BEHAR

ŽENE U ISLAMUKultura ženaUlomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u OsmanskomCarstvu” koja uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga.S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Arhivu HAZU.O AUTORICI:Suraiya Faroqhi jedno je od najvećih imena suvremene svjetske osmanistike. Rođena je u Berlinu1941. godine. Povijest i turkologiju studirala je u SAD i Njemačkoj, te je gotovo četiri desetljećapredavala i gostovala na mnogim sveučilištima (Hamburg, Harvard, Minneapolis, Ankara,Istanbul…). Danas kao umirovljena profesorica minhenskoga Instituta za povijest i kulturu Bliskogaistoka i turkologiju predaje na sveučilištu Bilgi u Istanbulu. Autorica je osam knjiga i višeod sto pedeset znanstvenih radova iz socijalne, ekonomske i kulturne historije. Njezina knjigaSultanovi podanici, izvorno objavljena na njemačkome 1995. godine pod naslovom Kultur undAlltag im Osmanischen Reich (München: C. H. Beck), prevedena je na engleski, turski, grčki, asada i na hrvatski jezik. To je prva i zasad jedina obuhvatna studija o kulturi i svakodnevnom životu na osmanskimprostorima. Posebnu važnost autorica pridaje još nedostatno istraženoj kulturi žena, osobito onih iz srednjihi nižih društvenih slojeva. Naime, uloga žena u visokoj politici Osmanskoga Carstva nije nepoznata: sultanijei haremske dame u jednom su razdoblju osmanske povijesti odlučujuće utjecale na državne poslove. No, SuraiyaFaroqhi ne bavi se dvorskim intrigama i borbama oko prijestolja, nego nazorima, osjećajnošću, naobraženošću,odorama, nakitom, rukotvorinama, jednom riječju duhovnom i materijalnom kulturom žena iz različitihdruštvenih slojeva. Na osnovi literature i izvora – službenih isprava, jednako kao i privatnih narativnih tekstova– preispituje tvrdnje o raširenosti poligamije na osmanskim prostorima, o posvemašnjoj isključenosti žena izjavne domene, te o isključivo usmenom karakteru njihove kulture.dr. sc. Tatjana Paić-VukićEuropeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godinaobratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Dosedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanistiuglavnom su ih zanemarivali Jedno od važnih pitanja kojese tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih posjedovale.“Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?”i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji sebave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zanimanjaleži činjenica da su osmanske žene – barem zakonski– čak i poslije vjenčanja zadržavale pravoraspolaganja svojim imetkom, za razliku odvećine udanih Europljanki koje su nadzornad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskomu pubertet postajale punopravne podaniceCarstva. I opet različito od mnogih udanihEuropljanki, one su se stoga mogle potužitikadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena– a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ilisudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjernolako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doistakoristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge suvjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položaju.Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a ivjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnostda osobno svjedoče.Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskimženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz protokolakadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima iziskujepodosta imaginacije. Donedavna su povjesničarikoji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekomčesto priznavali da povijest žena doista spada u svakuobuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili danažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće zanimanjeza povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogoPrema vjerskome zakonu musliman se mogaooženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nijebio dopušten; djeca iz "mješovitih" brakovasmatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi biliprilično uobičajeni, posebno u pograničnimpodručjima ili u krajevima s mnogonemuslimanskoga stanovništva.nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične poteškoće.Posljednjih se godina više pozornosti pridajeosmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kaošto su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osimtoga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj moglobi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.4 BEHAR 85