preuzmite deveti broj časopisa - sic

Sic!esej
183
pojavnosti dominantnoga stanja stvari i upoznaje se sa
drugačijim realitetima, skladnošću odveć bogatijim od ovdje
postojećega, patničke duše likova u filmovima Tarkovskog
obremenjene su nespokojstvom koje ih tjera na
uspostavljanje jednoga od za dostojanstvo čovjeka
dostojnijih realiteta i koje ih naposljetku dovodi do
nepodnošljive umornosti i povinovanja činu odustajanja.
Stalker je umoran: nakon što se poduhvatio da Pisca i
Profesora odvede do Zone i svjedočio njenom unižavanju,
potmulo je razočaran u civilizaciju u kojoj čak ni takvi ljudi
(umjetnik i znanstvenik) „ne vjeruju u ništa“ i zadovoljavaju
se jedino nanosima empiričke i materijalne kakvoće života.
Zona, jedno od najtajanstvenijih mjesta u kinematografiji,
djeluje ipak po veoma jednostavnoj potki: da bi vam
ispunila želju, vi morate iskreno željeti, pod uslovom da
vjerujete u nju i poštujete je. Međutim, osim Stalkera, koji
zbog svoje stradalničke uloge vođe nema mogućnost da se
koristi Zonom, rijetko ko ispunjava posljednji uslov, što je
slučaj obeshrabrujući i onespokojavajući. Slučaj što treba biti
povod posrnulom, zalutalom nagnuću čovjekovom, da
ponovno se pita što je to apsolutno dobro, istovremeno
koristeći svako saznanje o njemu kao korak ka njegovu
ostvarenju. Umjetnik, sa nostalgijom i najtananijim
sjećanjem na izgubljeni raj, treba – i zato može – biti smjeli
predvodeći koračnik na hodočašću put bolje stvarnosti, za
što će prepoznati sebe kao umno biće koje vjeruje. Pošto,
piše Tarkovski, „umjetnik bez vjere je kao slikar koji je rođen
slijep.“ Jer, naime: tumačeći je na mnoštvo načina – što
omogućuje odsuće nekoje njezine nadmoćne određenosti –
i pridavajući joj značenja različitih velikih pojmova,
čovjekumjetnik Zonu poistovjećuje sa sopstvenim idealima i
smješta u nju telos uklete svoje egzistence, ali je od samoga
dospijevanja putovanje ka njoj možda i važnije budući da je
utemeljeno na vjerovanju, koje je cjelishodno samo po sebi.
Kao i njemu prethodeća sabraća po poslanstvu, Tarkovski
ipak nije izvojevao nikakvu veliku i presudnu pobjedu koja
bi iz svijeta ovoga zauvijek izgnala bilo kakvo, čak ni
najmanje zlo, ali je – što je činjenica kojom se sada moramo
zadovoljiti – podstaknut čistotom dobre volje i vođen
protagorijanskom mišlju o čovjeku, dosljedno radio po svojoj
umjetničkoj dužnosti, iako u ime onih koji, ukotvljeni u
krvave kolopleti kaosa, odbijaju da vide ljepotu kozmosa, za