih (požudnih) osobina, a dobio je zauzvrat,kao Božanski poklon i milost, osobine koje su čiste i koje bimogli nazvati Božanskim. A kao najjača pozitivna osobina jesposobnost činjenja dobročinstva drugima. Na taj način jezadobio duhovni stepen posebne vrste evlija “dobročinitelja”.Da se razumijemo, to nisu Božje osobine, jer bi takvimshvaćanjem takvog čovjeka poistovjetili s Bogom i upali bismou kršćansku zamku. Ne, to su osobine koje su po svomkvalitetu Božanske, čiste i savršene, ali ipak ne “u količini”koja bi se mogla nazvati Božjim. Ovo je velika razlika. Zbogovog su dolazili svi poslanici, da nas očiste, kako bismo steklitakve osobine. I to “u broju i količini” po našim mogućnostima,a kod svakog čovjeka su te mogućnosti različite po kvalitetui kvantitetu. Da ne zaboravimo, broj i kvantitet takvihosobina je bio najveći kod Muhammeda s.a.v.s., a kod svihnas ostalih je daleko manji. Međutim, uspoređujući s neograničenimosobinama (sifatima) našeg Stvoritelja, sve ovokod nas je beznačajno. Pa, kako kaže Mevlana, zahvaliti takvomčovjeku je kao zahvaliti i samom Bogu, jer je on tajkoji mu je dao da bude takav i on je Njegovo ogledalo, madau mikro-smislu.Mevlana nas nadalje podsjeća da zahvalu trebamo uvijekčiniti Allahu, ali i takvim velikanima, s tim da smo uvijeksvjesni da se zahvala i tim ljudima u konačnici odnosi40 <strong>BEHAR</strong> 85
na Allaha dž.š. U prijekoru kojeg Allah dž.š. upućuje svomrobu na Danu Ispitivanja vidimo na koji način se zahvaljujesamom Stvoritelju, kao i kakav treba da je naš odnosspram drugih ljudi koji su nam učinili neko dobro djelo. Usvakom slučaju, svaki dobročinitelj zadužuje onoga kojemje učinio dobročinstvo. Zbog toga je naš Vjerovjesniks.a.v.s. upućivao dovu: “O Gospodaru moj, sačuvaj medobročinstva pokvarenjaka (ili nevjernika, nasilnika, nedostojnikai sl.)”. Na taj način i nama daje savjet da seklonimo traženja i primanja bilo kakvog dobra od takvihljudi, jer na taj način postajemo njihovi dužnici. Musliman,a to znači i svaki čovjek, mora osjećati dug premasvom dobročinitelju. To je obaveza svakog čovjeka. Vjernikse mora čuvati njihovog dobra, jer nas na taj načinpokvarenjaci kupuju. Ovo je mnogim neprijateljima Islamai muslimana sasvim dobro poznato, pa svojim tzv.“dobročinstvima”, koja su dosta upitna, obzirom na posljedicekoje proizvedu, “obasipaju” zabludjeli, zastranjenii osiromašeni muslimanski svijet, stvarajući na taj načinbarijeru muslimana prema sebi i, što je najgore, barijeruprema prihvaćanju svega neislamskog. Upravo smo svjedociu mnogim muslimanskim zemljama padu muslimana,njihovog državnog sistema i morala te žudnog prihvaćanjasvega što je zapadnjačko, odnosno, neislamsko. Nesmatram da je sve što dolazi sa Zapada loše, ali ono što senudi muslimanima ne može se okarakterizirati kao dobroi napredno. A to nam je lahko dokazati, stavljajući na tasvage njihove ponude i “velikodušnosti”, a nadrugi tas islamske propise, odnosno Šerijat.Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnostmuslimana jednih prema drugima, što dovodi donarušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici iopćeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini.Pravdanje takvih muslimana je da se treba zahvaljivatijedino Allahu, tako da na taj način negirajujedan od Božanskih sifata (osobina) u ljudima, ato je osobina dobročinstva. Kad bi se ti ljudi takoponašali u cijelom svom životu, što znači da ne biprimali niti tražili dobročinstva od drugih ljudi,naročito političkih i financijskih moćnika, onda bi se tomoglo i prihvatiti. Ali, svi smo svjesni da to nije realnostživota i da se takvo nešto nigdje ne dešava. Normalno,ima izuzetaka, ali oni ne čine pravilo i praktično su nepoznati.Na primjer, neki musliman dobije malo veću plaćuod svog pretpostavljenog (ujedno ateiste i neprijateljaIslama, odnosno svega što je pozitivno), uz uvjet da radiisključivo za njega i izda sve što je vezano za poštenje iispravnost, na što on pristane. S druge strane, njegov suradnikna poslu, također musliman, pomaže mu cijelo tovrijeme, a on se na kraju okrene od njega, “namjesti muigru”, a onda se pravda poznatom “izrekom” da se muslimantreba zahvaljivati samo Gospodaru. On je to i uradio.Ali, kojem gospodaru se pokorio i zahvalio? Ovo je masovnapojava među muslimanima i jedan od brojnih sličnihuzroka robovskog položaja muslimana u svijetu.Ne cijenimo ni najveće usluge i dobročinstva koje radimojedni drugima, ali zato nevjerničke sisteme i države,koji su uradili nešto dobro muslimanskom narodu, veličamoi uzdižemo na pijedestal jedinih moćnika na Zemlji.DERVIŠHANAZaboravljamo, ili možda ne vidimo, s kojim nijjetom (namjerom)je taj prepredeni zapadnjački vođa učinio nekodobro. Nije sigurno zbog naše dobrobiti, već zbog svojekoristi koja je daleko veća od onog što je dao; ili zbogtoga da spriječi bratsku pomoć nekih muslimanskih zemaljasvojoj vjerskoj braći; ili jednostavno, da nametnesvoj dedždžalski režim nad muslimanima, kako bi ih na tajnačin postepeno uništavao. Zaboravljamo ajet: “Neka neuzimaju vjernici nevjernike za prijatelje, mimo vjernika”,koji nas opominje, jer ćemo inače donijeti protiv sebe jasandokaz za konačno uništenje. Zapad ne uništava samomuslimane. Pogledajmo kako postepeno, kroz pažljivo izgrađeneplanove, uništavaju i svoje narode, stavljaju ih upoziciju čistih radnika koji rade danonoćno kako bi samopreživjeli; daju im bankovne dugogodišnje kredite iz kojihse ne mogu više nikako iščupati, a zauzvrat ti ljudi morajutrpjeti i strahovati za svoj posao – jer u slučaju da neštopogriješe, biće izbačeni s posla i banka će im hipotekarnooduzeti sve. Nadalje, taj “savršeni zapadni” sistem je odvojioljude od svojih roditelja, koji se smještaju u staračkedomove i koje posjećuju jednom u deset godina. Odvojioih je i od djece koje vide rano ujutro kad ih spreme zaškolu i kasno uvečer kad se vrate. A kad dospiju do punoljetstva,osamostaljuju se i postaju usamljeni pojedincikoji se bore za goli život. I još mnogo toga.Sve ovo ne možemo izbjeći, ali se možemo okrenutimikro-svijetu, sebi, svojoj užoj i možda široj porodici,Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnostmuslimana jednih prema drugima, što dovodi donarušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici iopćeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini.Pravdanje takvih muslimana je da se trebazahvaljivati jedino Allahu, tako da na taj načinnegiraju jedan od Božanskih sifata (osobina) uljudima, a to je osobina dobročinstva.rodbini i bližim prijateljima. I ne zaboravimo, kako nasMevlana u gornjim stihovima savjetuje i opominje – radimodobro jedni drugima i smatrajmo da je ljudska dobročiniteljskaruka produžena Allahova “ruka”. Nezahvalnostljudima je praktično nezahvalnost samom Allahu.Neka nas dobročinstva jače povežu. Neka dobročinstvashvatimo kao međusobni dug i obavezu. Neka tadobročinstva izmijene našu nutrinu, kako bismo očistilinaša srca. I ne zaboravimo – sevabi koje dobijemo zaučinjena dobročinstva nisu najvažniji. Važnije je uništavanjenaših loših osobina, odnosno nefsa. Čišćenjem našihsrca naše će se osobine postepeno čistiti dok ne zadobijuBožanski sjaj i postanu onako neiskvarene kakvesmo ih dobili svojim rođenjem. To je naš zadatak naovom svijetu. Da se prolaskom kroz ovaj svijet očistimo ipostanemo mikro-ogledala našeg Gospodara. S takvimosobinama čovjek na Onom svijetu zadobiva nešto što jepohvalnije i uzvišenije i od samog Dženneta. “Čovjek ćebiti s onim kojega voli.” “Stvorio sam ovaj svijet da bihse pokazao.”<strong>BEHAR</strong> 85 41
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECSumnja i nemir umjetnosti– uz slikarstvo Safeta ZecaPiše: dr. sci. Aida Abadžić HodžićSafet Zec, slikar i grafičar, rođen je u Rogatici 1943. godine. Nakon završene Umjetničkeškole u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. godinegdje je završio i postdiplomske studije u klasi profesorice Ljubice Sokić, 1972. godine. Početkomsedamdesetih godina, likovna kritika ocjenjuje ga kao jednog od najdarovitijih mladihjugoslavenskih slikara. U narednoj deceniji jedan je od najistaknutijih umjetnika u zemljii sudionik velikog broja internacionalnih izložaba. Do 1989. godine živi i radi u Beogradunakon čega se vraća u Sarajevo. Početkom devedesetih, zbog ratnih zbivanja, odlazi u Udinegdje, u suradnji sa grafičkim ateljeom Corrada Albiccoca, iznova počinje otiskivati grafičkelistove. Sva ranija djela ostala su u sarajevskom i počiteljskom ateljeu. Godine 1994. postavljenaje prva veća samostalna izložba u Italiji, sastavljena isključivo od novih radova i teknekoliko dostupnih, ranijih radova, transportiranih iz jedne njemačke galerije. Od 1998. godine umjetnik živi i djelujeu Veneciji. Godine 2001. u gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održana je velika retrospektivaumjetnikova opusa sa djelima iz ranog, sarajevskog peridoa i sa novim radovima nastalim u Italiji.Safet Zec danas živi i radi u Veneciji i u Sarajevu, a njegova su djela izložena u brojnim evropskim galerijamai privatnim kolekcijama. Dobitnik je velikog broja uglednih domaćih i internacionalnih likovnih nagrada, izmeđuostalih nagrade za slikarstvo na 12. Bijenalu mediteranskih zemalja u Aleksandriji 1978. godine, nagrade zagrafiku Međunarodnog grafičkog trijenala u Kanagawi (Japan) 1998. godine, Grand prix-a za grafiku 10. Internacionalnogbijenala potreta u Tuzli 2002. godine... Između velikog broja samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvuposljednjih godina izdvajaju se izložbe u uglednim galerijama u Veneciji, Parizu, New Yorku, Lillu, Budimpešti,Pragu te osobito samostalna izložba u Palači UNESCO u Parizu 2004. godine.Umjetnost Safeta Zeca vezana je uz predmetni svijet, uzodređene teme i motive koji za njega imaju sasvim nedvojbenuemotivnu vrijednost. Istim se motivima godinama vraćai u njih oprezno i tiho unosi promjene. Bliske motive otkrivai u Bosni i u Veneciji. U svima njima bilježi iskustvo čovjekovapostojanja, osluškuje tajnu Vremena i pitanje čovjekovesudbine: u osamljenom hljebu na stolu, u bijeloj prostirciprebačenoj preko stolice, u posudi sa cvijećem na prozoru.Što su stvari kada su ostavljene po strani, izvan upotrebe,što nam one kazuju o ljudima koji su ih koristili? Oneuvijek “čuvaju jedan oblik”, podsjeća Derrida, bilježe tragčovjeka prisustva – i. bijela prostirka na drvenoj stolici pamtidodir nečije ruke koja ju je tu ostavila, poput krajolikanastalog od plitkih nabora tkanine na kojima se, kao i naljudskom licu ili pročelju kuće, taloži proteklo vrijemeSvaka slika, grafika ili crtež Safeta Zeca doima se poputzaustavljenog trenutka, važnog za umjetnika ovdje i sada.Ali, ti trenuci Safeta zanimaju i kao dijelovi jednog univerzalnogiskustva cjelovitosti vremena. On upisuje vrijeme u raskošanpreplet suhe igle i bakropisa na stoljetnim krošnja-42 <strong>BEHAR</strong> 85
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECKuća moje sestre, 1974., ulje na platnuKuća moje sestre, 1967., pero sepia<strong>BEHAR</strong> 85 43
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECStolovi u bašti, 1974., ulje na platnu44<strong>BEHAR</strong> 85
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECSoba s balkonom (detalj), 1977., kombinirana tehnika<strong>BEHAR</strong> 8545
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECVelika kuća, prozori, 1991., kombinirana tehnika46 <strong>BEHAR</strong> 85
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECSoba, kuća i krošnja, 1994., kombinirana tehnika<strong>BEHAR</strong> 85 47
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECProzor s plavim, 1993., kombinirana tehnika48 <strong>BEHAR</strong> 85
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECSoba s balkonom (nedovršena), 1977., kombinirana tehnika<strong>BEHAR</strong> 85 49
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECAutoportret, 1960., ulje na platnu50 <strong>BEHAR</strong> 85
LIKOVNO OKNO: SAFET ZECma, dodiruje ga, u prolazu, na suhoj površini trošne tarabeili šupljinama kamenog zida, osluškuje u tišini dvorišta sestrinekuće i utkaje u bore majčinog pogleda. Konačno, kakopodsjeća veliki pjesnik Jorge Luis Borges veliki je pjesnik manjeonaj koji izmišlja, (a) više onaj koji otkriva (jer) slika kojusamo jedan čovjek može zamisliti ne dopire ni do koga.Iako je umjetnost Safeta Zeca vezana uz svijet tzv. figurativneodnosno predstavljajuće umjetnosti, upravo onadovodi u sumnju utemeljenost kategorije ‘slikarskog realizma’:umjetnost Safeta Zeca otkriva kako je svako viđenjejedno, jedinstveno, osobito viđenje, razumijevanje i interpretacija.Safet Zec uspijeva unijeti sumnju i nemir u našusposobnost promatranja, zaustaviti naš pogled i navesti gana polagano i detaljno istraživanje i bivanje u slici i pobuditiosjećaj da neke stvari vidimo kao da je prvi put. Osjećanjetim jače jer je riječ o nama tako ‘poznatim’ motivima – hljebu,stolu, rukama, stolicama, barkama, novinama, krošnjama,pročeljima kuća. Figuracija, tako, prestaje biti ‘razumljivapo sebi’ – ona je razumljivija tek po prepoznatljivostividljive slike svijeta, po čitljivosti vanjske pojavnosti.Umjetnost Safeta Zeca često je reduktivno tumačena tekna nivou ikonografskog prepoznavanja motiva i njihovog, sasvimneutemeljenog i isključivog vezivanja uz dopadljivost isentimentalnost tradicionalnog folklora. Takva sklonost odrazje težnje za onim što veliki španjolski pisac Ortega y Gassetnaziva “reduktivnom i lakom predodžbom stvarnosti”, “siromašnimapstrakcijama” koje dominiraju u vremenu u kojemživimo. Safet Zec ne sumnja u moć slikarstva da proizvedenemir i pobudi sumnju u sposobnost našeg viđenja. Iz sumnjei nemira započinje svaka velika umjetnost. I spoznaja.KAKO TO SAFET ČINI NA FORMALNOM PLANU?Motivi su na Safetovim slikama i grafikama često snažnopribliženi promatraču, izvučeni do prednjeg plana slikarskogprostora, oštro odrezanih krajeva. Velike krošnje zauzimajučitav format lista, odsjećenih su rubova, sa tek naznačenimdeblom. Postavljene na zid galerije, prisiljavaju na jedno sasvimnovo gledanje. U tom i takvom kontekstu čovjek je sasvimmalen i smješten podno krošnje. Dakako, tako je i u prirodi.Ali, u sasvim rijetkim trenucima čovjek osvještava relativnosti promjenjivost kategorija u kojima živi i djeluje. Sasvimrijetko osvještava veličinu prirode. I čini se da tek tada, u artificijelnom,umjetnom svijetu, u toj preobraženoj stvarnosti likovneumjetnosti uspijevamo spoznati ono što nam, naviklimagledati, a ne vidjeti, često izmiče. Takvi su nesporazumirazumljivi, podsjeća nas Gasset, jer stvarnost nas uvijek iznenađujei najčešće je “otkrivamo u velikom zakašnjenju”.I u kombiniranju različitih likovnih tehnika i slikarskihtekstura Safet naglašava slojevitost procesa viđenja iuznemiruje naš način gledanja: industrijska grafika novinauz umjetničku grafiku bakropisa, suhe igle i akvatinte;slikani okvir prozora uz isječeni pravokutnik prozorskogokvira od novinskog papira, lik sa novinske osmrtnice namjestu slikanog lica... Time se dvojako dovodi u pitanjenaš način percipiranja (vidljive) stvarnosti. Prvo – što je tosve što ulazi u našu vizualnu memoriju, u nesvjesno pamćenjekojim, u konačnici, oblikujemo sliku svijeta koji nasokružuje? I, drugo, koji pogled na neki predmet, odnosnokoji njegov prikaz najvjernije otkriva njegovu bit?U svakoj promjeni koju unosi u ranija likovna istraživanja,Safet kao da nas želi podsjetiti da i sami nikada nemožemo istu pojavu gledati pogledom od jučer. Umjetnikotkriva kako i mala promjena u kutu gledanja, u odnosuveličina, u tehnici otkriva sasvim nove kvalitete. Pri tomese, na bogatim slikarskim partijama nenametljivo otkrivaveliko slikarsko iskustvo i duboko poznavanje modernog isuvremenog evropskog slikarstva kao i referiranje na velikaimena bosanskohercegovačke slikarske moderne. Napojedinim dijelovima kompozicija motiv se rastače u ekspresivangovor slikarske materije ili u guste preplete grafičkihlinija finih tonskih modulacija i mogao bi započetisamostalan život kao apstraktna likovna studija. U naokorealističnom motivu dovoljno je tek uvečati njegove dimenzijeili mu se snažno približiti kako bi se otkrio sasvimnov i neočekivan život oblika, stalna pretvorba forme. Sasvimiznenada ukazuje nam se opravdanom misao Goetheao tome kako je slikarstvo za oko istinitije od samestvarnosti!Safet Zec njeguje posebnost prirode likovnih umjetnosti.Vrijeme u kojem živimo vrijeme je koje se snažno oslanjana proizvodnju slika. Stručnjaci novih tehnologija, inženjerielektronike danas proizvode slike “stvarnije” odsame stvarnosti, slike koje nadomještaju stvarnost. Virtualnarealnost novih tehnologija može pružiti udobnu alternativunašoj nesavršenoj stvarnosti. “Estetizirajući” našeprobleme, udaljavamo od sebe moralne kategorije,potrebu stvarnog suočenja i suosjećanja s drugim.Slikarstvo Safeta Zeca, upravo onda kada se najvišepribliži motivu, traga za onim što je s onu stranu njegovevidljive stvarnosti. Priroda i život tada se nadaju kao velikatajna. Slikanje postaje “unutrašnje drhtanje” (kao kodMatissea). Slikarstvo Safeta Zeca naglašeno poziva na susret,na su-očavanje. Pri tome, čitav svijet vidljivog postajeizazov, moguća tema.Slikarstvo danas nije privilegirani medij proizvodnje slikekao što je to nekad bilo. Treba otvoreno i bez patetikeprihvatiti izazov vremena u kojem živimo. Suočiti se sa spoznajomda današnji čovjek po prvi puta mora osvijestiti različitaiskustva i razine percipiranja stvarnosti, razviti različite“tehnike gledanja”: selektivno, brzo, površno gledanjekomercijalne slike i koncentriran, zaustavljen, sabran pogledna umjetničkoj slici. Čovjek treba iznova osnažiti jednuveć izgubljenu sposobnost: “sposobnost sabiranja usebe samog.” Zato je slikarstvo Safeta Zeca veliko, važno ipotrebno. Ono vraća u likovnu umjetnost usredotočeni pogledi pribranu pozornost. Ono ne ukida etičku dimenziju.Sumnja i nemir koje prate veliku umjetnost postaju sa Safetomi dijelom našeg iskustva- iskustva promatrača.To nisu pasivne ili mirne kompozicije kako bi se mogloučiniti. One nisu ‘poklonjene’ gledaocu. On ih sam moraodgonetati i napadati sa svim čulima – upravo onako kakoih slikar slika i kada se, kako je to jednom lijepo rekaoAlbert Camus, “u svima nama na ovom uspavanom svijetubudi kratkotrajna i ustrajna slika realnosti koju prepoznajemoa nikada je nismo sreli.”Možda bismo kod Safeta Zeca mogli reći i obrnuto: unjegovom slikarstvu budi se ona kratkotrajna slika realnostikoju smo ranije sreli, a nikada prije nismo prepoznali.Otuda i moć nužnog nemira njegove umjetnosti.<strong>BEHAR</strong> 85 51
DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆUPederčine i pederiPiše: Ervin JahićZagužvalo u Sarajevuzadnjih dana časnogramazana. Sukobišese fundamentalizmi,barem dva od bezbrojnih.Uoči Noćisudbine, za vjerujućeboljoj od tisuće mjeseci,nasilje vehabija nadorganizatorima QueerFestivala postalo je temomsvih bosanskihtema, točkom koja,učini se na tren, podmuklijedemontira Bosnui Hercegovinu negolima kakav Dodiksa svojim agresivnim srbovanjem. Napadoše ih religijskifundamentalisti, tiho odobravajući to prisnaži tzv. normalnavećina, to jest građansko-konzervativni fundamentalisti,a iz petnih žila pedere uzeše braniti u medijimanastanjeni neoliberalni fundamentalisti. Nepopustljivo irigidno, sraz fundamentalizama tako je potro svaku mogućnostda se fenomen homoseksualne manjine razumijepo dubini i širini, te je, pogonjen strahom i mržnjom, pokazaoda je samohraneći u svojoj biti i svojoj "akciji".Uz velik oprez, moramo kazati da je za homoseksualcenjihova seksualna orijentacija – karijera! Oni je, naime,"nose" kao nešto eksterijerno, oni je, vjerojatno i zbog nemilosrdnostiljudske povijesti i društvenih normi premanjima, sve više pretvaraju u ideološku činjenicu. Biti pederutoliko postaje mondeno, s tendencijom da preko noćipostane normalno pa i poželjno. Na ruku im ide zapadnaneoliberalna ideologija, a erupcija njihove emancipacijenajuočljivija je u bivšim komunističkim režimima u kojimaje biti peder bila mrska činjenica. Mašući svojim manjinskimseksualnim identitetom i otvarajući ga prema većinskojheteroseksualnoj zajednici, oni nužno ideologizirajuvlastitu intimu, koja time to prestaje biti. Ruku na srce,nije ih ni kuditi zbog toga, jer je to nekako prirodni putoslobođenja svega što kod ljudi počiva na zabranama.Problem nastaje kada ta bezmalo neutješna manjina svoju"utjehu" potraži u većinskom kontekstu. Ona bi, pozivajućise na osnovna ljudska prava, na sav glas išetala izvlastite intime i javno prometovala. Štoviše, i većinskomkontekstu bi regulirala pravila i tzv. bolje običaje, investirajući,u konačnici, u promjenu optike i poimanja javnogćudoređa. To je, međutim, tek jedan od krakova kompliciraneistine.S druge strane, vehabije kao zagovornici radikalnogislama, ma koliko ih sotonizirali, ma koliko ih mnogi držalitek bradatim spodobama, u osnovi – a mimo sarajevskepriče u kojoj su se, sasvim sigurno, ponijeli kao svojevrsnavjerska banda – slijede stav Časnog Kur'ana kad su posrijedibilo muškoljupci, bilo ženoljupci. Homoseksualnimase, naime, ne piše dobro kad su u pitanju sljedbenici Nebeskihknjiga i abrahamskih vjera. Stoga je tražiti od muslimanada na njih gledaju blagonaklono, isto kao i zvatiih na teferič s krmkom i rakijom. Pod noge, dakle, bacitiBožju riječ!Što se to, ustvari, dogodilo u Sarajevu uoči Noći sudbineza posljednjeg ramazana? Nasilje, hrpa razbijenih glava,strah i brutalno svođenje računa između religijskih ortodoksai deklariranih ljubitelja istoga spola. A potom, medijskaharanga na nasilnike i djelovanje možebitne neformalnešerijatske policije. Bijah u Jajcu malo poslije tih događanjai razgovarah s nekolicinom svojih prijatelja, bosankohercegovačkihpisaca. Ispričaše mi o užasnim prizorimaagresije i pobrojaše mi razbijene glave nekih mojih poznanikameđu piscima i novinarima. Također mi rekoše o neprimjerenojulozi Islamske zajednice i doniješe mi napisebosanskih medija iz kojih se mogao vidjeti dominantni tretmantih događaja. Rekoh im da sumnjam u dobre namjereorganizatora da o ramazanu održe takav festival, rekoh imkako mi je žao svake manjine pa i homoseksualne, naravno,svake razbijene glave, a oni me upitaše nije li ramazanmjesec skrušenosti, molitve i sabura, što im naravno dah zapravo. No kad ih upitah o vremenima kad su vjerni, bilopravoslavni, bilo katolici, prestajali pušiti po kavanama, kafićima,na ulici i uopće javnim prostorima iz poštovanjaprema postačima, s ponosom mi to potvrdiše, ne propustivšimi kazati da je tome tako i dandanas u nekim manjimbosanskim sredinama. Potužih im se da se kao vjernik osjetihponiženim zato što se u mjesecu naročite Božje milosti,ljudske konsolidacije, sapiranja grijeha i svakovrsne obnove,duhovne i fizičke podjednako, usred najmnogoljudnijemuslimanske sredine – premda ne i samo muslimanske,hvala Bogu – glasno etabliraju bezbožničke vrijednosti i daje s time možda malo trebalo sačekati i time izbjeći nasilje,na što moje kolege uzeše to na znanje i suosjećanje mipokazaše. Ali priča nam, kako to u životu obično biva, padeu neku provaliju gdje su tvrdnje teške poput gromada kamenja,a nelagoda sveprisutna zbog rutinskog humanizma.Ostavih se ćorava posla i rasprave skrojene od dojmova!Uzeh čitati bosanske novine.U novinama na vehabijsko nasilje i primitivizam, nahomofobnu akciju s predumišljajem, na, budimo precizni,islamski fundamentalizam – sličan takav primitivizam ifundamentalizam tzv. neoliberalno-mislećih komentatora!Oni se uglavnom upustiše u anateme netolerantnebosanske sredine, u teze o rastućem fašizmu bosanskobošnjačkečaršije i potvore vehabija, nažalost, tek usputstvari imenujući bijednim huliganstvom. Ironija je to većašto "bradate spodobe" označiše ne samo lokalnim, nego i52 <strong>BEHAR</strong> 85
IZLOG KNJIGAuniverzalnim zlom koje lako prepoznajemo iz svakodnevnihtelevizijskih vijesti. Svaki bosanski vehabija, baš svaki,podrazumijeva se čitajući te bosanske interprete, go je terorist,potencijalni bombaš građanske svakodnevice. I doksu, primjerice, u regiji na sličnim manifestacijama goničihomoseksualaca i lezbijki bili skinheadsi ili navijačke skupine,to jest pripadnici subkulture, vehabije su tek "potvrđivali"tezu medijskih sveznalica o religijskim fanaticimakao "originalnom" proizvodu bosanske Islamske zajednicei Reisa osobno. To što su oni možda, a zašto ne, neka vrstislamskih skinsa, gnjevnih mladića sklonih divljanju – to,naravno, ni po čemu nije u opciji. Po njima, ne samo vehabijenego i islam uopće postaju zloćudni bosanski kulturno-civilizacijskibastion. Najposlije se obrušiše na, rekoše,kukavičku i licemjernu većinu, koja svoj fašizam (i fundamentalizam)potvrđuje, ako ćemo iskreno, time što neželi homoseksualce i lezbijke u blizini svoje djece ili svojojvlastitoj.Digresija: Prije dvije godine, potkraj lipnja, u gostimami je bio mladi bosanski pisac A. A. s obitelji. Moja suprugai ja počastismo ih ručkom u jednom zagrebačkom restoranuu centru grada. Sjedeći na otvorenom, u po' ručka,protrčaše pokraj nas oznojeni i razjareni huligani gonećinekog mladića. Nije nam trebalo dugo da shvatimoda to muškarčine brane obraz svoj, da to pederčine u lovuna jednog jedincatog pedera (malu, majušnu manjinskučinjenicu njihova većinskog svijeta) mišicama i palicamademonstriraju krepost svog duha i tijela, čime se uostalomzavršava svaki zagrebački Gay pride. U trenu mi postamuka, prekinuh jelo i, zgrožen aktom nasilja u kojem hordalovi čovjekoliku, ljudsku jedinku, htjedoh se tući s pederčinama,a u obranu pedera, dakako. U tome me spriječišesupruga i moji bosanski prijatelji. Pet ili šest godinaprije toga, kada je zagrebački Gay pride također preplavilonasilje, za Jutarnji list napisah da su homofobi stvarnaprijetnja društvu, a ne homoseksualci.U čemu je onda bitna razlika između zagrebačkog isarajevskog nasilnog "svođenja računa" s ljudima manjinskeseksualne orijentacije, dakle? Svakako u tome što bibilo posve nezamislivo, nemoguće, ni jučer ni danas niubuduće, u Hrvatskoj – koja svakako nije najuzoritija, alije bitno društveno solidnije i uređenije od BiH – organiziratihomoseksualnu manifestaciju u vrijeme Božića, Uskrsa,Vele Gospe. Apsolutno nezamislivo! I neizvedivo! Nipod kojim uvjetima. Kršćanski duh zagrebačke sredine,ali i građanski ukus, ne bi imao nimalo razumijevanja zatako nakaradnu zamisao. I hvala Bogu da je tako, i nekaje tako!Od Sarajlija se, međutim, traži, i to, molim lijepo, nesamo muslimana, nego i katolika, pravoslavnih i židova,da jednodušno pristanu na uvezeni trend afirmacije homoseksualnihsloboda usred najpobožnijeg mjeseca zasvoju najbrojniju zajednicu. U tome nam je vidjeti i klicuneoliberalnog fašizma, a ne samo vehabijskog! Od neoliberalnihmedijskih jurišnika upravo je pederski šićariti napederima borbeno se razračunavajući s religijom, a uimetobože sekularističkih ideala. Kao što je ništa manje pederski,i kriminalan pritom, vehabijski "tečaj nasilja" u noćiu kojoj nije bilo stida. A u kojoj ga je moralo biti!Izdavačka kuća “HENA COM“, ZagrebArapi i Židovi - Ranjene duše u Obećanojzemlji, David K. Shipler, s engleskom prevelaNeđeljka Batinović, HENA COM, Zagreb,2004., str. 576Knjiga američkog novinara Davida K.Shiplera, dobitnika Pulitzerove nagrade,radikalno ruši predrasude istereotipe Arapa o Židovima i Židovao Arapima tijekom povijesti, a osobitou 20. stoljeću. Shipler otvara nizpitanja vezanih uz erupciju rata, terorizma,nacionalizma i propasti mirovnihprocesa na Bliskom istoku.Autor taj sukob ne smatra civilizacijskivječnim arhetipom. Naprotiv, on nam podastire dijagnozupolitičke paranoje i ekstremizma obiju strana, Arapai Židova, nipošto pristajući na tezu “rata kultura“.Zemlja i pepeo, Atiq Rahimi, s francuskogprevela Latica Bilopavlović, HENA COM,Zagreb, 2002., str. 86Pod perom mladog pisca Atiqa Rahimija,prognanika iz Afganistana uFrancuskoj, ponovo se rađa specifičnistil i smisao koji potvrđuje originalnosti suptilnost perzijskog jezika dari,od davnina govornog jezika u Afganistanu.Autor je napisao potresnui tužnu istinu o ratnim stradanjima zavrijeme sovjetske okupacije Afganistana,a glavni likovi nisu veliki ratnicii borci za slobodu već obični ljudi, žrtverata. Malom, intimnom i lirski intoniranom pričom ispisaoje univerzalni antiratni roman i prisilio nas da suosjećamosa samozatajnom boli jednog napaćenog naroda.Dan i još jedan, Nenad Rizvanović, HENA COM,Zagreb, 2003., str. 151Prvi roman Nenada Rizvanovića hodje dvama svjetovima, različitim samou mjeri kojom nam se njihova sličnostčini fatalnom. Rizvanovićevi junaci,gdje god bili, svoje projektivne snovezamjenjuju ni po čemu dobroćudnomstvarnošću. Geste gotovo svakodnevnogfašizma postaju tako neizbježnaikonografija osječkog odrastanjanjegovih likova pod samo benignimsvjetlima rock’n’rolla, života utzv. boljoj fazi socijalizma iz osamdesetih ili postrujanskeparanoje 2001. te političkog i religijskog fanatizma koji sumit o Americi kao urbanoj oazi naknadno retardirali.Pripremio: F. M. Begović<strong>BEHAR</strong> 85 53
MULTIMONOLOGFreesponsability ilitislobodogovornostPiše: Senad NanićPotvrdi li se važnost,nije na odmet ponavljativeć rečeno. I višekratno,kroz vrijeme, ali iistodobno, kroz medije.Već rečeno, a važno,može naglaskom nadrugi aspekt tvoriti okosnicunovog teksta.Postmoderna reciklaža?Naprotiv, upotreba jeto dobara tek djelomičnoostvarene drugomodernerevolucije, one upodručju komunikacija,jer drugdje je svjesno iglobalno zakočena. U smislu opće dostupnosti, novi preporodplanski se ograničava samo na masovne komunikacije.Stvari, naime, i izvornice im pojmovi, ne postoje po sebi.Naprotiv, Allah jest El-Kajjum. Bog je Samopostojeći. Stogaje realizam u odnosu na opće pojmove svoju kozmološkustabilizaciju nalazio u prostoru od svijeta ideja u djelu Platonado Gazzalijevog pojma Duha određenog Božjom Odredbom,zatim s naglaskom na fizičko stvaralačku moć Riječi udjelu Ibn Arabija ili na svijet Odredbe u djelu Mir Damada, ilipak na duhovni aktivizam svemira Leibnizove monadologije,sve ukazujući na ubogost nominalističke vizije svemira svedenena ovo nekoliko dimenzija opipljivog svijeta. Samo utako ubogom svijetu moguće je zamisliti i imenovati te pojmovnoizolirati nova i prividno neovisna apsolutna bića,iščupana iz svijeta odnosa, kako onih s okružjem, tako i onihs izvorom i ciljem. Novi idoli, neupitna božanstva, rekli bismo.Zato i jest Božja Riječ zadnje objavljena arapskim jezikom,lisanom, a ne kakvim govorom, lugom, ili brbljanjem,lagvom. Jer za razliku od indoevropskih jezičnih iskustava,arapski jezik, kao dio semitske tradicije, gdje isto vrijedi i zaturkijske, a bit će i mnoge druge, ne zahtijeva pomoć glagolabiti ili imati u tvorbi ma kojeg rečeničnog oblika. Rečenica,a tako i svako određenje, oblikuje se tek postavljanjem imenovanogpojma u odnos s čim drugim, onim što ga u baštom rečenicom određenom vidu, a ne kakvom drugom,određuje. Izrijek “sloboda jest” nije rečenica na razini ukupnogjezičnog iskustva, već se on mora odrediti, dovršiti,postaviti u odnos. Samo za Božju moć stvaranja nečeg postojećegkorišten je takav izrijek - “Kun! Fe-jekun”. Mentalnafiksacija na “biti” i negacija istog, ukupna egzistencijalističkatradicija dakle, od orijentalnih antičkih sustava do modernihizdanica, nije izvan-indoevropskih kulturnih krugova tek nerazumljiva,već je zbiljski nestvarna i pouzdano ju ne odlikujeuniverzalnost. Stvari nisu tek da jesu, već jesu kako su prisutne,ili koliko intenzivne, ili kada ostvarene i tome slično.Kur'anski pojam stvaranja svih stvari u parovima ne odnosise samo na biološku prokreaciju vrsta, jer bi tada izrijekombio određen. Naprotiv, svaka stvar ima svoj par, ma u kojemvidu određenja. Arapski jezik sukladan je gramatici svemirskestvarnosti.Kada je riječ o čovjekovim mogućnostima, sloboda mislii djelovanja neodvojiva je od odgovornosti za rečeno i učinjeno.Postoji li apsolutna sloboda, onda je nužna i apsolutnaodgovornost, a to može biti odlika jedino Samopostojećeg.Nesvodiva je, stoga, odgovornost samo na pitanje povjerenjakorisniku “neograničene” slobode. Sloboda se, dakle,odgovornošću stupnjuje. Sloboda se “osvaja” povećanjemodgovornosti, koja jest djelatna. U javnoj riječi, kao i usvakom drugom djelovanju, to znači da što je informacija ilidjelo po društvo ozbiljnije, što dublje i u čim više života zadire,to je odgovornost za provjeru istinitosti i ispravnostiveća. Novovjeki kult iskrenosti koji brka istinitost, odnosnoobjektivnu stvarnost, s osobnom predodžbom o komu ili čemu,odnosno subjektivnim viđenjem stvarnosti, ne razumijeda je pojam licemjerja određen stupnjem i obimom manipulacijeistinom, a ne sustezanjem od sukoba ili zanosa sve dotrenutka potvrde istinitosti vlastitih predodžbi i to procesomkoji uključuje zanemarivanje osobnih sklonosti. Subjektivnoistinski postoji samo kao pojedinačan, ali stoga i potencijalnobeskonačan vid objektivno istinskog. U suprotnom je zabluda,a ne sloboda. Šejtanistan.U vrijeme kad je hrvatsko novinarstvo izloženo stravičnimpritiscima u obliku financijskih ucjena, zahtjeva za većim senzacionalizmom,navodno krvi gladnih korisnika, tajkunskih ikriminogenih utjecaja na društvenu infrastrukturu i medije tefizičkim napadima s posljedicom usmrćivanja, radosni smošto je Preporod smogao snage dostići konsenzus kojim se obvezujeu svojim izdanjima uvoditi snagu kritičkog argumenta,dokumenta i satiričke katarze, a pritom ne narušavati naznakamaizraza osobne netrpeljivosti, mahalskih i čaršijskih ogovaranjaili tekstovima neprovjerene utemeljenosti objavljenimu drugim medijima. Ponosan sam da taj dodatni prostor odgovornostii slobode ne odgađamo uskraćivanjem povjerenjaveć da isti osvajaju upravo oni koji svojim entuzijazmom, kvalitetomi željom za spoznajom i stvaralaštvom iz mjeseca umjesec oblikuju naša izdanja. Jer pred nama su još mnogeteške teme. Daj Bože odgovornosti, a sloboda je s njom.Dok meni, kao prvom čovjeku ovog malenog društva,još preostaje radosna obveza da otvorenog srca uputimispriku svima koji su se u našim glasilima osjetili osobnopovrijeđenim ili krivo tumačenim izrečenom ili prenesenomriječju ili propustom.54 <strong>BEHAR</strong> 85
HISTORIOGRAFIJAO korištenju naziva “Bošnjak”u suvremenoj historiografijiPiše: dr. sc. Adnan JahićU svojoj akribičnoj knjizi o korijenima, postignućima itraganjima savremene historiografije velika hrvatska historičarkaMirjana Gross piše kako je historijska zbilja kaotičnamnožina zbivanja koja se samo konceptualizacijom, izgradnjompojmova i misaonim konstrukcijama mogu smislenopovezati. Bez analize, bez pojmova i racionalizacije, ne možese nadići konfuzna izravnost historijskog događanja.U posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko puta sam sesuočio sa neprihvaćanjem pojma i naziva "Bošnjak", "Bošnjaci",u historičarskim krugovima bosanskohercegovačkogsusjedstva, za bošnjački narod u epohama historijekada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi. Argumentacijaje uvijek ista: riječ je o modernizaciji koja sadržajpojma kakvog danas koristimo, s nacionalnim implikacijama,nastoji utkati, učitati, u odrednicu jedne malerazuđene zajednice kojoj je tek slijedilo moderno nacionalnoizrastanje i oblikovanje. Pritom se inzistira na neophodnostiuvažavanja važeće i rasprostranjene terminologijeu pojedinim razdobljima kao jedinog pristupa koji ćeosigurati historijsku objektivnost i nepristrasnost.Odmah valja primijetiti da je inzistiranje na važećoj terminologiji,u konkretnom slučaju, krajnje upitno i problematično.Korištene službene odrednice nisu odražavale bitzajednice na koju su se odnosile, već političke i ideološkepretenzije struktura moći i vladajućih elita određenog vremena.Dosljedno poštivanje važeće terminologije bi podrazumijevaloda bismo o Bošnjacima u prvoj polovini tridesetihgodina XX stoljeća trebali govoriti kao o Jugoslavenima,a u NDH kao o Hrvatima. Slijedom takve logike bošnjačkahistorija u razdoblju 1941-1945. dio je hrvatske historije.Inzistiranjem na važećim i priznatim odrednicama dolazi sedo bezizlazja neophodnosti uvažavanja više termina unutarjednog razdoblja, obzirom da su se Bošnjaci različitoizjašnjavali u pojedinim državno-pravnim poredcima.Ništa manje problematično nije ni korištenje vjerskeodrednice "bosanskohercegovački muslimani", koja se naprvi pogled čini logičnom, obzirom da Bošnjaci do krajašezdesetih godina prošlog stoljeća još nisu bili priznati kaoposeban narod. Pa ipak, svođenje Bošnjaka na vjersku grupacijunema ozbiljnog uporišta u historijskoj zbilji – Bošnjacisu i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji,obzirom na njihov politički, društveni i kulturni identitet,bili mnogo više od puke vjerske zajednice. Vlastite političkeorganizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove,štamparije, listovi i časopisi – o svemu tome već je pisano uhistorijskoj literaturi. U Kraljevini Jugoslaviji, navedimo,uopće nije dovođena u pitanje bošnjačka ukorijenjenost uvažećim plemenskim i nacionalnim obrascima; radilo se samoo tome da im se, kako je isticano, dadne prilike da seoni u tim obrascima prepoznaju. Nekima nije trebalo mnogovremena za razmišljanje, pa su se diktatom politike ivlastite ambicije opredjeljivali za srpsku ili hrvatsku identifikaciju,poput jednog broja zvaničnika Islamske zajednice, učijim je službenim listovima stajalo: vjera – islamska, narodnost– srpska. Još veći paradoks nastaje analizom pozicijaonih Bošnjaka koji uopće nisu imali sklonosti prema islamu,komunista, socijaldemokrata, reformista, modernista – poklonikaMarxovog učenja, ljubitelja šešira i onih koji su sedržali podalje od džamijskih pragova. Distancirani od šerijatai Islamske zajednice, svejedno su imali važnu i neporecivuulogu u društvenom životu i historijskom razvoju Bošnjakau savremenom dobu.Za raspravu o korištenju naziva "Bošnjak" u savremenojhistoriografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u historijskojliteraturi socijalističke Jugoslavije, naročito od koncašezdesetih, redovito korištena odrednica "Musliman", "Muslimani",u različitim historijskim razdobljima, kao odrednicaza muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerskezajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo korištenjeodrednice "Muslimani" nije produciralo kontroverze isporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas,međutim, analogno korištenje termina "Bošnjaci" izazivaprotivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za historijskuistinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta narodakoji je tek potkraj minulog stoljeća stekao slobodu da sesamostalno izjasni za vlastitu nacionalnu odrednicu.Istovremeno, naglasimo, u krugovima oponenata najčešćenema protivljenja korištenju srpske i hrvatske odredniceza Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini u onim razdobljimahistorije, primjerice za vrijeme osmanske uprave,kada su za dotične prvenstveno bila korištena njihovakonfesionalna imena.Koliko je neutemeljeno svođenje Bošnjaka na vjersku zajednicusvjedoči i činjenica da se i za vrijeme austro-ugarskeuprave, i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i u doba NDH, uštampi, literaturi i proglasima, nerijetko koristio naziv "Muslimani",indicirajući etničku posebnost i činjenicu da je riječ okolektivitetu koji nadilazi vjersku determinaciju.Smatram da nema razloga naučne naravi zbog kojih senaziv "Bošnjak" ne bi mogao koristiti za Bošnjake u onimrazdobljima historije u kojim je taj termin bio osporavan,zabranjivan, potisnut, dakako ako se respektiraju njegovodiskurzivno porijeklo i historijski kontekst. U tom smislunema straha od modernizacije, učitavanja modernog smislau realitet minulog vremena. Istovremeno, daje se prilikai mogućnost nauci da cjelovito sagleda i historijski interpretiraprošlost jednog naroda, u različitim fazamanjegovog nacionalnog izrastanja i oblikovanja.<strong>BEHAR</strong> 85 55
PRIKAZI I KRITIKEZačuđujući ritam životai bogatstvo tradicijePiše: Sead BegovićNasko Frndić: “Čudovita Bosna”,KDBH Preporod, Zagreb, 2008., 120 str.Kao poznavalac starije pjesničke baštine, Nasko Frndić u“Čudovitoj Bosni” promiče sadržaje koji dolaze iz života, točnijeiz prošlosti Bosne, ali mi, čitači, na neki također “čudovit”način osjećamo i šum našega doba. On je pjesnik izravne riječite ga s radošću odčitavamo već u prvoj instanci čitanja.Njegov jasan izjavni stih, u kome riječi lepršaju poput konfeta,strogo je ulančan u poetsku priču, a diskurzivna ujednačenosti monolitnost ogleda se u autorovim suverenim vladanjembosanskog jezika, i to onog koji je već pomalo na izdisajui nalazimo ga još tek u tragovima: u literaturi i ponekomsjećanju. Iako Frndić reaktualizira prošlost, njegov pjev nipoštonije demode, naime, spašava ga upravo začuđujući ritamživota koji diktira pjesmovni metar te se oni spajaju u jednojedinstveno bogatstvo tradicije u smislu etnološkog očuvanjaleksičkog blaga. Stihovi su mu građeni od materijala živoga irazumljivog jezika, a svaka pjesma ima svoj ishod i čak semože prepričati što je u naše doba zaista raritetna pjesničkapojava. Na neki način, Frndić donosi novi doživljaj stare i zaboravljenelirike bosansko hercegovačkih muslimana. U dodirus izdvojenim događajima on intervenira u njih te razotkrivasudbinsko u peripetijama života u prošlosti. Njegovi sustihovi dokaz da se mogu stvoriti pjesme otvorene forme kojesu same svoj izraz i tijelo te se sa svojim porukama, bezizraznih i slikovitih zapreka obraćaju trijeznom čitatelju. Frndićpritom ne parodira, on pokazuje živost jezika i događanjakoji još mogu razgaliti mnoštvo srdaca.Naime, na matricu sjećanja ili pročitanog (u ovom slučajuto je “Bašeskijin ljetopis 1746.-1804.”) on se nadovezujesvojim svojom imaginacijom i svojim snom o Bosni.Nostalgičan posvema, on u nama budi posve novu avanturu– nezadrživu kaskadu osjećaja. Nasko je vitalist kojinaglašava dinamizam života iako neminovno i počestogovori o smrti. No, smrt nikada nije njegova konačna spoznajaili poruka. Istinske priče on će sugestivno upjesmitis naglašenim formalnim obilježjima u strofičnom redu ispretnoj rimizaciji. Glasnoća i artizam u ovim stihovimaodišu jednostavnošću kojom se ispovijeda tuga, posebiceu ciklusu pod naslovom “U nevrijeme neljudi u Srebrenici”,tuga koju svi umah čujemo i osjećamo, kao i pomirljivostsa starošću u zadnjem ciklusu “Iz djetinjstva i starosti”.U rečenom ciklusu o Srebrenici pjesnik ne huli i nebuči mržnjom po balkanskim kabadahijama jer se skoncentriraona ljudsku tragediju i bol koja iz toga proizlazi,na žal zbog nepotrebnog razaranja naših srdaca. Pritomnas neminovno privlači pjesnikov afektivni stav: “Zatojadniku treba / ljudski oprost dati / ako nije okorjeli krvnik/ on u vizijama sjećanja / kao pravi mućenik pati.”Frndić diše u skladu sa svojim pjesmama. Svaki udisaj iizdisaj je dobro promišljen, potom izgovoren i na kraju zapisanu stvarne, a ne figurativno predodžbene sintagme. Ponekad,ritam nizanja stihova postaje ritam nizanja ulančanihrečenica, pučke zamašitosti (toliko omiljele Bošnjacima), aritmo melodijski postav stihova i njihova tankoćutnost jeono najbolje što pjesnik može izvući iz narodnog jezičnog isvekolikog životnog blaga. Pjesnik, dakle, osluškuje i svojimtalentom putem povratnog sjećanja oblikuje “Čudovitu Bosnu”.“Bosna: ona mi je u glasu i u ćehri, kao majčina duša umojoj duši”, reći će pjesnik na jednom mjestu, gdje istomosjetimo ljudsku krhkost, neponovljive odnose i njihove ponekadneobjašnjive logičke veze. U pjesmama se vrsno naznačujuiskustva svakodnevnog opstanka – svijet stvari, prirodei narav čovjekova te iako je Frndić krajnje transparentani pitak pjesnik, svaka riječ u njegovom stihu jest magični ambijentalnisimbol, dakle, svijet za sebe, ali i izvorište dohvatnihkonotacija koje u kontekstu formiraju višeznačni stih(“Na Betbaši romantičnoj / u viru oči sklopio. / U Miljackuturio dert svoj / i rahat se – utopio.”). I dok su drugi pjesniciočigledni imitanti (jer proizlaze jedni iz drugih) Frndić je dirljivoautentičan te je šteta što se nije kontinuirano javljaopoezijom jer je od onih izvornih pjesnika koji ne trebaju naukovanjai ugledanja na suvremenike. On ima svoju liru –svoju Bosnu – i napokon, riječ mu se lije s jezika.Pred nama su razbarušeni sintagmatski stihovi, ali skladanis mnogo discipline, jer, Nasko uvijek zna što hoće rećii ispjevati. Osnovni moto, barem ove knjige, jest proširenoretoričko pitanje: “Ta stara Bosna mrije li posvema?...Bosnati je, bolan, od feniks-ptice, / jer iz vatre i pepela izađe živa.”Pjesnik osjeća bespovratno dezintegrirani turski kao iaustrijski imperij, kao nadnacionalna carstva u Europi, paon kao da iznovice jezično uvodi bošnjački identitet u zajednicujednakih i istovrijednih. U tom smislu izdvaja sebravurozna pjesma furioznog ritma “Bašeskijin bošnjačkijezik”, koja će se od sada zasigurno nalaziti na recitativnomrepertoaru mnogih interpreta poezije. Frndić je sačinio pjesmuna temelju lingvostilskih dokaza kroničara Bašeskijekoji pokazuje da je bosanski jezik (njegov materinski jezik)bogatiji od turskog, arapskog i perzijskog. Samo na primjeruglagola ići pokazao je, odnosno priložio je 45 različitihinačica. Već time Frndić nas je zadužio te bez sumnje ispisaoza Bošnjake neke od nezaboravnih lirskih cjelina.56 <strong>BEHAR</strong> 85
PRIKAZI I KRITIKEVrsni dramaturg ljubavi injene inovirane inkantacijeEmsud Sinanović: “Tarih o Slavonki”, KDBH Preporod, Zagreb, 2008, 88 str.Piše: Sead BegovićKao jedan od eminentnijih suvremenihbošnjačkih pjesnika, posebice onihkoje okuplja, prihvaća i hvali “Preporod”,Emsud Sinanović je već ostvarioznatni književni opus, a ovom će svojom,zasad zadnjom knjigom, mnogeobradovati. Riječ je o zreloj ljubavnoj liricikoju ovaj pjesnik, već u muževnimgodinama, ispisuje kao vlastiti čistopis oslikovitim ljubavnim realijama. Talentirani obrazovan, on već u uvodnomemotu ove knjige (“volim kako me voliš”)uspostavlja ravnopravne odnose na relacijimuškarac – žena. S tim stihom, kojisvojom strelovitošću misli grafitnoupozorava na tu rodnu relaciju (koja seumah može pretvoriti i u mušku ili ženskudominaciju), pjesnik Sinanović sepribližava stamenoj misli kojom su se služili bošnjački pjesnici“istočne renesanse” ispisujući svoje stihove na tarihe.Kao što je poznato riječ je o popularnoj lirskoj vrstitakozvane divanske književnost. Ti epitafi, pobožnog karaktera,ispisivali su se na kamenim nadgrobnim spomenicima(nišanima) ali ih zatječemo i na svim mjestima kojasu bila vrijedna divljenju bosanskog čovjeka. Na neki načinSinanović ovu vrstu osuvremenjuje dovodeći je u sasvimnovi kontekst ljubavi. On će naprosto ispisati svojetarihe. S jednom takvom sažetom formom pod naslovom“Ambrozija”, koja baš kao i svaki tarih ima svoj završniiktus, započinje ovu knjigu.Središnja pitanja tariha, kako već rekosmo, jest Bog ipobožnost, a Emsud tu prevažnu kultulorološku fascinacijuBitkom i bićem pretače u još jednu civilizacijsku tvorevinukoju obično zovemo civilizacijom ljubavi. Njegove supoetske teze za svoje osnovno polazište preuzele objektivniili ontološki idealizam, a na drugoj strani njegove poetskevizije ljubavne žudnje uvijek su blagog erotskog naboja,dapače, optimističke su i tek ih ponekad zasjenjujuskeptičke slutnje. Kad pjesnik na početku pjesme “Slatkemuke”, prešernovski ili petrarkističi zapjeva: “Ti si glazba /rujanskog modroga neba / mirno jagnje / slatka žudnja…- to će biti samo izlika za snažni završetak pjesme koja ipaksuvremeno sa svim pjesmovno stilskim rekvizitima komunicirasa zbiljom. Dakle, takav ljubavni zaziv nije samo neposredanpovod pjesnikovoj inspiraciji kao fantazijskojtransmisiji lirskog izraza, već uvijek nešto više.Emsud otvoreno u svoje pjesme unosibošnjačku tradiciju u koloritnom smislu(što je žešće uočeno u ranijim njegovimknjigama), ali ono što je u ovoj knjizineobično jest bošnjačka mističnost(ne s obzirom na religioznost) već u odnosuna čitavu galeriju pomno odabraneleksičke građe te opijenošću njome(pjesma: “Duša ti, tijelo ti”). Referirat ćese, kao što je već rečeno, na suvremenuzbilju, začudo ponekad posve otvorenoi to uvijek kada pjesma nema povećiemotivno lirski naboj. Tada će u narativnijemtonu aktualizirati i prošlost i sadašnjost,kao demistifikator koji stupana intelektualno zbiljsku scenu poezijebez patetike; pomalo sarkastičan jer pokazujeda ljubavna motivika ne mora posvaku cijenu imati nedorečen uzvišeni smisao (pjesma:“Što znači ne moći nekoga istjerati iz glave”). Pjesma“Vrati me mojim…” neodoljivo podsjeća na svijet klasikasrpskog pjesništva izdvojene pozicije Vaska Pope. Ona nijenjegova inačica glede moderne bajke i njenog moraliteta,već je to po sinkopiranoj atmosferi. Sinanović timepokazuje da se ne boji svojih i tuđih uzora, upravo stogašto uvijek ima nešto za reći – izraziti i u pjesmu udahnutijedan šarmantan, izrazito komunikativan tekst. No, njegovaljubavna lirika vidno i osjetno uzmiče trivijalnim irecitativnim oblicima, pa čak i šansonjerskim, a posebicelakoglazbenom i baladičnom stilu. Nije čak ni toliko ishitrenda nosi odoru trubadura.Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantacijuvelikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usudiodovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom,kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinatorike.Zajednički im je tek dijalog ljubavnika. Sinanovć umijestvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari injihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošćusvog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naočigledsviju vodi ljubav. Stoga je on ovog trenutka vlasnikjednog vrijednog poetskog opusa ljubavne lirike u Bošnjaka.Toplina i izvornost – proživljenost bez razbludne slobodei opscenih slika žestoke seksualnosti – emitiraju sekao užitak, a njegov neidentificirani ljubavni partner (ponekadprepoznatljiv u stanovitoj Gogi Slavonki) postajenam, napokon, posve blizak i odnekuda poznat. Zanimljiv<strong>BEHAR</strong> 85 57
PRIKAZI I KRITIKEČinjenica jest da Emsud spontano inovirainkantaciju velikih majstora ljubavnepoezije, a osobno bih ga se usudiodovesti u neke korelacije s jednimPablom Nerudom, kojemu je također bilavažna svaka odsutnost kombinatorike.Zajednički im je tek dijalog ljubavnika.Sinanovć umije stvarnu, dakle odigranuljubav opjevati između stvari i njihovasmisla, kao da je ispao iz vremena, jervrckavošću svog ljubavnog žara bacaljubavnu anatemu, ali naočigled svijuvodi ljubav.je njegov odnos prema tijelu. On je lahoran i latičast, no,ponekad posve seksualno aluzivan.Drugi i treći ciklus (“Plavi san” i “Zlato sjećanja”) objedinjujepjesme s većim brojem stihova, a posebno je indikativnapjesma u prozi (koja je to u svojim fragmentima)pod naslovom “Antinomična ljubav”, ali bit će ipak da jeriječ o poetskoj priči. U njoj se sintetiziraju mislilački napori(kojima je Emsudin sklon) i nizovi transparentnih slika.Uz snažnu poantiranost u ovim ciklusima, koja cijelepjesme povezuje u alegorijske slike, osjeća se i naglašenjezični stav onih pjesnika koji su u Hrvatskoj valoriziranikao pjesnici označiteljske prakse. No, mekoću, zanos iizvornost spram predmeta svoje ljubavi pjesnik nikada negubi. Ponekad je čak i humorističan (kao u pjesmi: “Dvostrukovoljenje”)i dosjetljiv (u smislu poetske dosjetke), aponekad tek hrli da nadahnuto napiše pjesmu koja je čitavajedna lijepa proširena metafora.Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavikojemu ništa ne može promaknuti jer on sve u svom ljubavnomokružju, kao vrsni vizualac, gotovo filmski švenkira.On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologijuvlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjetninakoja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razlikujeod ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svojuloozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi. U tomsmislu ovo pjesništvo zaobilazi permanentno otvorenuobuzetost seksom (i na ružan način razgolićeni spol) iokreće se dijalogu s dosanjanom ljepotom. Pjesnik, nadalje,i kada sniva rekreira svoju imaginaciju (nipošto u elegičnimtonovima) suvereno i suvremeno. Riječ je o ljubavnikukoji nemušto i onemoćalo izjavljuje: “i njen glas noćuslađi od / ezana…”, a također i o ljubavniku koji mjestimicenije imun od taštine jer se postavlja u nadmoćnu pozicijuSokrata, u dijalogu sa svojom družicom. No, to je samoprivid jedne stare nedokučive igre čiji je obrazac potrebanza jednu od najstarijih dramaturgija u povijestičovjeka. Ne zaboravimo na kraju reći da je Sinanović vrsnidramaturg ljubavi koji dobro znade da se upravo na pozorniciljubavi ništa ne rješava, ali se bome i te kako razotkriva.DervišinasuprotpustošisvakodneviceKelamu’l Šifa’, tarikatski časopis, Udruženjegrađana Hastahana tekija Mesudija Kaćuni,broj 17, proljeće 2008.Piše: Filip Mursel BegovićČovječanstvo je suspendiralo poniznost, umirovilo dobrotu,horizont kulture, a međusobne komunikacije najčešćesu sužene na opis inventara predmeta koji nas okružuju.Svijest da negdje titra Božja traka svijetlosti, premakojoj smo uvijek plovili, na putu od rođenja do smrti, postalaje povlastica vjerskih zanesenjaka sve manje čujnih učeličnom kaosu naše epohe. Gubitak viših ciljeva i prazninaotvorena u našim životima, nadoknađuje se pravimštakorskim razmnožavanjem potreba i njihovih materijalizacija.Strah od praznine, uslijed dunjalučke zasićenostipostaje kolektivnom traumom 21. stoljeća: valja nam popunitisve police duhovnih nedostataka, sve uskraćenosti,svu pustoš svakodnevice. U toj potrazi putnik bi mogaonaići i na prekrasno opremljeni tarikatski časopis Kelamu'lŠifa' kojeg uređuje Udruženje građana Hastahana tekijaMesudija Kaćuni. Neki bi se mogli i zapitati kako taj časopis,specifičnog sadržaja, nije dovoljno poznat u Bosni išire. Odgovor je jednostavan, a može se dobiti iz mudrihusta derviša u bosanskim tekijama iz koje je ovaj časopis iiznikao. Jednostavan je, a glasi točno ovako: dervišluk nijepolitička stranka, kulturno i turističko dobro ili interesnoudruženje da bi se njime mahalo zastavom kao na predizbornomskupu. Ovakvi časopisi služe intimnim susretimasa čovjekovom svjetlijom stranom, svojim unutarnjim pjevomkoji doziva Voljenog.Novi broj tarikatskog časopisa, koji je do sada u sedamnaestizašlih brojeva svojim tematima pridonio mnogimotvorenim pitanjima sufijskog promišljanja islama, donosinam temu o Ehl-i Bejtu. Usuđujemo se spomenuti kakoveliki broj muslimana gotovo da nije čuo za pojam Ehl-iBejta, a on je više nego bitan stavak koji upotpunjujeislamsko vjerovanje. S druge strane, u sufizmu, institucijaEhl-i Bejta uvijek je činila jednu od ključnih duhovnihsmjernica. No, važno je istaknuti da taj pojam svakako nebi trebao biti vezan samo uz islamski misticizam (određivanjesufizma kao misticizma ili mističkog gledanja na svi-58 <strong>BEHAR</strong> 85
ČASOPISIjet u potpunosti je uvjetan i prividanjer mnogi će derviši potvrditida se radi o putu realizma ida bez šerijata nema tarikata, ašerijata ima bez tarikata ), iakodanas tek u njemu on pronalazipuni smisao. Ehl-i Bejt, dakle,kako i saznajemo iz uvodne riječiu časopisu, jest oznaka za bližuporodicu Pejgamberovu,s.a.v.s., prvenstveno njegovukćer hz. Fatimu, njena supruga iPoslanikova, a.s., amidžića hz.Aliju, njihove sinove hz. Hasanai hz. Husejna, te njihove potomke.Prije temata ovog broja čitateljiće se moći okrijepiti inspirativnimriječima šejha hadži Mesudaefendije Hadžimejlića kojiu rubrici “Sohbet“ poručuje daje duhovni put mahsuzija. Slijediintervju sa šejhom tuzlanskim,hadži Sulejmanom efendijomSuljićem, koji je javnosti ukratkoispričao svoju biografiju i duhovniput. Temat otvaraju tekstovi Edina Kukavice kojiobjašnjavaju pojam Ehl-i Bejta u svjetlu Kur'anske objave iPoslanikovim predajama, zatim, tekst dr. Senada Agića“Vjerovjesnikovi,a.s., roditelji su u džennetu“ u kojemupozorava vjernike, predočavajući dokaze iz Knjige i Hadisa,da je ispravno mišljenje smatrati Poslanikove roditeljestanovnicima dženneta kao Ehlu-l-Fitra, osobe fitre to jestosobe urođene sklonosti ka vjerovanju u jednog i JedinogBoga. Luan Strnić priredio je prilog o Svjetlosti Poslanstva(Nur-i Nubuvvet) i Svjetlost Svetosti i Bliskosti (Nur-i Velajet)koji predstavljaju jedno jer proizlaze iz Jedne Svjetlosti(Nur-i Vahid). U tekijama je bila ustanovljena praksa da seizučava Pejgamberov Vasijet hz. Aliji, kao osnova za pravilnovjerovanje, življenje i ponašanje, pa ne čudi prilogpod naslovom “Nekoliko savjeta hz. Muhammeda, hz.Aliji“ (Ja ' Ali! Ostavljam ti ovu oporuku, pa je zapamti, utvom životu će ti biti od fajde.).Da je Poslanikova Časna porodica ostavila ummetu uamanet sve ono što ih je Posljednji Božji Poslanik učio dokazujui kao uzor služe tekstovi “hz. Fatima i njeno svetovjenčanje“ kojeg je s turskog prevela Zehra Bećiragić i prilogZehre Alispahić “Današnja žena i mogućnost slijeđenjahz. Fatime“. S turskog je preveden i prilog “Dvije džennetskeruže“ koji govori o tome kako su Miljenici AllahovogMiljenika, bez obzira na neprijatnosti i nepravdu osaburilisvu gorčinu ovog svijeta radi uživanja na ahiretu. EsadBadždalić piše o povezanosti Ehl-l Bejta i Bosne navodećida tekije u Bosni drže tradiciju jevmi ašure i sličnih stvarikroz koju se neizostavno susreću s temom Ehl-i Bejta.Sljedbenici tarikata, koji je značio mnogo u začetku islamau Bosni, kao recimo halvetije, koristili su zanimljiv običajpri svojim skupovima. Prostirali su bijeli čaršaf prilikom činjenjazikra da bi istakli čistoću najuže Poslanikove porodices vjerom da će vidjeti Ehl-i Bejt dok se obraćaju Allahudž.š. U tekstu Amine Šiljak-Jesenkovićsaznat ćemo o povezanostiČasne Porodice Poslanikoves jezikom i srcem Bošnjaka.Autorica teksta slijedi razmišljanjao antroponimu kao jednomod temeljnih iskaza identiteta ikreće od povijesnih i književnihizvora u Bošnjaka, kako bi utvrdilakoliko je u bošnjačkoj tradicijiprisutna svijest o Ehl-i Bejtu.Ahmed ef. Mešić pri kraju brojakomentira dva bejta iz Mesnevijei objašnjava dva važna tesavvufskapojma. U rubrici “Velikanitarikata“ časopis nas upoznajesa životom i duhovnomostavštinom šejha Hasan-Hilmibabe. Također, u rubrici “Nakšibendijskasilsila“ saznati ćemo oživotu trojice velikih sufija, šejhovai ugodnika Božjih- JusufuHemedaniju, Abdul-Halik Gudžduvanijui Hadže Arifu Rivekeriju.Poslastica na kraju ovog bogatogi posvema vrijednog časopisa dolazi u obliku opisabiljaka bijeli i crni šljez iz pera Dženite Kršin. Uz časopis,kao što je to bilo običaj i u prošlim brojevima, uredništvopredstavlja poklon knjigu pod naslovom “Čovjek i islam“ oživotu i djelu alima, muftije i muderrisa šejh hafiz MusaKjazima ef. Hadžimejlića. Knjiga je tiskana povodom 120.godišnjice rođenja i nudi na uvid bogatu duhovnu riznicuiz ostavštine velikog čovjeka i učitelja.Oni koji će imati sreću pronaći distributivna mjesta nakojima se nalazi časopis, a zasigurno će ih naći oni koji sutamo s više instance upućeni, otkrit će da je znanje o vlastitojvjeri jednom već nagoviješten ugođaj kojeg s ljubavljuosluškujemo, iznovice ga stvarajući. Na kraju ćemomožda nanovo steći čaroliju nadahnuća što smo ju usputizgubili ili bar u najmanju ruku, poput mnogih šejhova zalazećihvremena, iza kojih je stajala velika duhovna baština,dobiti na dar ugođaj nečeg nehotičnog i nevinog. Ovdjese, pak, javlja nevolja o kojoj bi trebalo zasebno razmatrati,kada bude valjalo nekima pokazati da je sufizam putkoji se, ne zbog ljudske slabosti sufija nego po svojoj bitičistanikad neće ozbiljiti i ukazati ako nema svoju potvrduu Kur'anu i šerijatu. Upravo je tarikatski časopis Kelamu'lŠifa' jedan od najboljih načina da spriječi nerazumijevanjenekih muslimana prema tzv. živom sufizmu koji se ogledau djelatnim tekijama poput one u Kaćunima. S druge stranemožda je i ovaj ogledni tekst o jedinom tarikatskomčasopisu u BiH suvišan jer ulazi u intimu koja se ponekadne treba razotkrivati. Uostalom, nisu ni sve pjesme jednakoosjetljive na sve veznike. Iako se čini se da je najneugodnijiučinak onih uzročnih i namjernih. U ovom slučajuponeki ako ili ali neće biti na uštrb ugođaja kojega ostavljačitanje Kelamu'l Šife', a to je riječ krasno koju treba brižljivopospremiti u pamćenje i nadati se novom broju tarikatskogčasopisa.<strong>BEHAR</strong> 85 59
POLEMIKAZbogom Filandra efendijaŠtovani Seade,Tahir MujičićPisac i kazališni djelatnikPodolje 2410000 ZagrebHrvatskatel./fax 385/1/37 68 209Mob. tel. 098 9160619GospodinSead Begović, gl. urednikmolio bih Te da po zakonu o tisku objaviš moj odgovorna intervju g. Šaćira Filandre u vašem cijenjenom listubr. 83-84. (Nadam se da ga neću morati poslati ni “Danima”,ni “Nacionalu”, ni “Globusu”, ni “Slobodnoj Bosni”).Pozdrav,Tahir“Što je njemu Hekuba da za njom plače?”(“Hamlet”, William Shakespeare)iliŠto je meni Filandra da na njega trošim vrijeme,pamet i papir?Poštovani gospodine doktore Filandra,Kao što vidite, unatoč naslovu, nisam odolio a da se neoglasim na Vaše otužno i patetično javno klevetanje čovjekakojeg osobno ne poznajete, koji je stariji od Vas petnaestakgodina i koji nije učinio ama baš ništa od onogšto mu svojom objedom pripisujete. Manira je to koja Vasosobno deklarira i detektira, ali, kako Vi sami izmišljate, ismješta u prostore Papue i Nove Gvineje.Grijeh koji mi pripisujete jest to što za svog boravka naSajmu knjiga u Sarajevu nisam posjetio “Preporod” i jošbogohulnije nisam Vas pozdravio!?! Kako mi iz BurkineFaso i Stare Gvineje nismo bili na satovima papuanskogbon-tona, to nismo ni znali da se mora posjetiti nekogatko vas nije nikada ni pozvao, a niti pozdraviti nekogakoga de facto niti ne znate. Da ste, primjerice, BurkinafasovcuTahiru još u svibnju prošle godine poslali bilo kakvopismo, glas, razglednicu i predstavili mu se kada jepredloženo tiskanje moje knjige u vašoj cijenjenoj ediciji,tada bih znao da imam prijatelja Papuanca i ne bih senepokretan sa štapom obazirao na obveze koje sam imaood organizatora, a koji me o svom trošku do Sarajeva idoveo, već bih namah pohrlio na kahvu. Ali kako je, eto,moje neznanje neizmjerno, to niti za općepoznatu obvezuhadža u “Preporod” i Vama na noge nisam nikada čuo.I to samo zato što od Preporodovog reisa (to jest Vas)godinu dana ni glasa, ni pisma, ni razglednice... Uz to, dasam pojma imao, u svojoj burkinofasovskoj vukojebini kakoneki Papuanci imaju jedino problema s bošnjačkim piscimaiz Burkine Faso (a Vi ste me proglasili Bošnjakom,premda me za to niste ni pitali), to bih poradi Vašeg mentalnogzdravlja ishodio čak i zabranu objavljivanja mojeknjige u cijenjenoj ediciji “Bošnjačka književnost u 100knjiga”, pa se pritom odrekao 600 eura honorara i skrušenopristao na posvemašnju svjetsku anonimnost. A sve toda reisu Filandri ne budem jedini životni problem! (Hej,Bosno i Hercegovino, što je to nizak standard, srušenadomovina, invalidi rata, izbjeglice, udovice, siročad sprambošnjačkih pisaca iz Hrvatske, pardon Burkine Faso!) Jer tisu pisci toliko nadmeni, prepotentni i uobraženi da dolazeu Sarajevo, pa u dva i pol dana se kombijem razvoze odFilozofskog fakulteta do Katoličkog centra, od Bošnjačkedo Opće gimnazije, od knjižnice u Kaknju do Bosanskekuće u centru centara Sajma (A na koji a propos veliki izdavačine dolaze, jer njima valjda i Sajam na noge dolazi!)Eto, takvi smo Vam mi Burkinofasovci o čijoj će Vam legendarnojprepotenciji svjedočiti uprav ista ona divna isrdačna publika za koju smo čitali i čitali i čitali, ali i maltretiralije valjda usput...A sada nešto drugo, doktore Filandra.... Slijedi nadmenapoduka jednog, ne bi povjerovali, vrlo odgojenog profesionalca,i to faktografski i vrlo, vrlo precizno!• U svibnju 2007. obaviješten sam od gospodina urednikaHadžema Hajdarevića (A ne od Vas!) kako želiteobjaviti knjigu moje poezije. Pristojno sam pristao,niti ne pitajući za uvjete. (I ne znajući da postojite!)• U lipnju sam, kako je i dogovoreno, isporučio 99 pjesamas novim međunaslovima, biografiju, etc... (Akako mi je zadano, opet bez spoznaje da Vaša gromadastoji iza svega!)• U srpnju me je Vaš urednik, ljubazni gospodin EdinMulać zvao desetak puta (Baš kada sam plivao odHvara do Brača, ronio od Korčule do Visa, ili pak letiooko Vidove gore!) eda bi se u polusatnim razgovorimadogovorili oko svakog stiha, slova, znaka... Pristaosam, jasno, jer je bila riječ o vrhunskom gospodinui profesionalcu (a ne nekom društveno-političkomdjelatniku iz bivših i sadašnjih vakata)....• U kolovozu, rujnu, studenom nit me ko zvao nit meko trebo... A ja čeko ko i svi Burkinofasovci svog Godota...(A Vas niđe...)• U prosincu, a na samom početku, nazvao me urednikHajdarević i rekao da je knjiga gotova, te da me pozivaizmeđu katoličkog Božića i njihove Nove godinena veliku zagrebačku promociju u Džamiju i u Bošnjačkuzajednicu! Pristao sam, ali i dodao kako bi zabošnjačku književnost bilo unosnije i važnije predsta-60 <strong>BEHAR</strong> 85
POLEMIKAviti časnu ediciju u Društvu hrvatskih književnika, čijisam kao Burkinofasovac slučajno i član. Pogotovo jerje riječ o važnoj i značajnoj književnosti, ali bogami izato što je DHK u centru centara Zagreba, na Jelačićplacu. Gospodin Hadžem je pristao i zamolio me ljubaznoda sve to organiziram. Elem, dobio sam elitnitermin, petak (sedam sati poslije džume) u 20 sati...Osigurao sam pozdravni govor predsjednika DHK,uvodničare akademike, voditelja Bilopavlovića, “proširenje”dvorane zbog velikog zanimanja, te domjenak...Tri dana prije tih promocija gospodin Hadžemmi je javio da knjiga nije gotova i da veliki reis nedopušta nikakvo predstavljanje! Pristao sam i jedvauspio odgoditi... A isprike ni iz Papue ni iz Nove Gvineje...(Zahvaljujući Vama ispao sam Papuanac i pol ito u tamo nekakvoj Burkini Faso.)• U siječnju, veljači, ožujku, travnju niko ni mukajet...Ni glasa, ni pisma, ni razglednice u prijateljsku im inesvrstanu Burkinu Faso...• U travnju me, ni kriva ni dužna, odabralo da s ArsenomDedićem, Miljenkom Jergovićem, Matom Marasomi Julijanom Matanović predstavljam rodnuBurkinu Faso u Papui, zemlji mojih časnih predaka...O mojoj knjizi ni do tada iz “Preporoda” ni riječi... Koda nisam i nema me... (Ali stećci ni nisu od velikogeglena.)• U travnju, dana 23. slijećemo na sarajevski aerodromi voze nas ko kufere na Sajam. A kad tamo trči jedankolega bosansko-bošnjački pisac, grli me i ljubi pakaže “Izašla ti knjiga u 100 knjiga!” Ja odma muštuluk.I zapih se s rodijakom Papuancem, potrošivši savhonorar za još neviđenu knjigu, unaprijed!• U travnju, dana 24. otrijeznilo me i onako sretnogpovelo Sarajevom vodat. Al kako nam je obveza odposlodavaca bila i sjediti od 14 do 15,30 na štandu,to naleti gospodin urednik Hadžem Hajdarević, te semi i službeno “tet a tet” i “tat ko tat” upoznasmo irazgledasmo. I on reče: “Knjiga je gotova!” (Kakosam u svom nadmenom životu najmanje 25 godinabio što urednik što glavni urednik a što direktor velikih,pa i svjetskih izdavača, shvatio sam namah što jeto kad za 365 dana izađe knjiga! (Al koja je inače većdavno, davno sva napisana i gotova!) Dernek! Ništamanje. Tu si ja i Hadžem čestitasmo. Isti dan navratii mladi, do tada neviđeni urednik Edin Mulać, koji miobeća sutradan donijeti knjigu. I šnjime se lijepoupoznah, zagledah, naeglenisah... Popismo, on pokahvu, ja po vino... I niko me, vjerujte, ni Hadžem, niEdin ne pozva u “Preporod”! Vidjeli ti ozbiljni ljudiprofesionalci odmah kakav mi je ozbiljni itinerer. I danisam u Sarajevu svoj, već Burkinofasovac. I s novimkukom. Đuturum.• U travnju, dana 25. u isto doba dana i opet dođe mlađahniEdin i donese mi knjige i privatno divan poklon...Maka Dizdara u engleskom prijevodu! Pa navratišeusput i jarani, sve Papuanci odreda, koji sustudirali sa mnom u rodnoj mi Burkini Faso... IrfanHorozović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović i ostali... Edinmi Mulać dade i 5 mojih knjiga od 10 koliko mi pripadapo ugovoru, jer više nisam mogo prtit. Ali mi dadei cijelo kolo pride, jer sam to odabro. Ali tada ni onkao ni Hadžem dan ranije ne reče da je u Papui adetpoć na hadž reisu, koji samo sjedi i ko sveti crni kamenčeka problematične Bošnjake (?!?) – pisce iz dalekei strane zemlje Burkine Faso da mu dođu poljubitruku i selamit ga. (Pa bar da mi ti urednici rekoše kakoje on kao domaćin mene pozvo da ga pozdravim, ilbarem pozdravio kao gosta u svojoj Papui i pito da janjega pozovem u Burkinu Faso i tamo ja njega pozdravim...Ništa vala od toga, al i ništa od ničega!)• U travnju, 26. dana, u samu subotu, u samo podne,na samom Sajmu, u samoj Bosanskoj kući, sjedili miiz Burkine Faso i govorili svoje skromne (hrvatske) inadmene (bošnjačke) stihove.... Al tamo ni reisa Filandreda mi predloži na Sajmu promociju godinudana duge knjige, nit novih mi jarana Hajdarevića,Mulaća... Samo neki čisti i zaneseni ljudi što u Papuisamo čitaju, čitaju, čitaju... Nikog od onih kojima jepreporod pisanje i čije je pisanje preporod!• Dva sata potom odletih ja za svoju rodnu Burkinu Faso.• Al kad tamo, od 5 mojih autorskih knjiga u dvije:krivo složene stranice, poispadali i pogubili se arci,rasulo se i razlilo stihovlje svud po tužnom papiru,pa traži li, nevoljko traži autora....• U srpnju, eto sjedim pod palmom i čitam ljutog,strogog, ali pravednog doktora Filandru u intervjuu,čekam svojih pet preostalih primjeraka, da imam zaunučad, i sve nešto mislim “E neću ba zamijenit onedvije izmiješane knjige, nek me pod stare dane uBurkina Fasu podsjete na moju nadmenost i papuanskuskromnost, na moj amaterizam i legendarni papuanskiprofesionalizam, na moje pomanjkanje odgoja,manira i šlifa i na papuanske tople običaje o“domaćinu i gostu”!Zbogom Filandra efendija, a jeste baš našli tražit kako,kada, gdje i koga za svoje najveće PROBLEME! I praštajte,nije ovo nit nešto nacionalno nit konfesionalno, već baš imaksuz lično!Tahir Mujičić, samsvoj poglavica koji živi loše, ali čija jebar zadnja...P.S. 1.I ne zovite me, molim Vas, na promocije moje knjige,kao niti na slične promocije Vašega lika i djela, jer imam“občutek”, kako vele moji sjeverni kolege, komšije, budućiproblemi, Bošnjaci iz Slovenije (čitaj: Obala Slonovače), daste zapravo bošnjačka književnost – VI! I to u 101 knjigu!P.S. 2.Al ne očajavajte. Niste Vi jedini. Imamo i mi u BurkiniFaso u BHZ Papuanca koji misli za sebe isto, prosto seosjeća stećkom ili crnim kamenom. A o njemu ću skoro, aldrugom prigodom.<strong>BEHAR</strong> 85 61
DOKUMENTIU ime AllahaMiliostivog, SamilosnogNeka nam Bog pomogne onolikokoliko je iskrena ova našaPOVELJAprijateljstva i odanostiGRADU DUBROVNIKUU ime Oca,Sina i Svetoga DuhaOna predstavlja nastavak stoljetnog iskazivanja privrženosti, prijateljstva i dobrosusjedstva između Bosne i Dubrovnika,između Bošnjaka i Dubrovčana. Ona je samo tanahni listić i nastavak časne knjige odanosti i povjerenja kojuzapoče ban Kulin, a nastaviše pisati svi veliki bošnjački sinovi, preko kraljeva Tvrtka i Stjepana do velikog vezira Ahmedpaša Hercegovića.Gospodine Grade, Velika svjetska stijeno!Ni nemamo sile i moći da ti pomognemo onako kako to naši svijetli banovi i kraljevi mogahu. Tebi, najljepšemokrilju naše mladosti i ljubavi. Jedino što smo mogli, mi smo i uradili – odbili smo, po cijenu posla i prebivališta, dapucamo u našu mladost i u našu ljubav.S nadom da ćeš nas jednog dana opet primiti u svoja topla, kamena njedra, molimo Te – oprosti nama, jer oni neznaju što čine.U ime onih trebinjskih Bošnjaka koji će Te voljeti do "zgorenja svijeta"Općinski odborMuslimanske bošnjačke organizacijeTREBINJEU Trebinju,5. prosinca 1991. god.(29. džumađel-ula 1412. h.g.)62 <strong>BEHAR</strong> 85
PROMIDŽBAManifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizacijiKDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.• Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb,povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju :Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.• Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola“Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju:Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.• Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih oSlavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović,Senad Nanić, Filip Mursel Begović.• Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“.Predstavljaju: članovi redakcija.• Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.• Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.<strong>BEHAR</strong> 8563
BERIĆET RIJEČIZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINERadimlja, StolacSe znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegovKnez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inompomoćju, nego on sam.Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neimaništa do ponovo ti sam.Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nijeokusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.KDBH “PREPOROD”
Change language