BEHAR

akcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjelida je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio osvojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su namjedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njihoveobitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitkonije pisao.Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velikapodvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičajenoda učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tompogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udajuza svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i odsupruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja ukojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Takona jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona usvojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu možeprijeći s meditiranja uz određeno Božje ime na drugo, kojese smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobruvijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog priređivačada njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučnimistik. Taj samokritični stav priređivač određuje kao tipičnoženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to štoje žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gestaskromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovoljnoodvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za njuodabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo samopouzdanja.Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlovažnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama najboljemože prosuditi stanje svojega duha.PRISTUP UMJETNOSTI: PJESNIKINJENe znamo koliko je žena sudjelovalo u stvaranju pjesamakoje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodiliih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije uobliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u kojimažena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbalicau kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega ocaobješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako jerazmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim književnimjezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako ježena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristitisvoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smislaza organizaciju negoli muškarcu. Najprije jemorala ovladati perzijskim jezikom kako bi proučavalaklasike bliskoistočne lirske poezije. Takvasu izučavanja bila dio školovanja svakog imućnogmladića, no malo je žena učilo književnost.Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobroupoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu biladostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopisete se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a posebnokomunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i moglose postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja jerazumije i podupire.Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznatijihosmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasigurnobilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun,o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdobljakojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kćiŽENE U ISLAMUamasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni talent.Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaijskepobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa iobrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga djelovanja.Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup književnimkrugovima što su se formirali oko princa Ahmeda(1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu jedvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika kojisu se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bilanedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao“replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale suoštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinjagovorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sročilaskladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.Unatoč svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinjaje naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim godinamaživota ime joj se pojavljivalo na popisima književnikašto ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.–1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahvaljujućii nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirkapjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugledakoji je uživala jer su mnogi poetae minores danaspredstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologijama.Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pjesnika.U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim muslimanskimkulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u svakomnaraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživaugled među svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Hatunse i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga književnogkruga. Prekršila je književne konvencije time što jenavela njihova imena spominjući te ljubavne odnose usvojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da sute veze ostale platonske. Čini se da se pjesnikinja uvijekdržala važećeg ćudoređa i pravila ponašanja.Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknutupjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznataod Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bilisu šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva domastekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezinPjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18.stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskogvisokog društva, zahtijevaju i određenu razinunaobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18.stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko.muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog1703.), isticao jedino tupošću. Osim po svojem književnomdjelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa jojse ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozimaFitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskiminsinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tihpriča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postojanjepokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovatiunutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogiFitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezinoknjiževno djelovanje.BEHAR 85 11