BEHAR

ŽENE U ISLAMUPRISTUP UMJETNOSTI: ŽENE KAOPOKROVITELJICE GRADITELJSTVABudući da su žene gospodarile svojim bogatstvom,mogle su osnivati vjerske zaklade. Sredinom 16. stoljeća uIstanbulu su trideset sedam posto svih službeno upisanihzakladnika činile žene. No, to ne znači da su imale takavudio i među pokroviteljima graditeljstva. Većina žena utemeljilaje samo male zaklade; bila bi to svota novca ilikuća od kojih bi imala koristi neka već postojeća džamija.S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima,žene nisu mogle podizati nove građevine i nisu moraletražiti arhitekte i donositi sve druge odluke koje su bile uovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Biloje, međutim, iznimki od tog pravila; majke sultana, princezei dvorske dame doista su podizale džamije, fontane idruge građevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, poputkompleksa što ga je osnovala Sulejmanova žena Hurem,te dviju džamija poznatih po imenu sultanije Mihrimah(1548. i 1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomenadžamije Šebsefa Kadun (Şebsefa Kadın) i sultanije Zejneb(Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.Još jedan način na koji su princeze sudjelovale u graditeljstvugotovo je zaboravljen jer zdanja o kojima je riječ,ljetnikovci na obalama Bospora, više ne postoje. U 18.stoljeću, u želji da pobjegnu od sputavajuće etikecije palačeTopkapi, članovi osmanskoga dvorskog društva provodilisu mnogo vremena u novoizgrađenim ili prenamijenjenimpalačama uz Bospor. Mnoge osmanske princeze uto su doba dobivale palaču čim se rode, ili barem prigodomsklapanja zaruka ili vjenčanja, što bi se upriličilo doksu još djevojčice. U takvim bi palačama haremski prostorbio posebno luksuzan, često znatno raskošniji od selamlikanamijenjenoga isključivo suprugu i njegovim muškimposjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su izabralida se oženi princezom nije pripadao sultanovoj obitelji,dočim su princeze toga doba u nekim slučajevimapredstavljale autoritet sultana.Neke su se princeze živo zanimale za arhitekturu i uređenjesvojih palača. Čak i kad nije bilo većih graditeljskihradova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mijenjalisu se u skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekimbi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi ponovnooličili palaču. Na vlažnome bosporskom zraku, jarke bojekoje su se koristile za kuće odličnika nisu dugo trajale.Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palaču odmahdodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preinaka.To znači da zdanja što su ih opisali europski putnicinisu nužno odražavala ukus razdoblja u kojemu su izvornobila izgrađena, nego stil koji je prevladavao u vrijemekada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19. stoljeća.PRISTUP UMJETNOSTI: TKANINEU muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan njei danas se nalazi mnogo primjeraka osmanskih vezenihtkanina, ćilima i sagova. Žene su imale glavnu ulogu uizradi tih predmeta. To potvrđuju i pisani izvori, premdaje dokumenata koji o tome govore razočaravajuće malo.Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st.,papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajlOsim toga, u 19. stoljeću mnogo je žena bilo zaposleno utekstilnom sektoru, a čini se slabo vjerojatnim da je podjelarada između muškaraca i žena bila bitno različita u 17.ili 18. stoljeću. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolasde Nicolay piše da dvije stotine djevojaka uče ručni rad usultanovoj palači. Budući da Francuz nije mogao imati nikakavpouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj sebroj vjerojatno zasniva na govorkanju. U ranom 18. stoljećuLady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umijećerobinja udovice sultana Mustafe II. Kao što je bilo uobičajenomeđu imućnim osmanskim damama, ta se ženaiz carske obitelji okružila mnoštvom mladih robinja od kojihsu one starije očito poučavale mlađe novakinje umijećuvezenja. Doduše, time su se bavile i odrasle osmanskedame. Pietro della Valle, talijanski plemić i putopisac, bioje oženjen osmanskom kršćankom te je stoga imao uvid usvijet žena sedamnaestoga stoljeća. Taj je autor opisaoumijeće osmanskih vezilja, napose njihov rad na prozirnojtkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, što je vjerojatnobilo nalik sjenčanju omiljenom u Europi na početku20. stoljeća.12 BEHAR 85