KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆčući zločine. Osobno zamjeramHaškom sudu štose i takvi zločini nisu procesuirali,naravno ne s kolektivnomodgovornošću, negoindividualnom, ali i potakozvanoj zapovjednoj liniji.Mislim da zaista ne bibilo na odmet prozvati i nekevisoke vjerske časnike.Srećom na svakoj strani,makar gotovo neznatno,bilo je onih koji su se odlučnosuprotstavljali politicinetrpeljivosti, mržnje i međusobnoguništavanja. Utom smislu nikad ne zaboravljamprimjer bosanskihfratara i njihovu dosljednostu odanosti prija svegatemeljnim načelima humanizma,a onda i svojoj domoviniBosni te suživotunjenih naroda.Begović: U romanu“Oslobađanje đavola”koristili ste građu iz židovskepovijesti Dubrovnikate zadirete također u17. stoljeće, u vrijeme velikogpotresa. Mi smo uzadnjem Beharu objaviliS Vidrom u atriju kazališta, 1978.ilustracije šaljivih arapskihpriča slikarice Melite Kraus te već tim postupkompokazujemo da nam je stalo do multi-kulti odnosa.Recite mi molim Vas imate li vi osjećaj da se to zbiva unašim malim društvima i sredinama?Šehović: Oni rijetki knjigoljupci koji imaju volje i strpljenjaprelistavati sva moja prozna djela, a ima ih prilično,lako zaključuju da u većini njih uplićem sudbine Židovana ovim našim prostorima. Kad ste već spomenuli roman“Oslobađanje đavola” onda ću vam reći da je onnastao u poodmaklom vremenu mog duljeg i neprekidnogdruženja u Dubrovniku s (također mladim beogradskimpiscem) Melvijem Albaharijem. To naše druženje nijese slučajno dogodilo, budući je moj otac, trgovac, prijateljevaoi poslovno surađivao sa sarajevskim Albaharijima,održavajući s njima i obiteljske veze. Iz tih veza, u djetinjstvu,zapamtio sam samo lijepe slike koje su mi ostale usjećanju i koje često koristih u svojim prozama.Ne znam što reći o senzibilitetu naših malih društvenihsredina, kada je riječ o njihovu odnosu spram Židova. Mogu,pouzdano tvrditi samo jedno, da sam se kao mladiprofesor u Gradu, prepoznavajući gotovo ravnodušnostmojih učenika prema sudbini Židova u Drugom svjetskomratu, uz poticaj i podršku moje majke, trudio svojim učenicimapredočiti strahote holokausta. Kao mladi kazališnientuzijast pokrenuo sam postavljanje na repertoar našegteatra dramu o Ani Frank,koja je, što me oduševilo,našla odjeka u srcima mojihđaka. Taj odnos premaŽidovima, nastavio sam usvojoj prozi. Vrlo je znakovitačinjenica da su o takvommom odnosu premasudbini Židova identičnozamjećivali gotovo isključivokritičari bliski meni posvjetonazoru.Begović: Bili ste svojedobnoi novinar i kritičar ipolemičar i feljtonist. Kakvomišljenje imate o Preporodovimpublikacijama“Beharu” i “Journalu”?Šehović: Ti časopisi kaorevije Bosanaca (Bošnjaka)u Hrvatskoj, sigurno su potrebniširoj publici u Hrvatskoj,jer preko njih hrvatskajavnost, posebno ona kulturna,ima priliku da se suočis autentičnim profilomonoga što se odavno nazivaeuropskim muslimanstvomi koje najprije krasinjegov duh tolerancije i željeda taj musliman Bošnjak,ili Hrvat gdje god senašao, pokazuje tu svojuizvornu sklonost općeljudskim vrijednostima.Očito je da se sadašnji “Behar” razlikuje od prijašnjih.Istina i prethodne varijante časopisa imale su razinu kvalitete,ali bilo je u njemu previše dnevne politike “i one odprije” i teško se uočavala njegova posebnost kao revije uodređenoj sredini. Nesumnjivo je da sadašnja redakcija, čijiurednik potiče iz zagrebačke sredine, sasvim logično, u orijentacijučasopisa, stilski unosi širinu urbanog shvaćanjakulture i uloge društvenih revija u njoj. Europski duh netreba tražiti u Beharu, on zrači, baš kao što behar miriše.Begović: Na kraju, zanimalo bi nas, upravo zbog“Behara”, što je s Vašim slikarstvom?Šehović: Slikarstvo je moj hobi. To što se ponekad iponekom ono dopadne, zbog motiva i forme, što netkouoči da čak znam misliti bojama, sve je to samo privid.Ponavljam, slikarsvo je moj hobi za tako potrebni predahu mom glavnom poslu. Da ljudi imaju dva vijeka življenja,sigurno bi se i ja u jednom od njih posvetio slikarstvu, kaošto se sada posvećujem pisanju i tek tada bi se mogloozbiljno gledati na moje slike. Što naša benevolentna čeljadu mojim slikama nalazi nešto čak i lijepo, to je samozato što u suvremenoj nezapamćenoj inflaciji slikarskihdjela moćno prevladava nametljiva prosječnost neobrazovanihi netalentiranih prodavača turističkih suvenira.24 <strong>BEHAR</strong> 85
KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆOTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA GENERALU JANKU BOBETKU (Slobodna Dalmacija, 12. 6. 1995.)Vratite čast i ponosdubrovačkim braniteljimaGospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim ili malim "m") borilose za hrvatsku od prvoga dana agresije na Dubrovnik. Oni sada žive kao prokleti, uzaludtraže posao, s mukom preživljavaju. Poznavajući Vas, gospodine generale, čini mi se dabiste jedino Vi mogli učiniti to što drugi ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Dakle,naredite za to određenoj službi da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima spopisa što Vam ga dostavljam, vratite čast i ponos braniteljima hrvatskog juga.Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u oslobađanjuzapadne Slavonije, ali, na žalost, nisam mogao dokraja osjetiti slast željene pobjede. Odjednom, kao i u prijašnjimtrijumfima naših branitelja, neka gorčina u meniugasi vatru oduševljenja. Šikne iz dubine mog bića, zatečeme silinom i ukoči. Gledam na TV ekranima hrabre hrvatskeosloboditelje kojima časnici čestitaju na uspješno izvršenimratnim zadaćama. Gledam te slike odnekud iz Okučana,Pakraca, ili planine poviše grada, a ja, čini mi se, vidimmoj Dubrovnik, Osojnik poviše njega i hrabre "Tigrove"koji nas oslobađaju nakon tolikih mjeseci sužanjstva.Vidim Vas, gospodine Bobetko, kako u Osojniku predpostrojenim "Tigrovima" čestitate dijelovima slavne brigadei pojedincima na njihovu junaštvu i uspjehu. Tom prilikomposebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačkebrigade i zavalili mu što je zajedno sa svojomjedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu "Tigrova"koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja.punom uvjerenošću da će njihovu dobru volju služenjadomovini Hrvatska stostrukim dobrom vratiti.Gospodine generale, hoću reći da i ja imam neko pravou postavljanju pitanja, ako ne zbog moga sudjelovanjana prvoj crti bojišnice, onda svakako u ime obvezujućesavjesti poticatelja oružanom otporu agresiji. Najprije,znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinicom iTOPNICI S OSOJNIKADa Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednikprvoga voda MB. 163. brigade HV-a Aziz Hasanović.Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući "upravo takvima"poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, jasam kraj radioprijemnika bio u zanosu, kakav se za Bljeskau zapadnoj Slavoniji mogao vidjeti na licima našega milijunskogaTV gledateljstva. Radovao me onda svaki uspjehpojedinaca, kao onaj moga prijatelja Imoćanina koji je doniou Grad "browing" s Golubova kamena (brda povišeizvora Omble), poznatoga po svojoj zločinačkoj zadaći tijekom15 mjeseci opsade. Taj na Osojniku posebno meobradovao, jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sazapovjednikom, bila sastavljena od boraca, Bošnjaka, Muslimana.Svi su od prvoga dana agresije bili u HV-u i neprestanona ratnim zadaćama. Kad je Dževad Rašić u studenome1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam snekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da sebore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, takoposlije i mnogim drugim Bošnjacima, uzvraćao sam s pot-<strong>BEHAR</strong> 85 25