Casopis Sic – Prvi broj

svojoj studijskoj grupi koja nema kuću koja odgovara američkom idealu
predstavljenom na filmovima i u časopisima. (“At first it filled me with a
sense of horror and shame... maybe I don’t belong here [...] so I started
asking myself: how come I have never seen my house, why have I never
seen myself in books? What is it that I know at 22 years of age? Sheltered
daughter of a Mexican man and a Mexican-American mother. Never gone
anywhere without my brothers or family members. What do I know? And
that’s how “House on Mango Street” was born. That weekend when I
started writing about what it is I know.” / ispočetka sam bila preplavljena
osjaćajem užasa i stida... možda ne pripadam ovdje [...] pa sam se zapitala:
kako to da nikad nisam vidjela svoju kuću, kako to da nikad nisam vidjela
sebe opisanu u knjigama? Š ta je to š to znam s 22 godine? Zaštićena kći
Meksikanaca, nikad nigdje nisam išla bez svoje braće ili drugih članova
obitelji. Š ta je to š to ja znam? Tako je nastala
„Kuća u ulici Mango“, tog vikenda kada sam
počela pisati o onome što znam“).
Premda nikada nije postojala kao konkretno
fizičko mjesto, kuća u ulici Mango, koja č ini
svojevrsnu okosnicu djela, predstavlja metaforu
koja sažima iskustvo mnogobrojne meksičke
obitelji u stalnoj potrazi za boljim ž ivotom i
kućom „koja ć e biti bijela, okružena stablima, s
ogromnim dvorištem i neograđenim travnjakom.“
Međutim, „kuća u ulici Mango uopće nije ona iz
priča. Mala je i crvena, uska prednjeg stubišta i
tako sićušnih prozora da pomisliš kako susprežu
dah“. Klaustrofobični prostor doma reflektira
niska očekivanja koje stanari – u prvom redu
žene – imaju za svoju budućnost. U poglavlju
„Linoleum od ruža“ Cisneros raskrinkava mit o
domu kao utočištu, mjestu gdje su žene
„zaštićene“: „Sally se udala, mlada i nespremna,
ali u svakom slučaju udala se. [...] sada je imala
svojega muža i svoju kuću, svoje jastuke i svoje
tanjire. Sretna je, osim ponekad kad se njen muž
naljuti, a jednom je provalio vrata pa mu je noga
prošla kroz njih, iako je veliki dio dana on u redu. Osim što joj ne dopušta
pričati na telefon. I ne dopušta joj gledati kroz prozor. I ne sviđaju mu se
njeni prijatelji, tako da je nitko i ne posjećuje osim kad je on na poslu.
Sjedi doma jer se boji ići van bez njegovog dopuštenja. Promatra stvari
koje njih dvoje imaju: ručnike i toster, budilicu i zavjese. Voli gledati u
zidove, kako se lijepo sreću kutovi, linoleum od ruža na podu, strop gladak
kao svadbena torta“.
Sama metafora „vlastite kuće“ je višeznačna, s obzirom da, kako Cisneros
naglašava, potraga za kućom, za domom, predstavlja potragu za drugačijim
načinom potojanja, „el otro modo de ser“ od onoga nasljeđenog i društveno
determiniranog. Potraga za vlastitom kućom pretvara se u potraga za prostorom,
koliko fizičkim, toliko i duhovnim koji bi omogućio protagonistkinji
da „reinventira“, skroji svoj ž ivot po vlastitim standardima. Vlastiti
dom („Ne stan. Ne apartman na stražnjoj ulici. Ni kuća kakvog muškarca.
10
Ne tatina. Samo moja vlastita kuća.“) predstavlja onaj prostor slobode koji
Sartre naziva „oslobađanjem slobodnog č ovjeka proširivanjem njegovih
mogućnosti izbora“. Esperanza, literarni portret Sandre Cisneros, nalazi se
u prostoru između djetinjstva i zrelosti; tragajući za sopstvenim identitetom
traži uzore u ženama oko sebe. Jedino što vidi su primjeri onoga što ne želi.
Pitanja koja se nameću su: Kako se uklopiti? Kako postati osoba kakva
želim da budem ako ne vidim nijednu takvu osobu oko sebe?
Fragmentarna forma i kratke rečenice koje funkcioniraju kao stihovi u
pjesmi, služeći više da prenesu emociju nego da nešto opišu, doprinose
lirskom karakteru zbirke. Četiri izolirana stabla u četvrti u kojoj Esperanza
živi („Četvorka koja ne pripada ovdje, ali jest ovdje. Četiri ofucana izgovora
koja je posadio grad.“) postaju simboli njenog metafizičkog/
egzistencijalističkog položaja, njene fizičke i mentalne situiranosti u prostoru
kojem ne pripada i koji pokušava prerasti
kao što stabla pokušavaju doseći nebo („Oni šalju
divlje korijenje ispod zemlje. Oni rastu prema
gore i prema dolje i grabe zemlju svojim
dlakavim prstima i grizu nebo ž estokim čeljus -
tima i nikad ih ne napušta njihov bijes [...] Čet -
vorka koja je narasla usprkos betonu. Četvorka
koja doseže i ne zaboravlja dosegnuti. Četvorka
kojoj je jedini razlog postojati i samo postojati.“).
Nebo u kontekstu priče postaje simbol za onaj
prostor slobode i izbora koji Esperanzi izmiče u
stvarnom životu („Nikada ti ne može biti previše
neba. Mogao bi zaspati i probuditi se pijan od
neba, i nebo te može čuvati kad si tužan. Ovdje je
previše tuge, a premalo neba.“).
Lirska forma, koju je spisateljica odabrala, nažalost
ima ključni nedostatak jer ne uspijeva udahnuti
ž ivot karakterima/ ženama koje opisuje, one
nisu ništa stvarnije od linoleuma od ruža, čine se
poput fasada, ili, riječima E.M. Fostera, one
nemaju „vječni ž ivot“ u smislu da ć e njihovi
likovi ž ivjeti u našem sjećanju nakon š to se korice
knjige zatvore. Djelo funkcionira kroz emocionalne
slikovne prikaze ljudi, situacija i negostoljubivog urbanog
ambijenta/urbane džungle u kojoj opasnosti vrebaju iza svakog ugla. Nažalost,
prilikom takvih opisa, spisateljica č esto zapada u patetiku izraženu
klišetiziranim opisima i dihotomiji „mi“ i „oni“(„drugi“ – „the other“):
“Kad je sve oko nas tamnoputo, mi smo sigurni.“ Premda se centralna nit
djela dotiče tema koje se mogu definirati kao feminističke, što sugerira i
ispovjedni karakter naracije, „Kuća u ulici Mango“ nije najreprezantativniji
feministički tekst. Nedorečenost, strukturalna nedosljednost
i nekoherentnost, skicirani likovi ne uspijevaju ganuti čitatelja ili bar
potaknuti na razmišljanje o idejnoj poruci djela. Feminizam je dotaknut
samo sporadično, suština se gubi u sporednim opisima koji ne doprinose
razradi teme. Stoga je, možda „Kuću u ulici Mango“ najbolje č itati onako
kao što ju je spisateljica originalno zamislila – kao lirsku prozu s feminizmom
kao leight motivom.