BEHAR

ŽENE U ISLAMUtom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale istanbulskedame, njezine znanice. No, za nas su korisniji popisiimetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinombile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštinesvih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si moglepriuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice,obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale naušnices biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozilisu se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene;izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da suogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili talismanbile manje popularne, jednako kao i prstenje, a udosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spominjuukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često suimale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenitekovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvršćenesrebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platnenipojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnimnitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezenevrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnimpredmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju.Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većinaprimjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sultanovojobitelji, ili je pak izrađena, odnosno preinačena usadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnevnom”nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja unaraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica izIz suvremenih etnoloških studija, kao i izsvakodnevnog iskustva, znamo da anadolskemladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslijemogu, bude li potrebno, prodati kako bi osiguraleekonomski položaj novozasnovane obitelji.19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantskeprimjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenjima,može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovalagradska žena u 18. stoljeću.Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnevnogiskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanjudobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, prodatikako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovaneobitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemopretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću.Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijekbile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama nakitkatkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dalebi ga pretopiti.Što se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatračibili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni položajonoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europisrednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željelisu održati postojan i jasno određen društveni poredak.Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izdavalei koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, idruštveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine oprave.Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju nositisuknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamuka(kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To značida je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jerjednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninuu svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači zamjećivalisu neku vrstu folklora u načinu odijevanja. TakoEvlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeniogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovimakada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama izMeke opisao je čak i njihov parfem.Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježenaformulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na najvažnijuulogu koju ženska odjeća ima za muškog promatrača:pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo,idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često donosilizakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su injihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malopreostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su itrgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjećivale,nakon jednoga takvog poteza zatvorene.Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi drugihžena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi njihovenajuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, baremu višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva primalesu stranu posjetiteljicu poput Lady Mary “u punojspremi”. Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispitivaleopravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, skupoćui otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putemmreža kojima su žene pripadale.Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogimdrugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašnima)obično je nosila široku košulju (gömlek) odfinog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu(entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih građankičesto bila baršunasta ili svilena. Za onemanje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnihtkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se brošempričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno pokrivaloza glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjećakoja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanimkućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace,u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su imbila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za koprenu,na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči.U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevalepoput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili neovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenompoložaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke suuglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica,premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djevojkenosile koprene, a samo su udane žene pokazivalelice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenkesu nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, ikrajeva za koje europski promatrači govore kako su već u16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalnenošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrtačem.Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke,francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnjenjihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravurekoje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj8 BEHAR 85