MULTIMONOLOGFreesponsability ilitislobodogovornostPiše: Senad NanićPotvrdi li se važnost,nije na odmet ponavljativeć rečeno. I višekratno,kroz vrijeme, ali iistodobno, kroz medije.Već rečeno, a važno,može naglaskom nadrugi aspekt tvoriti okosnicunovog teksta.Postmoderna reciklaža?Naprotiv, upotreba jeto dobara tek djelomičnoostvarene drugomodernerevolucije, one upodručju komunikacija,jer drugdje je svjesno iglobalno zakočena. U smislu opće dostupnosti, novi preporodplanski se ograničava samo na masovne komunikacije.Stvari, naime, i izvornice im pojmovi, ne postoje po sebi.Naprotiv, Allah jest El-Kajjum. Bog je Samopostojeći. Stogaje realizam u odnosu na opće pojmove svoju kozmološkustabilizaciju nalazio u prostoru od svijeta ideja u djelu Platonado Gazzalijevog pojma Duha određenog Božjom Odredbom,zatim s naglaskom na fizičko stvaralačku moć Riječi udjelu Ibn Arabija ili na svijet Odredbe u djelu Mir Damada, ilipak na duhovni aktivizam svemira Leibnizove monadologije,sve ukazujući na ubogost nominalističke vizije svemira svedenena ovo nekoliko dimenzija opipljivog svijeta. Samo utako ubogom svijetu moguće je zamisliti i imenovati te pojmovnoizolirati nova i prividno neovisna apsolutna bića,iščupana iz svijeta odnosa, kako onih s okružjem, tako i onihs izvorom i ciljem. Novi idoli, neupitna božanstva, rekli bismo.Zato i jest Božja Riječ zadnje objavljena arapskim jezikom,lisanom, a ne kakvim govorom, lugom, ili brbljanjem,lagvom. Jer za razliku od indoevropskih jezičnih iskustava,arapski jezik, kao dio semitske tradicije, gdje isto vrijedi i zaturkijske, a bit će i mnoge druge, ne zahtijeva pomoć glagolabiti ili imati u tvorbi ma kojeg rečeničnog oblika. Rečenica,a tako i svako određenje, oblikuje se tek postavljanjem imenovanogpojma u odnos s čim drugim, onim što ga u baštom rečenicom određenom vidu, a ne kakvom drugom,određuje. Izrijek “sloboda jest” nije rečenica na razini ukupnogjezičnog iskustva, već se on mora odrediti, dovršiti,postaviti u odnos. Samo za Božju moć stvaranja nečeg postojećegkorišten je takav izrijek - “Kun! Fe-jekun”. Mentalnafiksacija na “biti” i negacija istog, ukupna egzistencijalističkatradicija dakle, od orijentalnih antičkih sustava do modernihizdanica, nije izvan-indoevropskih kulturnih krugova tek nerazumljiva,već je zbiljski nestvarna i pouzdano ju ne odlikujeuniverzalnost. Stvari nisu tek da jesu, već jesu kako su prisutne,ili koliko intenzivne, ili kada ostvarene i tome slično.Kur'anski pojam stvaranja svih stvari u parovima ne odnosise samo na biološku prokreaciju vrsta, jer bi tada izrijekombio određen. Naprotiv, svaka stvar ima svoj par, ma u kojemvidu određenja. Arapski jezik sukladan je gramatici svemirskestvarnosti.Kada je riječ o čovjekovim mogućnostima, sloboda mislii djelovanja neodvojiva je od odgovornosti za rečeno i učinjeno.Postoji li apsolutna sloboda, onda je nužna i apsolutnaodgovornost, a to može biti odlika jedino Samopostojećeg.Nesvodiva je, stoga, odgovornost samo na pitanje povjerenjakorisniku “neograničene” slobode. Sloboda se, dakle,odgovornošću stupnjuje. Sloboda se “osvaja” povećanjemodgovornosti, koja jest djelatna. U javnoj riječi, kao i usvakom drugom djelovanju, to znači da što je informacija ilidjelo po društvo ozbiljnije, što dublje i u čim više života zadire,to je odgovornost za provjeru istinitosti i ispravnostiveća. Novovjeki kult iskrenosti koji brka istinitost, odnosnoobjektivnu stvarnost, s osobnom predodžbom o komu ili čemu,odnosno subjektivnim viđenjem stvarnosti, ne razumijeda je pojam licemjerja određen stupnjem i obimom manipulacijeistinom, a ne sustezanjem od sukoba ili zanosa sve dotrenutka potvrde istinitosti vlastitih predodžbi i to procesomkoji uključuje zanemarivanje osobnih sklonosti. Subjektivnoistinski postoji samo kao pojedinačan, ali stoga i potencijalnobeskonačan vid objektivno istinskog. U suprotnom je zabluda,a ne sloboda. Šejtanistan.U vrijeme kad je hrvatsko novinarstvo izloženo stravičnimpritiscima u obliku financijskih ucjena, zahtjeva za većim senzacionalizmom,navodno krvi gladnih korisnika, tajkunskih ikriminogenih utjecaja na društvenu infrastrukturu i medije tefizičkim napadima s posljedicom usmrćivanja, radosni smošto je Preporod smogao snage dostići konsenzus kojim se obvezujeu svojim izdanjima uvoditi snagu kritičkog argumenta,dokumenta i satiričke katarze, a pritom ne narušavati naznakamaizraza osobne netrpeljivosti, mahalskih i čaršijskih ogovaranjaili tekstovima neprovjerene utemeljenosti objavljenimu drugim medijima. Ponosan sam da taj dodatni prostor odgovornostii slobode ne odgađamo uskraćivanjem povjerenjaveć da isti osvajaju upravo oni koji svojim entuzijazmom, kvalitetomi željom za spoznajom i stvaralaštvom iz mjeseca umjesec oblikuju naša izdanja. Jer pred nama su još mnogeteške teme. Daj Bože odgovornosti, a sloboda je s njom.Dok meni, kao prvom čovjeku ovog malenog društva,još preostaje radosna obveza da otvorenog srca uputimispriku svima koji su se u našim glasilima osjetili osobnopovrijeđenim ili krivo tumačenim izrečenom ili prenesenomriječju ili propustom.54 <strong>BEHAR</strong> 85
HISTORIOGRAFIJAO korištenju naziva “Bošnjak”u suvremenoj historiografijiPiše: dr. sc. Adnan JahićU svojoj akribičnoj knjizi o korijenima, postignućima itraganjima savremene historiografije velika hrvatska historičarkaMirjana Gross piše kako je historijska zbilja kaotičnamnožina zbivanja koja se samo konceptualizacijom, izgradnjompojmova i misaonim konstrukcijama mogu smislenopovezati. Bez analize, bez pojmova i racionalizacije, ne možese nadići konfuzna izravnost historijskog događanja.U posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko puta sam sesuočio sa neprihvaćanjem pojma i naziva "Bošnjak", "Bošnjaci",u historičarskim krugovima bosanskohercegovačkogsusjedstva, za bošnjački narod u epohama historijekada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi. Argumentacijaje uvijek ista: riječ je o modernizaciji koja sadržajpojma kakvog danas koristimo, s nacionalnim implikacijama,nastoji utkati, učitati, u odrednicu jedne malerazuđene zajednice kojoj je tek slijedilo moderno nacionalnoizrastanje i oblikovanje. Pritom se inzistira na neophodnostiuvažavanja važeće i rasprostranjene terminologijeu pojedinim razdobljima kao jedinog pristupa koji ćeosigurati historijsku objektivnost i nepristrasnost.Odmah valja primijetiti da je inzistiranje na važećoj terminologiji,u konkretnom slučaju, krajnje upitno i problematično.Korištene službene odrednice nisu odražavale bitzajednice na koju su se odnosile, već političke i ideološkepretenzije struktura moći i vladajućih elita određenog vremena.Dosljedno poštivanje važeće terminologije bi podrazumijevaloda bismo o Bošnjacima u prvoj polovini tridesetihgodina XX stoljeća trebali govoriti kao o Jugoslavenima,a u NDH kao o Hrvatima. Slijedom takve logike bošnjačkahistorija u razdoblju 1941-1945. dio je hrvatske historije.Inzistiranjem na važećim i priznatim odrednicama dolazi sedo bezizlazja neophodnosti uvažavanja više termina unutarjednog razdoblja, obzirom da su se Bošnjaci različitoizjašnjavali u pojedinim državno-pravnim poredcima.Ništa manje problematično nije ni korištenje vjerskeodrednice "bosanskohercegovački muslimani", koja se naprvi pogled čini logičnom, obzirom da Bošnjaci do krajašezdesetih godina prošlog stoljeća još nisu bili priznati kaoposeban narod. Pa ipak, svođenje Bošnjaka na vjersku grupacijunema ozbiljnog uporišta u historijskoj zbilji – Bošnjacisu i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji,obzirom na njihov politički, društveni i kulturni identitet,bili mnogo više od puke vjerske zajednice. Vlastite političkeorganizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove,štamparije, listovi i časopisi – o svemu tome već je pisano uhistorijskoj literaturi. U Kraljevini Jugoslaviji, navedimo,uopće nije dovođena u pitanje bošnjačka ukorijenjenost uvažećim plemenskim i nacionalnim obrascima; radilo se samoo tome da im se, kako je isticano, dadne prilike da seoni u tim obrascima prepoznaju. Nekima nije trebalo mnogovremena za razmišljanje, pa su se diktatom politike ivlastite ambicije opredjeljivali za srpsku ili hrvatsku identifikaciju,poput jednog broja zvaničnika Islamske zajednice, učijim je službenim listovima stajalo: vjera – islamska, narodnost– srpska. Još veći paradoks nastaje analizom pozicijaonih Bošnjaka koji uopće nisu imali sklonosti prema islamu,komunista, socijaldemokrata, reformista, modernista – poklonikaMarxovog učenja, ljubitelja šešira i onih koji su sedržali podalje od džamijskih pragova. Distancirani od šerijatai Islamske zajednice, svejedno su imali važnu i neporecivuulogu u društvenom životu i historijskom razvoju Bošnjakau savremenom dobu.Za raspravu o korištenju naziva "Bošnjak" u savremenojhistoriografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u historijskojliteraturi socijalističke Jugoslavije, naročito od koncašezdesetih, redovito korištena odrednica "Musliman", "Muslimani",u različitim historijskim razdobljima, kao odrednicaza muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerskezajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo korištenjeodrednice "Muslimani" nije produciralo kontroverze isporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas,međutim, analogno korištenje termina "Bošnjaci" izazivaprotivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za historijskuistinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta narodakoji je tek potkraj minulog stoljeća stekao slobodu da sesamostalno izjasni za vlastitu nacionalnu odrednicu.Istovremeno, naglasimo, u krugovima oponenata najčešćenema protivljenja korištenju srpske i hrvatske odredniceza Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini u onim razdobljimahistorije, primjerice za vrijeme osmanske uprave,kada su za dotične prvenstveno bila korištena njihovakonfesionalna imena.Koliko je neutemeljeno svođenje Bošnjaka na vjersku zajednicusvjedoči i činjenica da se i za vrijeme austro-ugarskeuprave, i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i u doba NDH, uštampi, literaturi i proglasima, nerijetko koristio naziv "Muslimani",indicirajući etničku posebnost i činjenicu da je riječ okolektivitetu koji nadilazi vjersku determinaciju.Smatram da nema razloga naučne naravi zbog kojih senaziv "Bošnjak" ne bi mogao koristiti za Bošnjake u onimrazdobljima historije u kojim je taj termin bio osporavan,zabranjivan, potisnut, dakako ako se respektiraju njegovodiskurzivno porijeklo i historijski kontekst. U tom smislunema straha od modernizacije, učitavanja modernog smislau realitet minulog vremena. Istovremeno, daje se prilikai mogućnost nauci da cjelovito sagleda i historijski interpretiraprošlost jednog naroda, u različitim fazamanjegovog nacionalnog izrastanja i oblikovanja.<strong>BEHAR</strong> 85 55