BEHAR

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆŠehović: Pravovrednovanje književnogdjela obavlja vrijeme.Dotle mi piscimožemo uživati u zabludida nešto osobitoostavljamo iza sebe.Raduje me da seneka moja djela igrajuu teatrima i nakon nekolikodesetljeća. I ponovo,nakon desetljećaizdavači tiskajumoju prozu. Volimkad o meni kritičari pišuonako kako to našaspisateljska taština1963., Dubrovnik priželjkuje, zašto nereći istinu, ali pravozadovoljstvo osjećam kada mi se čitatelji obraćaju sa svojimpismima. Takvi su mi se javljali iz Hrvatske i Bosne, a izSandžaka nisu. Kada mi jedna Sarajka, koja očito mnogočita, kaže da je na dušak pročitala preko tisuću stranicamoje sage o Ilijasbegovićima i da je posebno oduševljavaodnosom bosanskih fratara i muslimana u Bosni, pa zatim,kada jedna Korčulanka u istoj prozi nalazi sebi blizaksvijet i sve vrijeme “kao da živi s njim”, da su joj likovi“tako bliski”, kako onda ne biti zadovoljan tim ljudskimzbližavanjem različitosti.Begović: Ne bih se složio, kao što su neki pisali, daVam nije stalo do formalnog savršenstva i da ciljanokrećete prema izravnom efektu. Iako se služite i govoromsredine iz koje potječete, s kojom ste se srodili, ato je dubrovačka te ste čak pisali i na dubrovačkomnarječju, u Vašem se svakom romanu osjećaju neobičniemotivni naboji između likova, znakovita ambijentalnosti atmosfera sredine. Koliko takvu jednu sliku,koja uvažava tradiciju, po Vašem mišljenju, mijenjajutakozvani stvarnosni pjesnici i prozaici u Hrvatskoj i uBosni?Šehović: Inovacija u književnosti je zapravo snaga štotakvu intelektualnu aktivnost čini gotovo vječnom. Novimformama i sadržajima, ova vrsta umjetnosti, kao uostalomsve ostale, obnavlja se i obogaćuje novim formama isadržajima. U tom smislu, iskustvo mi govori da je u povijestiknjiževnosti bilo mnogo više pokušaja da se inovira,negoli je ostvareno vrijednih inovacija. Uspoređujući književnosts likovnom umjetnošću, lako se da zaključiti kolikoje likovna umjetnost u svojim povijesnim preobrazbamabogatija kada je riječ o ostvarenim rezultatima. Ponavljam,neka pušu (ili puhetaju) novi vjetrovi, pa bilistvarnosni ili nestvarnosni, jer, može se dogoditi da nekiod njih bude zaista osvježujuća inovacija.Begović: Koji su Vaši favoriti od mlađih pisaca, pratiteli ih uopće kontinuirano i imate li možda izravnognastavljača?Šehović: Pratim ih koliko to meni dopuštaju moje godine,ali favorita još nemam. Nije mi se to još dogodilo.Begović: Je li petoknjižje “Ilijasbegovići-Cronica travuniana”sinteza Vašeg romanesknog rada. Vraćate seu 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan, pazahvaćate razdoblje austrijskih vlasti u Bosni, zatimpripovijedate vojničku sudbinu Hasan-bega, koji jedospio u talijansko zarobljeništvo, i njegova brata kojegsu zarobili Rusi. Obitelj napušta svoju bosanskubegovinu i preseljava se u Dubrovnik. Sudjeluje nadvije strane u ratu, a roman završava događajima izhrvatsko muslimanskog rata i razrješava se u Haagu.Takav povijesni raspon uspio je u svome “Triemeronu”podastrijeti samo Nedjeljko Fabrio. Mislite li da takveosjetljive ratne situacije još jedino mogu razriješitiMeđunarodne organizacije i svjetske velesile? Sjetitese Frndićeva “Alibegova pisma Europi i Americi” kojeje taj naivni zeničanin godine 1919. na francuskomuputio Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Versaillesune bi li one proglasile samostalnost Bosanskohercegovačkedržave.Šehović: Pitate me, zapravo, jesu li sadašnje međunarodneorganizacije u stanju riješiti problem države Bosne iosigurati njen opstanak? U tom smislu poučan je pokušajorganizacije UN kojoj, po svemu sudeći, nije bilo ni na krajpameti spašavati državu Bosnu, nego da, poslije događanjau Srebrenici, zaustavi nezapamćeno divljanje zločinanad muslimanima (Bošnjacima) koje je širom našeg planeta,a posebno u Europi, izazvalo zgražanje i nazivano sramotomzapadne civilizacije. Osimski sporazum, onakavkako je sproveden, ničim ozbiljno i uvjerljivo nije predviđaoočuvanje BiH države, a post osimsko dugo vrijeme, podkontrolom guvernera čija je glavna uloga bila očita: da se“sve strane u sukobu izjednače u divljaštvu i zločinu, što jeiz godine u godinu moralo pogodovati zamislima i željamada BiH konačno zadesi ono što i Jugoslaviju. Matične državedvaju bosanskih naroda, u međuvremenu, pod pritiskomsvjetske javnosti verbalno su se odricali svojih pretenzijaprema Bosni, a stvarno ništa ili premalo činili da se njihovinarodi u Bosni odreknu svojih opasnih iluzija. Istina,zahvaljujući otriježnjenju hrvatske politike i imajući u vidunastalu intenzivnu želju naše države da se priključi Europskojuniji, već niz godina upravo vlast u Hrvatskoj dovoljnoiskreno sugerira Hrvatima u BiH, nešto gotovo sasvim su-1966., Šehović, Ivan Kušan, Igor Mandić18 BEHAR 85