preuzmite deveti broj časopisa - sic

EstetSic!a
83
lirski učinkovito čovjeka koji pjeva poslije rata: te trešnje su
smirujuće lijepe i zavičajne, ali često i gorke, često crvave,
zbog silnih leševa pod njima. Vasiljev se pobojao da pjeva o
bilo čemu drugome osim o leševima... To nije bilo dovoljno da
se pjeva o leševima, to nije bilo dovoljno da se zapanji
modernog čitaoca. Tu još treba “biti indiferentan i slijediti
prirodu” (Čuang Ce). Veći luđak je onaj ko u Dvadesetom
vijeku govori kako vlada svojom sudbinom, negoli onaj što
veli da sve to zavisi od cvjetanja jedne rumene biljke na
Cejlonu. To je Crnjanski znao. Spajanje nespojivog i govorenje
nečuvenog. Ta njegova bizarna veza je poput metafore:
spajanje dvije stvari koje do tada nisu... Umjeti biti originalan u
književnosti znači zapravo umjeti napraviti uspjelu metaforu!
Imati, prije svega, pjesničko čulo.
Porast komunikacijskih mogućnosti je neizbježno i porast
literature o književnosti, prije svega, porast naučne literature
o književnosti. I to ima itekako veze s našom temom.
Pogledajte, na primjer, radove modernih filologa o Rabelaisu.
Skoro svi elementi koji se sjedinjuju u Rabelaisovom djelu
poznati su iz poznog srednjeg vijeka: grube i šaljive narodne
priče, kreaturalno shvatanje ljudskog tijela, nedostatak stida i
uzdržljivosti u seksualnom smislu, miješanje takve realistike
sa satiričnim ili didaktičnim sadržajem, haotično nagomilana i
katkad teško razumljiva učenost, upotreba alegoričnih figura
u kasnijim knjigama. Ali on realistički podražava zemaljski
život koji trijumfuje, to je nehrišćanski, što će reći, i potpuno
suprotno cjelini ideja poznosrednjovjekovne kreaturalne
realistike. Te pojedinačne i preuzete elemente Rabelais
pojačava, i još im daje jedan sasvim drugi smisao, suprotan
njihovom srednjevjekovnom; potpuno im mijenja namjenu i
funkciju. – Rabelais je neki James Joyce poznoga srednjeg
vijeka! To se o Rabelaisu nije moglo znati prije moderne
filologije. Pogledajte šta je napisano o Komediji, o Don Kihotu, o
Iskušenju sv. Antonija... Ali, ta filološka komparativna djelatnost
osim što zna biti otkrivalačka, zna i gušiti otkrivanja novoga.
To se posebice odnosi na sagledavanje savremene literature. O
Rabelaisu nije donesen sud po kojem je on samo – narodna
priča poznoga srednjeg vijeka plus antički humanizam, tako i
u komparativističkom suđenju savremenoj književnosti treba
pristupiti, ako već ne može sine ira et studio, onda makar, bez
vjere da se jedno književno djelo može svesti na zbir stilskih
utjecaja. To ne znači da ne može postojati knjiga koja je uistinu