Sistemsko obrazovanje odraslih

32
11 Temeljna kompetencija: upoređivati sa poštovanjem
Slika „upoređivanja sa poštovanjem“ potiče iz internacionalnog, odnosno, interkulturalnog
razvoja osobnosti. Ona sa svojim mjerama pripreme za upotrebu u stranim zemljama
slijedeći „sveobuhvatan cilj učenja“ i „stav“ koji kaže da je
„(…) za uspješno oblikovanje internacionalne saradnje značajna vještina „upoređivanja sa
poštovanjem“. Tako dolazi do integriranja vlastite i strane perspektive, koje dalje potiču
nova kreativna rješenja“ (Krewer 2010: 2).
Uvodni cilj je ambiciozno povezan sa osobnošću i vrednovanjem, a ruši i ustaljene predstave
o tome kako se treba pripremiti na nepoznate situacije. Ovo je posebno važno u odnosu na
istraživanje kurikuluma. Tu postoji tendencija da se što je moguće detaljnije ispitaju „kasnije
situacije primjene“, kako bi se u program obrazovanja i/ili izobrazbe uvrstili sastavni dijelovi
znanja, iskustva i uvježbavanja. Ovo dovodi do rasta postojećeg znanja. Međutim, ta
procjena je posljednjih godina u dva aspekta temeljno uzdrmana – na izvjestan način i
pogoršana.
- Sa jedne strane se, naročito u raspravama o kompetencijama, povećano se sumnja u to
da li pripremljeno „prenošenje“ znanja (npr. civilizacija, projekt menadžment) zaista
dopušta rast vještina potrebnih da bi se moglo zaista uspješno djelovati u stresnim
situacijama u drugim kulturama (npr. u situacijama pregovaranja).
- Sa druge strane se na različite načine upozorava da je prognoza „kasnijih situacija
primjene“ jedva moguća i korisna. Navedena priprema vodi ka ranije spominjanom
modelu „učenja iz prošlosti“, tj. podliježe momentu „prenošenja“ već prošlih stanja,
dok se u profesionalnoj pripremi radi o tome (odnosno moralo bi se raditi o tome) da
osobe kroz „učenje iz budućnosti“ 18 oblikuju potencijalne mogućnosti – za sebe i svoje
partnere.
Ako se zbog ovih razloga traži održivo novo orijentiranje ka interkulturalnoj razmjeni, skoro
je nemoguće zaobići posljednjih godina ponovo ojačan i arikuliran stav koji govori o tome da
naše unutarnje mogućnosti, na osnovu kojih se odnosimo prema neočekivanim, stranim ili
budućim situacijama, kazuju više o nama samima i našim profesionalnim vještinama nego
bilo koja anticipirajuća i pripremljena znanja i kompetencije koje smo mogli razviti.
18
Ova figura „učenje iz budućnosti“ slijedi profilirana razmišljanja C. Otta Scharmera (Scharmer 2009) i Petera
Sengea (Senge 2008) u vezi sa pitanjem “Kako individue i organizacije rade na oblikovanju održivog svijeta?”
(Senge 2011). Peter Senge i C. Otto Scharmer o ovom pitanju skiciraju proaktivnu strategiju učenja koja se ne
realizira linearno ka budućim „situacijama primjene“ (Robinsohn). Radije polazi od toga da „budućnost je sada“
(Ibid: 73ff) i stavlja u prvi plan pitanje kako to učimo, radimo i na koji način želimo internacionalno i
interkulturalno sarađivati. To je odluka koja stoji na početku i uvijek se pojavljuje u posebnom svijetlu. U ovom
smislu, za posrednike može biti inspirativna izjava: „Postoje mogućnosti oblikovanja nečega što se nalazi u pravoj
harmoniji sa jednim zdravim cvijetnim svijetom.“ (Ibid: 73)
32