preuzmite deveti broj časopisa - sic

86
EstetSic!a
svijetu. Uz igru, dakako, ide i zabava, pa se u postmodernoj
literaturi nazire književni model kojega neki kritičari i
poetolozi (spominje se izvjesni Leslie Fiedler) smatraju
šansom književnosti današnjice, a tj. pisanje koje će premostiti
jaz između ekskluzivnog, čak u izvjesnim vidovima –
ezoteričnog, modernizma i tzv. “popularne kulture”. Tako i
Umberto Eco: “Htio sam da se čitalac zabavlja. Barem onoliko
koliko sam se ja zabavljao. To je veoma važna stvar, koja se,
izgleda, sukobljava s misaonijim idejama koje, ako nam je
vjerovati, imamo o romanu.” (Postile uz “Ime ruže”) Taj Ecov
roman prodat je u više od 30 miliona primjeraka! Ipak, Eco je
nedavno, tj. nakon tridesetak godina, napisao i novu verziju
svoga romana. To jest pojednostavljenu verziju “Imena ruže”.
Pisac je, kako se navodi u saopćenju njegovog izdavača,
odlučio izmijeniti tekst romana i to tako što će biti “izbačeni
podugi opisi, eruditske reference i pasaži na latinskome”, a sve
da bi roman “učinio pristupačnijim novoj, digitalizovanoj
čitalačkoj publici”. Pisac ipak “nije izmijenio radnju niti
strukturu romana, te je roman u svojoj suštini ostao – isti”,
zajamčio je izdavač na kraju svog saopćenja.
Još jedan profesor, pisac evropskih obzora, cijenjen
evropski akademičar, prorokuje o sudbini književnosti na
sljedeći način: “Nepovrativo je, naime, nazočna svijest da su
mogućnosti jezičnog oblikovanja ograničene i da se zbog toga
i nova iskustva moraju povjeriti fondu postupaka koji se sve
češće ponavlja. Naivno bi bilo smatrati da će neka zgonetna
dijalektička mudrost povijesti nove životne procese popratiti i
novim oblicima organizacije teksta. Prije će biti da je nastupio
povijesni trenutak koji potvrđuje uvid da će umjetnost uopće
– a književnost zacijelo neće biti izuzetak – poživjeti drukčijim
životom u javnosti nego u prethodnim razdobljima. Vraćamo
se time razmatranju s početka ovog poglavlja. Epohama
emancipacije umjetnosti estetsko je stvaralaštvo bilo poprište
snova i ekstaza, ali i organon istine, “cijele istine” o čovjeku.
Znakovi upućuju na to da će se umjetnost rastati od te
patetične uloge i da će u njoj prevladati oblici manje ili više
suptilne igre.” Mogućnosti jezičkog oblikovanja su ograničene;
novoga neće biti; književnost će odbaciti tu patetičnu ulogu
organona istina, i u njoj će prevladati oblici suptilne igre. U te
četiri proste rečenice sažeta je sva misao postmodenizma.
Koliko samo besmisla u te četiri rečenice! Pa zašto, dovraga,
igra Zašto ne istina Gdje smo mi danas I kako smo to Da