preuzmite deveti broj časopisa - sic

EstetSic!a
81
apsolutno novo, i da je to novo zbog sebe takvoga,
apsolutnoga, danas isrcpljeno, i da bi traganje bilo uzaludno, i
da je zato novo danas nemoguće, da treba priznati prošlost, da
joj se treba vratiti, vratiti se onome što je moguće, to jest
ironijskom sagledavanju prošlosti; pretpostavljati i zaključivati
tako, to znači vidjeti stvari kao g. Eco. To jest postmodernistički.
To jest pogrešno. Glupavo. Ta opozicija između modernizma i
postmodernizma, da prvi negira prošlost i priznaje samo novo,
dok drugi priznaje prošlost i samo negira novo, to je
izvještačena opozicija, lažna: kako smo već vidjeli, modernizam
uopće ne poništava prošlost kao takvu, i njegovo novo niukoliko nije
van svake prošlosti; već priznaje prošlost i zapravo tek oživljavajući
prošlost on dokučuje novo. A postmodernizam je potekao iz
zablude, i sam je jedna zabluda, i umrijet će kao zabluda, i
takav ostati u pamćenju, tj. kao zabluda. Ako uopće ostane
zapamćen, jer nije htio ponuditi ničega novoga, ili jest htio ali
nije mogao: čak ni ta njegova “Aleksandrijska biblioteka” nije
njegova, već od davnina.
Postmodernizam je bolesno ambiciozni šegrt koji je ubio
majstora, a zatim sve prikazao kao slučaj samoubojstva; kao
nesretan slučaj, kao neizbježan slučaj, kao logičan slijed stvari.
Kao očekivan razvoj. I sve je naoko ispalo savršeno: radionica,
ugled i mušterije, sve majstorsko ostalo je samo za njega. Sve
majstorsko, ali za šegrta. Dakle, sve, ali samo naoko savršeno.
Sve je zapravo pošlo naopako. Onoga trenutka kada je trebalo
ponovo početi raditi ispostavila se istina: nepokradeno je
ostalo ono najvažnije. Jasno, radi se o majstorskom znanju, a
za što su bile potrebne godine dana krađe, tj. rada i – živ
majstor. To je sad bilo posve nemoguće i nelogično! Ovako je
samo šegrt rasprodao alatke i majstorsku radnju trgovcima
starim gvožđurijama: radionicu (koja je sada zapravo
trgovina) sada posjećuje “više naroda”. Laž je učinila da opet
sve izgleda očekivano i logično. Majstor se samo zavaravao, jer
zanat je zapravo izumirao, tj. izumro: tj. bolje je bilo radnju
iskoristiti za prodaju staroga gvožđa negoli nekorisno
majstorisati, iscrpljivati maštu i tijelo uzalud, praviti Ono što
nikome neće trebati, ubiti se na kraju iscijeđen. Sve je tako
logično i svi su povjerovali. Svi sem onih koji su poznavali
samog šegrtovog mentora, i koji su morali znati da se On
nikako nije mogao sam ubiti. I sada nakon četrdesetak godina
poslije smrti njegove savjesti, tj. majstorove smrti, gledamo
lažova kako i sam umire, i izgleda nam kao mizerna pojava.