preuzmite deveti broj časopisa - sic

84
EstetSic!a
prosti zbir stilskih utjecaja, samo to nije književnost, već
roman Muharema Bazdulja. A granica između sinteze koja
daje nov kvalitet i epigonije, ta granica je spoznatljiva, samo
ukoliko je ne kroje novinari, profesori estetike na našim
filozofskim fakultetima ili profesori semiologije u Bolonji. Sve
se ovo o čemu govorimo jasno vidi na primjeru Danila Kiša.
Taj Danilo Kiš, on piše u “postmoderno vrijeme” i uspijeva u
svojim prozama biti originalan i inovativan u smislu stila; on
ne ukida prošlost, izvjesni utjecaji na njegovo djelo su
očigledni, uostalom, naći ćete kako i sam o tome (prečesto i
pomalo neukusno) nabraja: Flaubert, Andrić, Borges, Isak
Babelj, Krleža, Varlam Šalamov, Solženjicin itd; Kiš nije
nikakav “srpski borhesovac”, baš kao što ni Borges nije
nikakav argentinski poovac! Kiš nije u literarnom smislu ni
Šalamov, ni Solženjicin, ni Karlo Štajner, ni Robbe-Grillet, ni
Borhes, niti neki Irfan Horozović. On je uspio dati novo:
kakve veze imaju Borges i Varlam Šalamov, to smo vidjeli u
Grobnici za Borisa Davidoviča. To spajanje nespojivog. I taj
Danilo Kiš, je zapravo naš dokazni primjer da i u
postmodernom vremenu moguća stilska originalnost i novost.
To je njegova vrijednost, a ne nekakvi protulijevi krošei
njegovog resantimana upućivani svim iole crvenim glavama.
Umjetnost pridavanja vlastitog smisla tuđim riječima:
jednako u prozi i u poeziji, što znači, oživjeti riječi, ispuniti ih
novim, vlastitim i literarnim smislom, to je umjetnost stila. I to
je, prije svega, pitanje pojedinačnog talenta, ili božije
davanje, dar muza, kako se to već nekada objašnjavalo. Bez
oživljavanja prošlosti ne može biti književnosti. Jednako kao
što je i bez prevazilaženja prošlosti ne može biti. Slažemo se
sa onime što je Poe jednom rekao, da je originalnost stvar
izučavanja, što ne znači da je to stvar koja se može preneti
nastavom. A kako smo već rekli, mi u ovom svijetu krcatom
informacijama, nemamo vremena zadržavati pažnju na
nečemu posve poznatom, tj. dosadnom kao žvakaća guma.
Mi to preskačemo. Zastajemo samo pred originalnim.
Tražimo novo. Jer je novo moguće. Kao što je bilo moguće u
književnosti, od Dantea do Danila Kiša. Novo kao nove
kombinacije riječi. Ništa više od toga... Ništa manje od toga!
Mi pišemo ovo za one koji imaju imalo mozga i u njemu
poznavanja književnosti. A ne za postmoderniste. Jer da ti
ubogi postmodernisti imaju imalo mozga i pojma o svemu što
govore, oni nikada ne bi tvrdili da novoga više ne može biti, tj.