BEHAR

POLEMIKAviti časnu ediciju u Društvu hrvatskih književnika, čijisam kao Burkinofasovac slučajno i član. Pogotovo jerje riječ o važnoj i značajnoj književnosti, ali bogami izato što je DHK u centru centara Zagreba, na Jelačićplacu. Gospodin Hadžem je pristao i zamolio me ljubaznoda sve to organiziram. Elem, dobio sam elitnitermin, petak (sedam sati poslije džume) u 20 sati...Osigurao sam pozdravni govor predsjednika DHK,uvodničare akademike, voditelja Bilopavlovića, “proširenje”dvorane zbog velikog zanimanja, te domjenak...Tri dana prije tih promocija gospodin Hadžemmi je javio da knjiga nije gotova i da veliki reis nedopušta nikakvo predstavljanje! Pristao sam i jedvauspio odgoditi... A isprike ni iz Papue ni iz Nove Gvineje...(Zahvaljujući Vama ispao sam Papuanac i pol ito u tamo nekakvoj Burkini Faso.)• U siječnju, veljači, ožujku, travnju niko ni mukajet...Ni glasa, ni pisma, ni razglednice u prijateljsku im inesvrstanu Burkinu Faso...• U travnju me, ni kriva ni dužna, odabralo da s ArsenomDedićem, Miljenkom Jergovićem, Matom Marasomi Julijanom Matanović predstavljam rodnuBurkinu Faso u Papui, zemlji mojih časnih predaka...O mojoj knjizi ni do tada iz “Preporoda” ni riječi... Koda nisam i nema me... (Ali stećci ni nisu od velikogeglena.)• U travnju, dana 23. slijećemo na sarajevski aerodromi voze nas ko kufere na Sajam. A kad tamo trči jedankolega bosansko-bošnjački pisac, grli me i ljubi pakaže “Izašla ti knjiga u 100 knjiga!” Ja odma muštuluk.I zapih se s rodijakom Papuancem, potrošivši savhonorar za još neviđenu knjigu, unaprijed!• U travnju, dana 24. otrijeznilo me i onako sretnogpovelo Sarajevom vodat. Al kako nam je obveza odposlodavaca bila i sjediti od 14 do 15,30 na štandu,to naleti gospodin urednik Hadžem Hajdarević, te semi i službeno “tet a tet” i “tat ko tat” upoznasmo irazgledasmo. I on reče: “Knjiga je gotova!” (Kakosam u svom nadmenom životu najmanje 25 godinabio što urednik što glavni urednik a što direktor velikih,pa i svjetskih izdavača, shvatio sam namah što jeto kad za 365 dana izađe knjiga! (Al koja je inače većdavno, davno sva napisana i gotova!) Dernek! Ništamanje. Tu si ja i Hadžem čestitasmo. Isti dan navratii mladi, do tada neviđeni urednik Edin Mulać, koji miobeća sutradan donijeti knjigu. I šnjime se lijepoupoznah, zagledah, naeglenisah... Popismo, on pokahvu, ja po vino... I niko me, vjerujte, ni Hadžem, niEdin ne pozva u “Preporod”! Vidjeli ti ozbiljni ljudiprofesionalci odmah kakav mi je ozbiljni itinerer. I danisam u Sarajevu svoj, već Burkinofasovac. I s novimkukom. Đuturum.• U travnju, dana 25. u isto doba dana i opet dođe mlađahniEdin i donese mi knjige i privatno divan poklon...Maka Dizdara u engleskom prijevodu! Pa navratišeusput i jarani, sve Papuanci odreda, koji sustudirali sa mnom u rodnoj mi Burkini Faso... IrfanHorozović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović i ostali... Edinmi Mulać dade i 5 mojih knjiga od 10 koliko mi pripadapo ugovoru, jer više nisam mogo prtit. Ali mi dadei cijelo kolo pride, jer sam to odabro. Ali tada ni onkao ni Hadžem dan ranije ne reče da je u Papui adetpoć na hadž reisu, koji samo sjedi i ko sveti crni kamenčeka problematične Bošnjake (?!?) – pisce iz dalekei strane zemlje Burkine Faso da mu dođu poljubitruku i selamit ga. (Pa bar da mi ti urednici rekoše kakoje on kao domaćin mene pozvo da ga pozdravim, ilbarem pozdravio kao gosta u svojoj Papui i pito da janjega pozovem u Burkinu Faso i tamo ja njega pozdravim...Ništa vala od toga, al i ništa od ničega!)• U travnju, 26. dana, u samu subotu, u samo podne,na samom Sajmu, u samoj Bosanskoj kući, sjedili miiz Burkine Faso i govorili svoje skromne (hrvatske) inadmene (bošnjačke) stihove.... Al tamo ni reisa Filandreda mi predloži na Sajmu promociju godinudana duge knjige, nit novih mi jarana Hajdarevića,Mulaća... Samo neki čisti i zaneseni ljudi što u Papuisamo čitaju, čitaju, čitaju... Nikog od onih kojima jepreporod pisanje i čije je pisanje preporod!• Dva sata potom odletih ja za svoju rodnu Burkinu Faso.• Al kad tamo, od 5 mojih autorskih knjiga u dvije:krivo složene stranice, poispadali i pogubili se arci,rasulo se i razlilo stihovlje svud po tužnom papiru,pa traži li, nevoljko traži autora....• U srpnju, eto sjedim pod palmom i čitam ljutog,strogog, ali pravednog doktora Filandru u intervjuu,čekam svojih pet preostalih primjeraka, da imam zaunučad, i sve nešto mislim “E neću ba zamijenit onedvije izmiješane knjige, nek me pod stare dane uBurkina Fasu podsjete na moju nadmenost i papuanskuskromnost, na moj amaterizam i legendarni papuanskiprofesionalizam, na moje pomanjkanje odgoja,manira i šlifa i na papuanske tople običaje o“domaćinu i gostu”!Zbogom Filandra efendija, a jeste baš našli tražit kako,kada, gdje i koga za svoje najveće PROBLEME! I praštajte,nije ovo nit nešto nacionalno nit konfesionalno, već baš imaksuz lično!Tahir Mujičić, samsvoj poglavica koji živi loše, ali čija jebar zadnja...P.S. 1.I ne zovite me, molim Vas, na promocije moje knjige,kao niti na slične promocije Vašega lika i djela, jer imam“občutek”, kako vele moji sjeverni kolege, komšije, budućiproblemi, Bošnjaci iz Slovenije (čitaj: Obala Slonovače), daste zapravo bošnjačka književnost – VI! I to u 101 knjigu!P.S. 2.Al ne očajavajte. Niste Vi jedini. Imamo i mi u BurkiniFaso u BHZ Papuanca koji misli za sebe isto, prosto seosjeća stećkom ili crnim kamenom. A o njemu ću skoro, aldrugom prigodom.BEHAR 85 61