BEHAR

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆFeđa ŠehovićFragment iz romana“Prokleta ergela”(knjiga uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a u biblioteci Ambrozija)19.U svojoj knjizi o fra Iliji i njegovoj misiji prije pola stoljeća,posebno ga je doimala ta ljudskost okončavanja sukoba,rijetka u povijesnom pamćenju, ne samo na ovomdijelu kugle zemaljske, nego u cijelom svijetu. Godinamaga je taj istiniti događaj silno oduševljavao svojim Kristovimnadahnućem, a u isto vrijeme izazivao u njemu nekuvrstu zavisti što se, htjeli to ili ne, moralo priznati, da suse, u dugom proteklom vremenu neprijateljstva i ratovanjau Europi, na tako nešto samo Turci odlučili.Kao i njegov uzor fra Ilija, odavno je vapio da europskokršćanstvo istinski prigrli nauk svetog Franje o miru i snošljivostimeđu narodima i ljudima. Nažalost, u povijesnim knjigamaovoga vremena, širom Europe, moglo se dosta togapročitati o herojskom pokušaju kršćana da oslobode kliškutvrđavu. Niti spomena nije bilo o uspješno provedenom ugovoru,sačinjenom po ljudskoj i božjoj mjeri. Pisalo se, ili kakobi pokojni fra Ilija volio reći: guslalo, isključivo o herojstvu ihrabrosti kršćanskih bojovnika, europskih vitezova ili domaćihuskoka i gusara i velikoj mudrosti kršćanske vlasti i crkvenihvelikodostojnika. Ni riječi o svirepim ubojstvima i pljačkinedužna naroda, ili prisilnom pokrštavanju nekršćana.Pišući o fra Ilijinoj mirovnim misiji na Klisu, fra Andrija,zbog stroge cenzure, morao je više poštovati prihvaćenuistinu o oslobađanju tvrđave, negoli onu pravu koju je odfra Ilije čuo, ali u opisima odnosa fra Ilije s turskim časnikom,prijateljem iz djetinjstva, dao je naslutiti pravu istinu.Kao čovjek koji je prezirao takvo pristajanje, na štonjegov uzor sigurno nikad ne bi pristao, fra Andrija je nerijetkoposlije predaje knjige u tisak, prisjećajući se toga,osjećao kako mu obrazima tiho plazi crvenilo srama.Zbog toga je svoju misiju mira na kliškoj tvrđavi shvatioi kao božju milost; s jedne strane dokazat će da kršćaniuzvraćaju dobrom na dobro svoga neprijatelja što ćemu dati priliku da u novoj knjizi, o kojoj je već počeo razmišljati,reče pravu istinu i o turskom osvajanju Klisa prijepet desetljeća.Prihvativši zdušno i ozbiljno svoju mirovnu misiju nakliškoj tvrđavi, fra Andrija se, poslije večernje mise povukaou gostinsku ćeliju kako bi ranije zaspao i bio odmoranza put u Klis. Neko vrijeme sjedao je na postelji u spavaćojkošulji i razmišljao, a onda najednom ustao, rekavši samsebi: dosta i krenuo k stolu ugasiti svijeću. Prišavši k stoluosjetio je časak podmukle bolove u zatiljku, ali gotovoneznatne. Vidio je u tome posljedicu ispijanja fra Lukinihčajeva, nasmiješio se, ugasio svijeću i ubrzo zaspao.20. ožujka 1648. godine fra Andija je zorom, krenuokočijom prema Klisu, u pratnji dvojice pratitelja, pouzdanihpredstavnika vlasti. Osjećao se baš kao njegov uzor fra Ilija.Napuštajući gradsko predgrađe stisnuto uz obalu, jedanod njegovih pratitelja u mirovnoj misiji, naredio je kočijašuda zaustavi konje i pokazao fra Andriji rukom prema jugoistokugdje su se pod već proljetnim vedrim nebom jasno izplaninskog lanca izdvajala tri vrha: zapadnije je Kozjak,istočnije Mosor, a između njih vrh Klisa sa tvrđavom.- Onaj u sredini - rekao mu je pratitelj i sačekavši malo dafra Andrija bolje pogleda, naredio kočijašu da nastavi put.Putujući dalje fra Andrija je sve jasnije vidio vrh Klisa i sveviše mu je sličio na vrh nekog visokog morskog grebena.Nakon doista ne duge vožnje po lijepu proljetnom vremenu,s tek malo brineta, u ranim jutarnjim satima došlisu nadomak cilju. Prošli su nekoliko manjih i većih naseljaoslobođenog splitskog zaleđa i zaustavili se u kliškom naselju,zvanom Varoš. Svugdje pa i tu gdje je bilo sjedišteKliško-ličkog sandžakia doimala se pustoš. Stanovnici Turci,kako mu rekoše, do posljednjeg blagovremeno su napustilisva naselja oko Klisa i, s malo ili nimalo od svogimetka što su mogli na brzinu ponijeti sa sobom, bježalimahom konjima i kočijama prema jugu, do još neuspostavljenenove granice koju su odmah prešutno prihvatileobje zaraćene strane.Svugdje lijepo građene kamene kuće s avlijama i vrtovima,zjapile su rastvorene, prazne; njegovi suputnici kažuda su nekadašnji domorodci, sad zvani uskoci sveopljačkali i odvukli brodovima na otoke kamo su prije višeod stotinu godina pobjegli pred turskom najezdom.Ni žive duše, tek pred sandžak-begovom kućom, na malomtrgu s javnom česmom, nekoliko gladnih pasa lutalica.Kočija se zaustavila pred ovećom sandžak-begovomkućom. Prije negoli će svratiti u vojno zapovjedništvo, primamioje fra Andriju tihi žubor česme pa se pošao napitivode, zapravo ti izgledi kuća s velikim avlijama punih cvijeća,ta česma, sve ga je to podsjetilo na njegovu Bosnu.Zapovjednik združenih kršćanskih postrojbi, zapravonjihovih ostataka, dočekao ih je s pripremljenim doručkomi ne gubeći vrijeme dodijelio pregovaračkoj delegacijijahaće konje i dvojicu vodiča do tvrđave, od kojih je jedanna dugom drvenom koplju nosio bijelu zastavu. Rečekao usput da je dobro što su Turci konačno pristali narazgovore o predaji, dodavši kako su dan prije zarobilinekog Turčina iz tvrđave, špijuna ili bjegunca, nisu sigurni,koji je priznao da “gore” nemaju više ni vode ni hranei da jedva prije čekaju predati se!30 BEHAR 85