preuzmite deveti broj časopisa - sic

EstetSic!a
73
Ovaj uvid u načelnu iscrpljenost modernizma – to je
postmodernistički uvid. Modernizam je dosegao granice
formalnih mogućnosti, i završava u muku, pustolini, u
vakuumu. To je prevelika cijena za novo. Zato naše doba više
nije eksperimentalno. Ne smije biti. Danas vlada svijest da
mnogo veću pažnju zaslužuju neka (ženska, crnačka...)
iskustva koja su u prošlim razdobljima, kao marginalna,
ostala bez literarne elaboracije. To bi trebalo biti novo literarno
novo. Vjeruje se da je moguće pisati nova književna djela i na
područjima stilskih linija koje su u historijskom razvoju
smatrane dokrajčenim. Kategorično su opovrgnute stilska
inovativnost i originalnost kao imperativi literature, kao
kategorički imperativi, jer više nisu moguće, prema čemu, ne
mogu biti ni obavezujuće. Nema više govora o
modernističkom novome! Sve su to već opća mjesta današnje
književne teorije, s kojima vješto barataju već u
srednjoškolskim pismenim zadaćama.
“Može li se izjaviti ’Bilo je lijepo jutro poznoga novembra’
a da se čovjek ne osjeti kao Snupi”, pita se Umberto Eco u
svojim Postilama. “A kada bih to stavio u usta Snupiju Naime,
kada bi ono ’bilo je lijepo jutro...’ rekao neko ko to s pravom
izjavljuje, zato što se u njegovo vrijeme to moglo učiniti
Maska, eto šta mi treba. Mislim na postmoderno stanovište
kao na muškarca koji voli neku veoma obrazovanu ženu, i koji
zna da joj ne može reći ’očajnički te volim’, jer on zna da ona
zna (i ona zna da on zna) da je ovakve fraze već napisala Liala.
A ipak, rješenje postoji. Mogao bi da joj kaže: ’Što bi rekla
Liala, očajnički te volim’. I tako, izbjegavši lažnu nevinost,
jasno stavivši do znanja da se više i ne može nevino govoriti,
ipak će ženi reći ono što je htio: da je voli, ali da je voli u
jednom razdoblju koje je izgubilo nevinost. I ako žena prihvati
igru, opet će primiti jednu izjavu ljubavi. Tako se nijedno od
dvoje sugovornika ne bi osjetilo nevinim, oboje će prihvatiti
izazov prošlosti, onog već izrečenog što se ne može ukloniti,
oboje bi se svjesno i prijatno poigrali s ironijom... Ali oboje bi
uspjeli da, još jednom, progovore o ljubavi.” Reći kliše, ali
ujedno i sugerisati da je to kliše! To jest, izgledati kao nevin i
kada to nisi. Zato: “Postmoderni odgovor modernom sastoji se
od priznavanja kako prošlost, budući da se ne može uništiti,
jer bi njeno uništavanje odvelo u muk, mora da se drugačije
sagleda: ironično, a ne bezazleno.” (Eco) Ironijska kolažna igra
sa već rečenim; pohod u muzej cjelokupne literarne tradicije,