IZVJEŠTAJI SA SUĐENJA - Documenta

Sjedište Izvršnog vijeća nalazilo se u Županijskoj ulici u Osijeku, a u sklopu kompleksa koji je činila izgrada u kojoj se tada nalazilo sjedište Sekretarijata za narodnu obranu, sjedište Regionalnog kriznogštaba, Zapovjedništvo operativne zone, Centar za obavješćivanje, ali i sjedište Zaštitne čete.Svjedok je preuzeo funkciju predsjednika općinskog Kriznog štaba kada je u kolovozu 1991. g. ovajoformljen. Njemu je tada, dodao je svjedok, hijerarhijski bio nadređen tadašnji šef regionalnogKriznog štaba, sada potpredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, kojeg je morao obavještavati osvemu što je poduzimao. Regionalnom Kriznom štabu bilo je podređeno i Izvršno vijeće općineOsijek.Svakodnevno je 24 sata bio na svom radnom mjestu, kao i u Sekretarijatu za narodnu obranu, te uZapovjedništvu obrambenih snaga Osijeka, ali nije primijetio ikakva dovođenja, mučenja, ilizlostavljanja srpskih civila u nekima od prostora Sekretarijata. „ Da je tome bilo tako svakako bih touočio“, kazao je svjedok, dodavši kako ne može prihvatiti, ni vjerovati, da su tamo dovođeni i mučenipojedinci“, a za što je saznao tek kasnije.Svjedok je rekao da je on bio nadređen Branimiru Glavašu i da je odgovarao za sve što se tamodogađalo.Odgovori na pitanja ŽDO-aNaredbu od 20 lipnja 1991. g. tehnički je pripremalo tajništvo Izvršnog vijeća, konkretno: Ivan Sudar iDavor Brunčić.Nakon što je donesena Naredba o formiranju Zaštitne čete dostavljena je prvooptuženiku BranimiruGlavašu, tadašnjem sekretaru SNO-a, na daljnje postupanje.Osim zapovjednika, svjedok ne zna, po imenu i prezimenu, niti jednu drugu osobu koja je u vrijemeinkriminiranih zbivanja bila pripadnik Zaštitne čete.Objasnio je da je Krizni štab, čiji je član bio i prvooptuženik Branimir Glavaš u svojstvu sekretaraSNO-a, «trebao osigurati funkcioniranje života u gradu» i biti logistika vojsci i policiji, no bez vojnihovlasti. Vojne ovlasti u smislu zapovijedanja i obrane imao je Regionalni krizni štab za Slavoniju iBaranju kao tijelo koje je u hijerarhiji bilo iznad općinskog Kriznog štaba.Naredba Izvršnog vijeća od 20. lipnja 1991. g. odnosi se na izvršenje mobilizacije Zaštitne čete, dok izZapovijedi Sekretarijata za narodnu obranu od 20. lipnja 1991. g. proizlazi da je naređena mobilizacijadjelatnika Sekretarijata za narodnu obranu, dakle, sadržajno se ova dva dokumenta ne odnose na istustvar. Otuda je broj 2 posljednja znamenka urudžbenog broja Naredbe Izvršnog vijeća, dok je broj 1posljednja znamenka urudžbenog broja Zapovijedi SNO-a, odnosno to ne znači da je Zapovijed SNOaprethodila Naredbi Izvršnog vijeća. Radi se jednostavno o pogrešci.Naredba Izvršnog vijeća, kao i Izvješće SNO-a o provedbi mobilizacije, u urudžbenom broju sadržiisto označenu organizacionu jedinicu -03-06, usprkos tome što se radi o dokumentima koje su donijelirazličiti organi, Izvršno vijeće i Sekretarijat za narodnu obranu. Vrlo je vjerojatno da su dokumentetehnički pripremale zajedničke stručne službe, a pri tome se mora imati na umu i tadašnje ratno stanje.Četa čije je postojanje prethodilo formiranju Zaštitne čete brojala je oko 35-40 pripadnika. U njenimredovima su bili dragovoljci i pripadnici rezervnog sastava MUP-a. Oružje za postrojbu i članstvo unjoj dijelilo se preko HDZ-a, i to po stranačkoj pripadnosti, ali i prema osobnom povjerenju koje suuživali kandidati za pripadnike/ce te postrojbe.Kao zapovjednik Zaštitne čete Nikola Jaman je bio odgovoran MUP-u, a kasnije zapovjednikuobrambenih snaga za Slavoniju i Baranju.Odgovori na pitanja branitelja prvooptuženika